DPS i SDP crnogoriziraju Bošnjake!

5
Enver Korać

Bošnjaci.Net: Gospodine Korać, da li biste radi naših čitalaca u kratkim crtama predstavili vaš životni put i politički angažman od rodne Petnjice do uspješnog biznismena i aktiviste u NVO sektoru u Luxemburgu?
KORAĆ:
Vrlo rado. Petnjicu, odnosno moje selo Johovice, svakako osjećam kao svoje rodno mjesto bez obzira na činjenicu što sam rođen u Nikšiću. Moj otac je bio gastarbajter (gasterbeiter) u Njemačkoj, tako sam i ja imao priliku da kao mališan od četvrte do osme godine života provedem u Zapadnoj Njemačkoj. Tamo sam završio prvi razred osnovne škole i ubijeđen sam da je taj momenat imao značajnog udjela u daljem procesu razvoja i toka mog života i rada. Po povratku u Crnu Goru našao sam se u okruženju koje je za mene bilo velika nepoznanica i zagonetka. Pokušavajući da odgonetnem tu zagonetku razmišljao sam o svemu i sve me zanimalo, možda više nego što su to drugi morali ili htjeli. Postavljao sam sebi pitanja, tražio odgovore, i ne bih se smirio dok ne nađem odgovor ili obrazloženje za ono što me u tom trenutku interesovalo. To je rezultiralo time da sam sa nekih 17 godina bio predsjednik Akcione konferencije SSO – stare Opštine Petnjica, a zatim delegat u CK SSO Opštine Berane. Imao sam prilike da kao opštinski delegat učestvujem u radu ondašnjeg Centralnog komiteta SSO Crne Gore. Nakon toga je bila uobičajena praksa i članstvo u Savez komunista. Pojavom političkog pluralizma u CG krajem 1990. god. u Petnjici nas je posjetila delegacija bivše komunističke partije, koji su se prepakovali u DPS, na čelu sa Momirom Bulatovićem. Na toj promociji DPS-a došlo je do jednog žestokog verbalnog konflikta između mene i pomenutog gospodina. I danas poslije više od dvadeset godina ljudi me često prepoznaju po tom događaju. Valjda zato što je prvi put neko sa prostora petnjičke Opštine smogao snage i hrabrosti da se javno i otvoreno suprotstavi tzv. državnim autoritetima. Braho Adrović, reporter televizije CG povodom tog slučaja na večernjem dnevniku histeričnim glasom prenio je pomenuti događaj govoreći: „Da se na promociji DPS u Petnjici, u prisustvu Momira Bulatovica pokazalo jasno islamsko fundametalističko i sandžačko separatističko djelovanje.“ Poslije tog događaja dobio sam ponudu SDA da se pridružim njihovom pokretu i da vodim njihovu predizbornu kampanju u Petnjici, uz obećanje o sigurnom mjestu na izbornj listi, koje je garantovalo moj izbor za odbornika u Skupštini Opštine Berane. Tu ponudu nisam prihvatio imajuću u vidu izjavu g-dina Adrovića iz koje sam mogao naslutiti da će vlasti Crne Gore rad članova i simpatizera SDA ugušiti već u samom početku, sasjeći u korijenu, smještajući ga pod plašt tzv. islamskog fundametalizma i sandžačkog separatizma. Nažalost, vrijeme je pokazalo da sam u tom pogledu bio potpuno u pravu. Moram ipak priznati da nisam tada mogao pomisliti da će to otići tako daleko, da će se desiti 1994. i sramna hapšenja nevinih, čestitih i poštenih ljudi. Samo zato što su se borili za osnovna i elementarna prava svoga naroda koje nismo imali ni tada, a na žalost ni sada.

Bošnjaci.Net: Ipak ste se odlučili za drugu stranku?
KORAĆ:
Da, 1990. sam postao član Saveza reformskih snaga, bio sam član predsjedništva te stranke u Petnjici, i sa nepunih 23 godine najmlađi opštinski odbornik u CG. Vjerovao sam da je sazrelo vrijeme da se u CG formira demokratska građanska stranka u kojoj bi Bošnjaci kao članovi mogli da se bore i izbore za svoja elementarna građanska prava. Vrijeme je nažalost pokazalo da nije tako. Iako sam bio odbornik Skupštine opštine Berane, napustio sam Crnu Goru i došao u Luxsemburg kako sam tada mislio u kraću posjetu.

Bošnjaci.Net: I koliko dugo traje ta posjeta?
KORAĆ:
Ta posjeta traje već 20 godina.

