Intervju sa profesorom dr. Enesom Ljevakovićem, fetva – eminom vijeća za fetve Rijaseta Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini i profesorom na Fakultetu islamskih nauka u Sarajevu
Podnaslov: Islamski alimi su stub muslimanskih zajednica. BiH, odnosno bošnjački narod ima veliki broj islamskih alima, nažalost njihov glas nije dovoljno prisutan u našoj javnosti. Saff je uveo novu redovnu rubriku “Glas bošnjačke uleme”, u kojoj tretiramo najvažnije društveno – političke aktuelnosti iz BiH i islamskog svijeta. U ovom broju naš sagovornik je dr. Enes Ljevaković,fetva – emin Vijeća za fetve Rijaseta Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini i profesor na Fakultetu islamskih nauka u Sarajevu
Razgovarao: Ezher Beganović
Proteklog mjeseca objavljen je prvi zvanični izvještaj o islamofobiji u Bosni i Hercegovini. Vi ste, kao naučni radnik i fetva – emin, često u prilici da se bavite odnosom našeg društva prema islamu. Kakav je danas odnos bosanskohercegovačkog društva prema islamu?
Ljevaković: Bosanskohercegovačko društvo je heterogeno i raznoliko po mnogim osnovama, pa i kada je riječ o odnosu prema islamu i muslimanima, tako da je gotovo nemoguće dati generalan sud o odnosu tog raznolikog društva prema islamu. To bi zahtijevalo jednu sveobuhvatnu analizu svih segmenata društva, podijeljenog po raznim osnovama, uključujući i same muslimane i njihov odnos prema islamu. Takve analize nemamo, teško bi je bilo i sačiniti, a i kada bismo je imali, pitanje je koliko bi bila objektivna, a koliko izraz subjektivnog viđenja tog odnosa. Zato su se i autori Prvog izvještaja o islamofobiji, diskriminaciji i netoleranciji na području Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini od 2004. do 2011. godine ogradili od generaliziranja, pa su u uvodnom dijelu istakli da je „iskazivanje netolerancije različitog intenziteta i diskriminacije prema muslimanima i islamskim vrijednostima, podsticanje predrasuda i širenje straha po osnovu vjere prisutno u Bosni i Hercegovini u mnogim segmentima društva.“ Potom je spomenuto šest područja koja su bila u fokusu praćenja i analize: izjave državnih i političkih dužnosnika u kojima se manifestira diskriminacija, vrijeđanje i širenje predrasuda, lična i kolektivna dimenzija slobode vjere u medijima, sektor zapošljavanja, sektor obrazovanja, diskriminacija i netolerancija u umjetničkim djelima, te zločin iz mržnje kroz napade na muslimane, službenike i imovinu Islamske zajednice. Primjeri koji su navedeni u spomenutom izvještaju, po mom mišljenju, nedvojbeno potvrđuju postojanje islamofobije, diskriminacije i netolerancije prema islamu i muslimanima u svim navedenim oblastima. Zato je dobro što je ovaj izvještaj sačinjen, jer tek na jednom mjestu sakupljeni podaci i informacije ukazuju na postojanje flagrantne diskriminacije, predrasuda, pa i otvorenih izljeva mržnje kojima su izloženi muslimani na ovim prostorima te da se može govoriti o koordiniranoj i planiranoj kampanji diskreditacije Islamske zajednice, njenih predstavnika i članova s ciljem da im se nametne osjećanje nekakve krivice, kako bi se skrenula pažnja sa odgovornosti vlasti za neuspjehe i teško stanje u državi, a i pripremao teren za neke druge poteze u budućnosti. U reakcijama na Izvještaj neki intelektualci su iznosili svoje neslaganje sa spajanjem u jednom izvještaju kritika usmjerenih na ličnost reisu-l-uleme, koje su se kontinuirano pojavljivale u nekim medijima, i zločina iz mržnje, odnosno napada, vrijeđanja i skrnavljenja kojima su bili izloženi objekti Islamske zajednice, posebno džamija, ali i njeni službenici i vjernici općenito. Slažem se da se ne može povući znak jednakosti između islamofobije i kritike rada ili izjave neke ličnosti, uključujući i ličnost reisu-l-uleme, ali ne može se u potpunosti ni odbaciti i negirati bilo kakva veza i utjecaj ovih „kritika“ na širenje vjerske mržnje i netolerancije prema islamu i muslimanima. Pogledajte samo o kakvim „kritikama“ se radi, pa ćete vidjeti da se tu najčešće radi o najgrubljem vidu vrijeđanja, etiketiranja i vulgarnosti, a najmanje o ozbiljnoj kritici i propitivanju.
