Dženaza uz miris tamjana

Gledajući televiziju i čitajući novine primjećujem da se u posljednje vrijeme sve više postavlja pitanje koja su to prava Bošnjaka ugrožena. Imali smo priliku proteklih nekoliko nedjelja da u intervjuima koje je davao glavni muftija Islamske zajednice u Srbiji, Muamer Zukorlić, jasno čujemo kako se potencira tema o ugrožavanju bošnjačkih prava.

Da se ona krše jasno je kao beli dan, ali ovaj put bih se osvrnula na jedno, neko će možda reći ne toliko značajno pravo na ljestvici bitnijih, međutim, po mom mišljenju, također veoma bitno. To je pitanje nedostatka mesta za dostojanstvenu islamsku sahranu, a što bi narod rekao, nepostojanja muslimanskog groblja.

Smatram da je to itekako važno pitanje koje bi zvanični Beograd, ako misli da ide u Evropu, morao da riješi.

Biću iskrena da ni ja nisam mnogo razmišljala na tu temu sve dok na veliki hrišćanski praznik Mitrovdan, u narodu poznatiji kao Zadušnice, nisam otišla na parastos na jedno od beogradskih grobalja.

Dan je bio sunčan, topao, a groblje puno ljudi koji su došli da odaju poštu svojim počivšima. Hrišćanski sveštenici su vršili obrede opela, a tu je bio prisutan cio dekor koji priliči tom prazniku.

Međutim, u jednom trenutku sasvim slučajno ugledala sam među mnoštvom krstova i jedan islamski grob. Oko njega nije bilo ljudi, što je i logično, jer bilo bi izlišno očekivati da će rodbina preminulog izaći na groblje povodom hrišćanskog praznika.

Što ga je obavijao miris tamjana i što su tik pored njega vršena opela, niko nije ni obraćao pažnju, a meni je to iskreno zasmetalo.

Pomislila sam odmah kako bi bilo kada bih bila primorana da nekog od svojih najbližih sahranim, u nedostatku prostora za hrišćansku sahranu, na groblju neke druge konfesije koja ima potpuno drugačije običaje. Tada sam shvatila da ipak nije prikladno da se u demokratskom društvu, za koje se naše izdaje, jedni pored drugih sahranjuju pripadnici različitih konfesija. Svako treba da dobije svoje mjesto za sahranu jer ipak, kao što rekoh, vjerovanja su različita, kao i običaji.

Pitam se kako to da nikome od bošnjačkih predstavnika, koji uživaju zaštitu zvaničnog Beograda, nije palo na pamet da traži da se na svakom groblju odvoji posebno mjesto za sahranu ljudi koji su islamske vere?

Hajde što su Ugljanin i Ljajić izdali svoj narod,  ali nemati obzira prema svojim počivšim sunarodnicima, u najmanju ruku je sramota!

Nikada nisam čula Ugljanina da je pokrenuo inicijativu za posebno muslimansko groblje, mada on, otkada je beogradski vazal, ni nema nikakvih inicijativa što se tiče Bošnjaka.

Rasim Ljajić se brine o hiljadu drugih sporednih stvari, a to što u Beogradu, a vjerujem i većem dijelu Srbije, muslimani nemaju mjesto za dostojnu islamsku sahranu, njega uopšte ne tangira.

Što se tiče, pak, muftije srbijanskog Jusufspahića, on o toj temi samo priča, ali konkretno djelo niko ne vide. Riječi su riječi i ništa ne bole niti šta koštaju, pa mu nije problem da ih olako prosipa. Međutim, zna se da taj gospodin nije ništa uradio po ovom pitanju,  a i babo Hamdija, koji je itekako mogao za toliko godina „vladavine“ da obezbijedi muslimansko groblje, nije to učinio.

Tek o Ademu Zilkiću ne treba razmišljati ni u najavi jer, kako se da vidjeti, njega niti ko šta pita, niti on smije bilo šta nekoga da pita.

Pretužno je to što Bošnjaci ne samo što moraju da se bore za svoja prava, već i za prava svojih počivših.

Šta reći na ovo osim katastrofa i zapitati se da li će neko u Beogradu da se seti da pokrene ozbiljnu inicijativu i obezbijedi počivšim Bošnjacima mir koji zaslužuju, a ne miris tamjana i voska, kao što je to sada slučaj.

Autor: Ana Mileusnić

Izvor: Glas-Islama.info