Osnivanje Zavičajnog kluba „SANDŽAK“
Bošnjaci.Net: Kako saznajemo pokrećete incijativu osnivanja organizacije?
KORAĆ:
Da, godine 1993., pokušao sam sa par prijatelja da pokrenem osnivanje jedne NVO organizacije, jer su to ljudi od mene tražili, a i ja nisam nikako mogao da se pomirim sa situacijom status kvo u Luxemburgu. Moram ovom prilikom pomenuti i jedan vrlo važan podatak, šo sam tek kasnije shvatio. Naime, gospođa Agnes Rausch iz Karitasa je od jednog našeg starijeg sugrađanina tražila da nađe nekog, ko bi u saradnji sa njom pokrenuo osnivanje jedne crnogorske organizacije. Taj gospodin je predložio mene, tako sam ja imao prvi susret sa pomenutom gospođom. Taj susret je bio i posljednji, ali ću se na tu temu vratiti nešto kasnije. Zbog ratnog stanja u BiH, i zbog velikog straha koji je vladao u ljudima, nije pošlo za rukom pomenutoj gospođi da formira planirano udruženje. Na našu sreću mi smo uspjeli da 1996. godine formiramo naše udruženje. Osnovali smo organizaciju koju smo nazvali Zavičajni klub „SANDŽAK“. Ja sam tada imao čast i zadovoljstvo da budem izabran za prvog predsjednika prve NVO organizacije koja je okupljala Bošnjake u Luxemburgu pa i šire. Tu organizaciju sam napustio 2002. godine podnoseći ostavku na funkciju predsjednika u drugom mandatu.

FILOZOFIJA ŽIVOTA: Period mog djetinjstva imao je presudan momenat u kreiranju mojih pogleda na svijet i filozofiju života. Drugi jako važan faktor je činjenica, da je bošnjačka mladež i bošnjačka inteligencija u Crnoj Gori, imala izuzetno lošu perspektivu u pogledu zapošljavanja, školovanja, prosperiteta i razvoja svog ličnog i društvenog standarda. Kao odbornik Skupštine Opštine Berane, bio sam u prilici da doživim nešto što je u potpunosti promijenilo moje viđenje na crnogorske, odnosno tadašnje jugoslovenske, političke prilike.

RAT ODIGRAO PRESUDNU ULOGU: Jedan od prvih, ako ne i prvi, Bošnjak u Luxemburgu Ismet Muhović jednom je rekao:“Došao sam na malo da zaradim puno, a ostao sam puno i zaradio malo”. Neću pogriješiti ako kažem da smo se svi donekle povodili tom maksimom, ostati što kraće, zaraditi što više i vratiti se svojim familijama. Generacija Bošnjaka koja u Luxemburg dolazi početkom 90-tih, u koje i ja spadam, u potpunosti mijenja način života, rada i odnosa prema državi u kojoj borave. Zasigurno je ratno stanje u Bosni i u Hrvatskoj odigralo u tome presudnu ulogu da Bošnjaci počinju prihvatati Luxemburg kao svoju trajnu destinaciju, ili boravak na duži period.

CRNOGORSKA TURBO ASIMILACIJA: Tako na žalost moram konstatovati da je u Luxemburgu na sceni takozvana “turbo asimilacija”. Problem pogoršava i činjenica, da je na sceni i proces asimilacije Bošnjaka u okviru crnogoskog društva. Naime u Luxemburgu se osnivaju kojekakva pseudo crnogorska udruženja, čiji su članovi naravno Bošnjaci, koji pokušavaju na žalost u dobroj mjeri i uspijevaju da stvaraju konfuziju i preokreću svijest omladine praveći smiješne situacije (meni žalosne) da se deklarišu i nazivaju većim Crnogorcima i od samih Cetinjana. Meni, kao i svima nama je poznato, da iza toga stoji crnogorska Vlada, ali i luxemburški Caritas.
Ovo su samo neki od razloga koji su doprinijeli da se formira interesna grupa samozvanih Crnogoraca koji su se odrekli bošnjačkog identiteta i potpuno se udaljila od svojih nacionalnih, vjerskih i kulturnih korijena, dobrovoljno se svrstavajući uz ratni režim, na žalost i sada aktuelne crnogorske vlasti.

UVLAČENJE U STRAŽNJI DIO KIČME VLADAJUĆEG REŽIMA:Stanje Bihoraca u Lixemburgu je potpuno identično sa stanjem Bihoraca u zavičaju. Poznato vam je da su Bihorci, ogromnim dijelom sljedbenici i glasači DPS i SDP-a, i to je bolna istina da Bošnjaci glasaju za svoje dželate. Da li to čine iz straha, koristoljublja ili nekih šićardžijskih pobuda vrijeme će pokazati. Ali slobodno mogu reći da su pojedini Bošnjaci najveći uvlakači u stražnji dio kičme vladajućeg režima na balkanskim prostorima. Ono što zabrinjava jeste činjenica da to uglavnom rade “dobrovoljno”.