Kako biste opisali odnos nas muslimana prema potrebama našeg društva?
Ljevaković: Kao što je naše društvo heterogeno i raznoliko po svom sastavu tako su i muslimani raznolika vjernička skupina po mnogo čemu i ne mogu se tretirati kao homogena zajednica koja je rukovođena jedinstvenim principima i pogledima na život, društvo i ulogu islama u njemu. Ima pojedinaca među muslimanima i grupica koje se identificiraju kao islamske, a koje svojim ekstremističkim stavovima, pa i nasilnim metodama u nekim slučajevima, diskreditiraju islam i njegove univerzalne principe i vrijednosti nanoseći svojim nakaradnim tumačenjima i nedogovornim postupcima prije svega štetu samim muslimanima i muslimanskoj zajednici, a onda i cjelokupnom društvu. Na sreću, riječ je o izolovanim slučajevima i ekscesima koje su muslimani i IZ osudili i odbacili. S druge strane, ako odnos muslimana prema potrebama društva, koje su isto tako raznovrsne po svojoj prirodi i funkciji, gledamo kroz odnos Islamske zajednice i njenih organa i ustanova, kao temeljne institucije i reprezenta muslimana i njihovih interesa, prema tim potrebama, možemo reći da je on mnogo bolji i sadržajniji nego što je to odnos društva prema, posebno vlasti prema njoj, tj. Zajednici. Naravno, tome se ne treba ni čuditi jer su Islamska zajednica i muslimani u dobroj mjeri svjesni svoje misije i odgovornosti prema društvu, njegovom stanju i perspektivi. Kada se daje ocjena te svojevrsne interakcije i međuodnosa Zajednice i društva mora se voditi računa o objektivnim mogućnostima Zajednice i njenim ograničenim materijalnim i kadrovskim resursima s jedne strane, i složenosti društvene strukture te nivoa svijesti, kulture, morala i obrazovanja njegovih članova s druge strane. U periodu odbrambenog rata, kao i u postratnoj obnovi, posebno kada je riječ o renoviranju porušenih i oštećenih islamskih objekata, te animiranju ljudi na povratak u mjesta odakle su prognani, Islamska zajednica je uradila velike poslove. Osim toga, osigurala je potrebne kadrove za predmete Vjeronauka i Kultura/Historija religija u osnovnim i srednjim školama, znatno popravila obrazovnu strukturu naših imama…Stalno naglašavajući važnost suživota, kulture mira, dijaloga, saradnje i tolerancije, a osuđujući svaki oblik ekstremizma, nasilja i netolerancije, Islamska zajednica je dala veliki doprinos općoj stabilizaciji prilika u našoj zemlji. Moglo je i više i bolje. Ali i ovo što je urađeno nije za potcijeniti.
Politička situacija u Bosni i Hercegovini svakodnevno se usložnjava. Jeste li zabrinuti aktuelnom političkom situacijom u našoj zemlji, odnosno kako komentirate aktuelnu političku situaciju u BiH?
Ljevaković: Politička situacija u Bosni i Hercegovini je oduvijek bila i bit će složena zbog njene osjetljive geopolitičke pozicije i komplikovane unutrašnje strukture te zbog, što otvorenih što latentnih, pretenzija susjeda i drugih međunarodnih faktora da se miješaju u njezine unutrašnje odnose i prilike. Činjenica da se ni nakon gotovo godinu dana od sprovedenih izbora nije formirala vlast na državnoj razini, a da je ona u Federaciji na prilično klimavim nogama, te da vodeće političke strukture iz RS-a kao i u hrvatskom korpusu povremeno pokreću inicijative koje imaju za cilj održavanje već postojećih tenzija te dalju destabilizaciju prilika u državi, da ni opozicija nije bolja niti ima snage da nešto promijeni, djeluje zabrinjavajuće i frustrirajuće. Međutim, kada ocjenjujemo aktuelnu bošnjačku politiku, tj. njene protagoniste, trebamo to činiti realno sagledavajući svu složenost situacije u kojoj djeluje, objektivne ograničenosti koje ju sputavaju, a ne u svjetlu nerealnih ciljeva koje joj postavljamo i očekujemo da ih riješi, a koje u ovim okolnostima i s ovim ustavnim i drugim ograničenjima ne mogu riješiti bilo koji domaći, ali ni strani političari koji posjeduju mnogo jače mehanizme za njihovu realizaciju. Ono na čemu trebamo insistirati kada je riječ o politici i političarima jeste zakonitost, transparentnost, poštenje, patriotizam, red i disciplina u radu. Ove principe treba primijeniti i u ostalim strukturama i segmentima društva.