GLASOVI U BROBI PROTIV NEVIDLJIVIH NEPRIJATELJA:Suvišno je napominjati da smo glasove trebali dati DPS-u kako bi ga podržali u toj „odlučujućoj i presudnoj“ borbi protiv (nevidljivih) neprijatelja Crne Gore. Avionske i druge karte, kao i ostale troškove snosit će DPS. Tada smo dobili na poklon zastavu Crne Gore, iako još nije bila zvanična. Poklon me isprovocirao da postavim pitanje „uvaženom gostu“: Sa kime od predstavnika drugih naroda i narodnosti u Crnoj Gori ste se konsultovali i dogovorili da će baš ovo biti zvanična zastava CG? Odgovorio mi je da nisu o tome diskutovali, te da ne vidi razloga zašto bi trebalo sa bilo kime o tome razgovarati, da je to ona stara i da će ona ponovo biti. Odgovorio sam mu, baš zato što je to ona stara, da joj je mjesto u muzeju, pa neka joj se tamo dive oni koji hoće da joj se dive, a mi nemamo razloga za to. Medijska blokada o kojoj sam govorio i danas je na snazi, kada je u pitanju BD-Fond.

CRNOGORSKO UNIŠTAVANJE SANDŽAKA: Da se vratimo na ZK „Sandžak“. Svo vrijeme postojanja, dobijali smo suptilne prijedloge od strane „dušebrižnika“ kako bi bilo dobro da promjenimo ime, jer bi tek tada mogli dobro da sarađujemo sa organima vlasti u Crnoj Gori. Ne promijenimo li ime, neće biti moguć nikakav vid zvanične saradnje između kluba i vlasti Crne Gore. Ovo su pritisci koji su dolazili direktno od zvaničnih vlasti CG, a ono što je mene posebno iznenadilo bio je pritisak od strane gospođe Rausch iz luxemburškog Karitasa. Razočaran ponašanjem određenih Bošnjaka i prljavštinom podmetanja koji se graniči sa blasfemijom napustio sam klub koji je expresno promijenio ime u „Klub prijatelja Luxemburga i Crne Gore“. Ovoga puta RTV CG i državni printani mediji gromoglasno su propratili promjenu imena Sandžak u Crna Gora, i od tada državna televizija je čest gost u Luxemburgu. Prema riječima bivšeg predsjednika asocijacije „Sandžaka“ Munira Ramdedovića, gospođa Rausch je u njegovom prisustvu izjavila da se ona angažirala i uključila u pomenute događaje na insistiranje potpredsjednika Skupštine CG Rifata Rastodera i da ona ima direktne konsultacije sa njim i radi po njegovim savjetima i uputama.

RAUSCH IZJAVILA DA NE POSTOJE BOŠNJACI: U delegaciji sa mnom bili su Ruždija Kočan, tada član predsjedništva BD-Fonda i gospodin Muhamed Šabotić, blagajnik. Tom prilikom gospođa Rausch je izjavila da ne želi sarađivati sa bošnjačkim asocijacijama, da je zanimaju samo crnogorska udruženja i da mi ukoliko želimo saradnju sa njima moramo promijeniti ime. Rauschka tom prilikom između ostalog izjavi i da ne postoji bosanski jezik, da ne postoji bošnjačka kultura i bošnjački narod, te da smo mi islamizirani Srbi. Isto tako reče da ne može više slušati priče o tome, kako su Bošnjaci žrtve. Da se radi o jednom prirodnom krugu historije, da su Srbi i Crnogorci dugo godina bili naše žrtve, te da je sada došao red na nas.

KATOLIČKA MISIONARKA PROTIV BOŠNJAKA: Za mene je to bila samo potvrda onogo što sam ja već znao, naime radi se o tome da je gospođa Rausch jedna moderna katolička misionarka. Njen cilj je svakako i taj da uz pomoć DPS-a i SDP-a podstiče proces asimilacije Bošnjaka, kako u Crnoj Gori tako i u Luxemburgu. Najžalosnije u svemu tome je bolna istina i činjenica da joj u tome pomažu Bošnjaci, članovi pomenutih partija. Dok sam se ja žustro sukobljavao sa gospođom Rausch, moje kolege su sve to prešutno prihvatili. Dva ili tri mjeseca kasnije saznali smo da gosp. Kočan pokreće u tajnosti inicijativu za osnivanje novog udruženja. Gospodin Šabotić podnosi ostavku na funkciju blagajnika, napušta našu organizaciju i za sobom odnosi kompletnu dokumentaciju i jedan dio finansijskih sredstava. Očigledno je da su sa delegacijom BD-Fonda željeli blokirati rad naše asocijacije, dok ne osnuju njihovo novo udruženje, a sve to po nalozima Rauschke i Rastodera. Gospodin Kočan je osnovao organizaciju koju su nazvali „Bihor“, a gospodin Šabotić je osnovao organizaciju koju je nazvao „Sloga“, da bi se par mjeseci kasnije valjda po uzoru na frazu „samo sloga Srbina spašava“ ujedinili.

GLAS ZA DŽELATE: Petnjičani danas baš kao i mnogi drugi Bošnjaci Crne Gore glasaju svoje đželate, izjašnjavaju se jednim dijelom kao Muslimani, ali što je još i gore jedan dio njih se na posljednjem popisu izjasnio kao Srbi ili kao Crnogorci. Taj podatak sam lično dobio od profesora Saita Šabotića, historičara sa Nikšićkog univerziteta, koji je rodom iz Bihora. Petnjica je danas prosto ostala bez napredne inteligencije, koja bi se tom procesu eventualno mogla suprotstaviti. Petnjicom danas vladaju isti oni ljudi koji su njome vladali i prije pojave političkog pluralizma. To nam pokazuje da mi još uvjek nismo raščistili sa komunističkim nasljeđem. Trenutno stanje me podsjeća na film “Put u Kanšasu”. Da li ćemo se otuda ikada vratiti!?

BIJEG CRNOGORSKOG KONZULA ABIDA CRNOVRŠANINA OD BOŠNJAČKE ZASATAVE: Više kontraproduktivno nego produktivno – kako drugačije okarakterisati posjete Bošnjaka koji vas ohrabruju da glasate i podržavate sopstvene dželate, mučitelje, izgonitelje i tako dalje. Traže od nas da se klanjamo i povinujemo onima koji čine sve što je u njihovoj moći da podijele Bošnjake na dva ili više kontingenata, tj. na Bošnjake i Muslimane. Istovremeno, čine sve da se Bošnjaci izjašnjavaju kao Crnogorci, čine sve da se Bošnjaci distanciraju od svog jezika, kulture i svoje vjere. Posebno na udaru su svi oni koji se tome pokušavaju suprotstaviti. Kako okarakterisati na primjer posjetu gospodina Abida Crnovršanina, crnogorskog Konzula u Frankfurtu, iako i sam Bošnjak: odbio je da prisustvuje u prostoriji u kojoj je na zidu pored crnogorske visila i bošnjačka nacionalna zastava. Bošnjačka nacionalna obilježja su tada bila i zvanično verifikovana od strane države koju je on predstavljao. Tadašnji predsjednik kluba „Amitie Montenegro Luxemburg“ bio je organizator tog skupa. Zahvaljujući predsjedniku pomenutog udruženja koji se dosjetio pa je nazvao gospodina Stamatovića šefa diplomatske službe CG. G-din Stamatović preko telefona je naredio gospodinu Crnovršaninu i svim ostalim članovima delegacije da moraju prisustvovati skupu.

JANJEVIĆU I STAMATOVIĆU NE SMETA SANDŽAK I BOŠNJAČKA ZASTAVA: Janjeviću očigledno nije smetala činjenica što je naše udruženje imalo prefiks “Sandžak” kao što i gospodinu Stamatoviću nije smetalo to što pored zvaničnih crnogorskih obilježja stoje i bošnjačka nacionalna obilježja. Ove činjenice nažalost kao i mnogi drugi slični slučajevi dovoljno govore da su upravo Bošnjaci najveći neprijetelji Bošnjacima. Lahko bismo mi sa drugima da nam nije Bošnjaka koji se prave veći Crnogorci čak i od Mila i Momira.