Kako biste opisali aktuelnu bošnjačku politiku, naročito kako komentirate odnos bošnjačke politike spram Islamske zajednice i potreba muslimana u BiH?
Ljevaković: Aktuelna bošnjačka politika koju modeliraju i sprovode dvije vladajuće tzv. platformaške političke stranke djeluje prilično nedorečeno, katkada zbunjeno, tromo, neinventivno, osim kada treba nekoga imenovati na neku poziciju u vlasti ili nekom od upravnih i nadzornih odbora, tj. kada treba uhljebiti nekog od svojih zaslužnih kadrova. Takva politika neće riješiti nagomilane ekonomske i društvene probleme. Posebno iritantno djeluju neki potezi vlasti u Kantonu Sarajevo, konkretno mislim na poteze SDP-ovog ministra obrazovanja koji svojim ad hok i zbrda-zdola napisanim i donesenim odlukama o vjeronauci u školama u ovom Kantonu, neutemeljenim u zakonu, već sukladnim njegovim željama koje planira pretočiti u neki budući zakon o školi, dodatno pogoršava ionako dosta poremećene odnose vlasti i Islamske zajednice unoseći u naš osnovni i srednjoškolski obrazovni sistem pravnu nesigurnost, konfuziju i nered po drugi puta i nekoliko mjeseci, što je dovoljno za njegovo udaljavanje iz ovog tako važnog resora. Druga po snazi stranka u vlasti Kantona je osudila ovakav postupak ministra, ali to nije dovoljno da skine sa sebe dio odgovornosti za nastalu konfuziju i pravnu nesigurnost. Vjeronauka, pravo roditelja i njihove djece da je pohađaju i da se njihov rad vrednuje ocjenom ravnopravnom sa ostalim ocjenama jesu vrijednosti za koje se Islamska zajednica zajedno sa crkvama mora boriti svim zakonskim sredstvima. S druge strane, nisam siguran da su reakcije Islamske zajednice na neke poteze vlasti u svim situacijama bile adekvatne i odmjerene, odnosno srazmjerne karakteru i važnosti mjere na koju se reagira. Možda su neke izjave i stavovi organa i dužnosnika Islamske zajednice oblikovane, formulisane, intonirane, tempirane i kontekstualizirane na način da konotiraju, bar to neki tako razumiju, stanovite političke kalkulacije i uplitanja. Islamska zajednica kao odgovoran dio ovoga društva treba prilježno raditi na relaksaciji odnosa među njegovim različitim segmentima, spuštati tenzije i ohrabrivati dobre ideje i inicijative bez obzira odakle dolazile. Razgovorom i dijalogom se može postići ono što verbalnim ratom i prepucavanjem ne može. Opće dobro mora biti ispred i iznad parcijalnih interesa, inata i namova. Naravno, katkada se mora presjeći i zauzeti odlučan stav.
Položaj Islamske zajednice u BiH u našem društvu je veoma specifičan. Pojedini mediji, nevladine organizacije, političke partije i brojni samoidentificirani bošnjački ateisti imaju veoma izraženu potrebu da se skoro svakodnevno bave Islamskom zajednicom BiH. A kada je u pitanju reis dr. Mustafa ef. Cerić, spomenuti ne štede na uvredama i optužbama. Kako komentirate položaj IZ BiH u našem društvu?
Ljevaković: To što se mnogi mediji, intelektualci, političari, zvaničnici, naglašeno i učestalo bave Islamskom zajednicom i njenim aktivnostima govori više o važnosti i poziciji koju IZ ima u društvu nego naše konstatacije i tvrdnje koje će to potvrditi ili osporiti. Tragikomično izgledaju mnogi napadači i kritičari IZ koji misle da izgledaju važniji u društvu i profesiji kojom se bave ako napadaju tako krupnu metu kao što je IZ, ili reisu-l-ulema, pokušavajući pritom da se prikažu kao žrtve neviđene hajke i kampanje kada IZ odgovori na te napade. Uvrede koje se u tim atacima upućuju dužnosnicima IZ, posebno reisu-l-ulemi, uz korištenje vulgarnog i prostačkog jezika, nedostojne su javnog diskursa i govore o potpunom nedostatku moralnih i profesionalnih standarda kod znatnog broja novinara i pisaca. S druge strane, ima i pretjerivanja u ocjeni snage i pozicije IZ u društvu u smislu da se predimenzionira njena moć i objektivna uloga koju ima u društvenim kretanjima i javnom prostoru. I ovo pretjerivanje se može tretirati zlonamjernim, jer je sračunato na huškanje javnosti protiv te „moćne snage“ koja, ako je tako moćna, mora i da je kriva za loše stanje u društvu. Prateći sve te medije i njihove napade i „kritike“ katkada se doima da je IZ dežurni krivac i meta koja treba biti pokriće za neke sumnjive poteze i poslove vlasti na različitim nivoima. Nema sumnje da je utemeljena i odmjerena kritika i analiza ponašanja i postupaka IZ i njenih organa dobrodošla i korisna radi otklanjanja nedostataka i propusta u radu, kojih sigurno ima. Znamo dobro da je Poslanik a.s. u hadisu rekao da „svaki čovjek griješi, a najbolji među griješnicima jesu oni koji se kaju zbog svojih grijeha“.
Jeste li zadovoljni položajem muslimana u našem društvu?
Ljevaković: Kada je riječ o položaju muslimana u društvu, također je teško izvući generalan zaključak koji bi važio za sve dijelove države i društva. Položaj muslimana u RS i nekim dijelovima teritorije BiH sa hrvatskom većinom sigurno je teži nego u ostalim dijelovima BiH. Ali i u ovim dijelovima BiH s bošnjačkom većinom prisutna je diskriminacija posebno prema muslimankama koje nose hidžab u različitim oblastima društvenog života i rada, naročito kod zapošljavanja, u obrazovanju, medijima itd., kao što to pokazuje već spomenuti Izvještaj. Katolici, pravoslavci i Jevreji u privilegiranom su položaju u odnosu na muslimane kada je riječ o glavnom sedmičnom obredu – molitvi, jer su dani vikenda (subota i nedjelja) prilagođeni njihovim glavnim sedmičnim molitvama, što nije slučaj s muslimanima i džuma namazom. Mnogi muslimani nisu u stanju obaviti džumu namaz zato što ustanove i firme u kojima rade, svojim načinom organizacije i tempiranja poslova i obaveza u njima, to ne dozvoljavaju. Školski časovi u srednjim školama i predavanja na fakultetima se organiziraju u vrijeme džume namaza i tako se onemogućuje muslimanima da ostvare svoje vjersko pravo i obavezu da prisustvuju glavnom sedmičnom islamskom obredu. O ovoj sistematskoj diskriminaciji se, nažalost, ne govori ni u Izvještaju. Sve u svemu, položaj muslimana u našem društvu nije na očekivanom nivou, iako neki, s dozom ushićenja, tvrde da smo mi najslobodnija zajednica muslimana zato što možemo slobodno iznositi svoje mišljenje i birati svoje vjerske lidere. No, u svakom slučaju taj položaj je znatno bolji nego u vrijeme komunističke diktature i jednoumlja.
Vjerovatno pratite dešavanja u vezi arapske revolucije koja se trenutno događa u brojnim arapskim zemljama. Iako su narodi u nekim zemljama, kao što su Egipat i Tunis, postigli određeni stepen pobjede, pa ipak taj proces je veoma aktivan i neizvjestan. Jeste li optimista, mislite li da će se arapski narod uspjeti izboriti za svoju slobodu i svoj prosperitet i koja je po vama za nas muslimane u cijelom svijetu glavna poruka i pouka ovih arapskih revolucija?
Ljevaković: Takozvano „arapsko proljeće“ jeste pojava i proces koji će zasigurno obilježiti ne samo ovu godinu već i ovu deceniju, ako ne i stoljeće. Narod se u tim zemljama konačno probudio i odlučio osloboditi od višedecenijske diktature, tiranije, torture, omalovažavanja i ponižavanja volje cijelih naroda. Nije samo teška ekonomska situacija u tim zemljama uzrokovala gibanje i erupciju narodnog gnjeva. Ona jeste doprinijela masovnosti i šarolikosti demonstracija i revolucionarnih snaga, ali su uzroci gibanja i kretanja dublji. Želja za slobodom i skidanjem okova podjarmljenosti i poniženosti koje su narodu nametnule tzv. laicističke, najčešće prozapadnjačke, a ponegdje i plemenske, elite bila je presudna. Paradoksalno je da su te otuđene elite svoju višedecenijsku vlast protraćile u praznoj priči o društvenom i ekonomskom razvoju, prosperitetu i modernizaciji, petoljetkama i sl. parolama i floskulama, vodeći računa samo o svojim ličnim i klanovskim interesima, kao i interesima svojih patrona i mentora, ostavljajući veći dio naroda u neviđenoj bijedi i ponižavajućim uvjetima života. Korupcija i mito su bili obilježja tih društava i vlasti. Revolucija je pokrenula stvari sa mrtve tačke, ali ona nije dovršena ni u jednoj od zemalja u kojima se desila. Ima mnogo unutrašnjih i vanjskih snaga kojima je revolucija ugrozila interese i pozicije i sve će učiniti da izazovu anarhiju i isprovociraju nove vojne udare i dovedu na vlast one kojima će biti jedini zadatak da se što duže održe na vlasti ne birajući sredstva da to i ostvare. Zato će snage koje su inicirale i povele revoluciju morati uložiti dodatne napore da dovrše započeti posao. Neka ih Allah dž.š. u tome pomogne.
Mnogo je pouka i poruka koje muslimani mogu uzeti iz tih revolucija. Jedna od njih je da narod nikada ne treba gubiti nadu u promjenu stanja na bolje bez obzira koliko nepravda i tiranija bile teške i dugotrajne. Ali ta promjena mora biti inicirana unutrašnjom promjenom, prije svega oslobađanjem od straha i robovanja bilo kome ili čemu drugom mimo Uzvišenog Allaha. Zato nam je i propisao da na svakom rekjatu, učeći Fatihu, ponavljamo: „Samo Tebe (Allaha) obožavamo i samo od Tebe pomoć tražimo“. Uzvišeni „Allah neće promijeniti stanje jednog naroda dok taj narod ne promijeni svoje stanje i karakter“ – kaže se u jednom kur'anskom ajetu. Druga poruka je da nosioci i protagonisti tiranije i nepravde, prije ili kasnije, skončavaju porazom i poniženjem na ovom svijetu, a na onom svijetu ih čeka bolna džehennemska kazna. I treća poruka je da narod ostaje privržen svojoj vjeri bez obzira koliko jaki i uporni bili njeni protivnici i neprijatelji te da ona ostaje jedna od presudnih motivacionih snaga kod ljudi.
BiH, odnosno bošnjački narod ima veliki broj alima, nažalost njihov glas nije u dovoljnoj mjeri prisutan u našoj javnosti. Zašto bošnjačka ulema nije glasnija i više prisutna u javnosti, odnosno kako biste opisali aktuelnu ulogu i angažiranost bošnjačke uleme u životu Bošnjaka muslimana i Bosne i Hercegovine?
Ljevaković: Pojam „dovoljna mjera“ je rastegljiv i različito se shvaća od osobe do osobe, od grupe do grupe. Za razliku od vas, neki smatraju da su i previše prisutni u medijima, posebno ako se radi o onima koji ne pripadaju istoj školi mišljenja i djelovanja. Prisutnost u utjecaj uleme u životu Bošnjaka otprilike je u srazmjeru s utjecajem vjere u njihovom životu. Angažman uleme na planu promoviranja dobra i odvraćanja od zla treba biti veći neovisno o njihovom medijskom eksponiranju i trenutnom utjecaju na društvena zbivanja. Taj angažman, dugoročno gledano, dat će dobre rezultate i plodove u mjeri u kojoj društvo bude u stanju da ih recipira i prihvati kao svoje. Ne treba nam prevelika buka, jer ona, bez obzira na izvor koji ju producira, uznemirava i zagađuje okolinu i dovodi do toga da se ljudi od nje brane zatvaranjem vrata i prozora. Za neke je bolje da ništa ne rade nego da proizvode preveliku, katkada nepodnošljivu, buku misleći da su bolji vjernici i patriote ako su bučniji i nametljiviji. Svako vrijeme i prostor zahtijevaju odgovarajuće metode i uvjete islamskog rada i primjene principa „promoviranja dobra i odvraćanja od zla“. Uzvišeni Allah u Kur'anu kaže: „Na put Gospodara svoga mudro i lijepim savjetom pozivaj i s njima na najljepši način raspravljaj! Gospodar tvoj zna one koji su zalutali s puta Njegova, i On zna one koji su na pravom putu.“ (En-Nahl, 125) „Nemoj preglasno a niti pretiho učiti kada namaz (molitvu) obavljaš; traži sredinu između toga“ – poručuje nam Uzvišeni u 110. ajetu sure El-Isra’.
Vijeće za fetve Rijaseta Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini postoji više od pet godina. Jeste li zadovoljni radom ovog vijeća i kako se Bošnjaci muslimani i svi ostali kojih se tiče rad Vijeća za fetve odnose prema njemu, odnosno je li Vijeće za fetve za ovih pet godina uspjelo postići potrebni uticaj u našem društvu?
Ljevaković: Radom Vijeća za fetve Rijaseta islamske zajednice u Bosni i Hercegovini u proteklih pet-šest godina nisam ni previše zadovoljan niti previše nezadovoljan. Vijeće je po svojoj poziciji pomoćno tijelo Rijaseta IZ i ima zadatak da pomaže Rijasetu i reisu-l-ulemi, kao vrhovnom muftiji, u oblasti tumačenja šerijatskih propisa. Vijeće odgovara na pitanja koja mu postavljaju organi i ustanove IZ, ali i vjernici pojedinačno, i ono je dalo odgovore na postavljena pitanja prema vlastitom tumačenju i gledanju na istraživani problem. Vijeće odgovara na šerijatsko-pravna pitanja, dok stavove o općedruštvenim pitanjima zauzimaju druga tijela i organi IZ, prije svih Rijaset i Savjet reisu-l-uleme. Budući da je primjena šerijatskog prava kod nas, čak i unutar same Zajednice, veoma ograničena, ograničen je i broj pitanja kojima se Vijeće za fetve bavi. Većinu članova Vijeća (više od dvije trećine) čine bosanskohercegovačke muftije i uže rukovodstvo Zajednice, pa je Vijeće u neku ruku slika Rijaseta IZ, s tim što se bavi drugom tematikom. Vijeće nema uposlenih lica koja bi se profesionalno bavila njegovim radom, pripremala sjednice, referate i sl. već to po zaduženju rade osobe koje imaju druga zaposlenja i preokupacije i to u određenoj mjeri limitira njegov rad i domet. Možda će se u perspektivi otkloniti neki nedostaci i limiti i to onom dinamikom kojom se Zajednica bude razvijala i njene potrebe rasle. Fetve Vijeća bi trebale biti obavezujuće za sve organe i ustanove IZ, bez obzira što je fetva po svojoj pravnoj prirodi konsultativnog karaktera, jer ako je nadležni izvršni organ proglasi obavezujućom, ona dobija obavezujuću pravnu snagu. To bi osnažilo poziciju Vijeća i dalo dodatnu snagu i ozbiljnost njegovom radu. U globalu, organi i ustanove IZ prihvataju i primjenjuju fetve i odluke Vijeća za fetve i postupaju po njima, a u dobroj mjeri i članovi IZ. Oni koji ne prihvataju autoritet Rijaseta IZ i Zajednice općenito, ne prihvataju ni autoritet Vijeća za fetve i obratno. Ali, takvi su ipak u manjini. Samo su prilično bučni i prisutni u medijima, posebno na internetskim web portalima. Vjerujemo da Vijeće može bolje i efikasnije raditi, ali to zavisi od mnogo faktora. Možda proširenjem njegovog sastava i profesionaliziranjem nekih dužnosti, recimo dužnosti fetva-emina i tehničkog sekretara. Dok se stanje ne popravi, ostaje nam kao utjeha ona uzrečica koja se navodi i u tradiciji: „Seddidu ve karibu!“ – Radite koliko ste u stanju i kako vam to okolnosti dozvoljavaju!
Izvor: Saff.ba