KOGA CRNOGORSKA VLADA INTEGRIŠE: Kada govorimo o osnivanju bošnjačkih kulturnih centara, moramo se osvrnuti na planove Vlade CG za osnivanje takozvanih „crnogorskih kuća“ u dijaspori. Vlada Crne Gore u potpunosti ignoriše činjenicu, da su iseljenici odnosno emigranti iz Crne Gore u Luxemburgu zapravo Bošnjaci. Za njih Bošnjaci kao da nisu ravnopravni građani Crne Gore, jer oni između ostalog ignorišu i postojanje bošnjačkih asocijacija, na taj način što ne pokušavaju da stupe u kontakt ili saradnju sa nama. Oni na jedan perfidan način podstiču osnivanje pro-crnogorskih asocijacija i to su njihovi partneri i saradnici. To što iza takvih pro-režimskih fondacija stoji samo nekolicina asimiliranih Bošnjaka koji sve to čine iz nekakvih uskogrudih sitnosvojinskih interesa, crnogorsku Vladu uopšte ne zanima. Njima je važno da imaju saradnike koji su spremni da prihvate sve njihove zahtjeve i projekte, a takvi slugani ne vode računa što tim svojim aktivnostima nanose ogromnu štetu svom narodu i guraju ga u nepovratni jaz asimilacije. Konkretnih primjera je bilo jako mnogo, navest ću samo neke: Klub „AMITIE MONTENEGRO LUXEMBURG“ je prije više od godinu dana objavio proglas (Bošnjačke novine – Rožaje) da pripremaju u saradnji sa Vladom CG, odnosno osnivanje Crnogorskog kulturnog centra u Luxemburgu, kako bi između ostalog naša djeca u Luxemburgu mogla učiti crnogorski jezik. Ista organizacija je također organizovala ljetnju školu za djecu iz dijaspore, koja se održavala u Crnoj Gori na Ivanovim Koritima. Cilj te škole je između ostalog bio integracija bošnjačke djece u crnogorsko društvo. Od 62 djece bilo je 58 bošnjačke, znači li to da samo mi treba da se integrišemo?! Pobogu, gospodo Crnogorci, zar i nama nije Ustavom zagarantovano pravo na: JEZIK, KULTURU, VJEROISPOVJEST, ETNIČKU POSEBNOST?

Osnivanje Bošnjačko demokratskog fonda dijaspore
Bošnjaci.Net: Nešto kasnije osnivate Fond…
KORAĆ:
Da, godine 2006. pokrenuo sam inicijativu za osnivanje Bošnjačkog demokratskog fonda dijaspore. U novembru 2007. je projekat okončan i od tada obnašam mjesto predsjednika. Moram reći da me to čini posebno ponosnim jer je naša organizacija jedina u Luxemburgu sa bošnjačkim predznakom, uprkos tome za vrlo kratko vrijeme postala je najveća, najaktivnija i najperspektivnija NVO u regionu. To potvrđuje činjenica da BD-Fond jedina u Luxemburgu posjeduje svoje prostorije.

Bošnjaci.Net: Niste ništa rekli o privatnom životu, bizinisu…
KORAĆ:
Što se privatnog života tiče ne bih želio time opterećivati čitaoce, dok što se tiče biznisa, trenutno sam suvlasnik jednog velikog restorana i slobodni agent u imobilijskoj agenciji.

Bošnjaci.Net: Da se vratimo zavičaju. Šta je bilo odlučujuće, hoćemo reći prelomno da napustite svoj rodni kraj i krenete u neizvjesnost muhadžirluka?
KORAĆ:
Više momenata i opravdanih razloga doveli su do toga da napustim Crnu Goru. Jedan od razloga kao što sam već napomenuo i koji je najvjerovatnije bio i presudan jeste taj da sam ja rastao u potpuno drugačijoj sredini, konkretno u Njemačkoj. U meni je uvijek tinjala želja da ponovo obiđem i posjetim mjesta svoga djetinjstva. Dakle, period mog djetinjstva imao je presudan moment u kreiranju mojih pogleda na svijet i filozofiju života. Drugi jako važan faktor je činjenica, da je bošnjačka mladež i bošnjačka inteligencija u Crnoj Gori, imala izuzetno lošu perspektivu u pogledu zapošljavanja, školovanja, prosperiteta i razvoja svog ličnog i društvenog standarda. Kao odbornik Skupštine Opštine Berane, bio sam u prilici da doživim nešto što je u potpunosti promijenilo moje viđenje na crnogorske, odnosno tadašnje jugoslovenske, političke prilike. Šta se zapravo desilo? Hrvatskim zahtjevom o stvaranju labave federacije, odnosno konfederacije, razvila se oštra rasprava u Skupštini. Poslije dužeg prepiranja, odbornici Narodne stranke su otvoreno pozvali članstvo na linč Hrvata kao što su klali i za vrijeme Drugog svjetskog rata. Kao reformista koji se zalagao za očuvanje zajedničke države Jugoslavije, zahvaljujući takvom nastupu „narodnjaka“ bio sam siguran da je raspad Jugoslavije neminovan. Tada sam definitivno shvatio da sam bio veliki idealista i da se svijet u kom sam do tada živio srušio kao kula od karata. Takvo bolno iskustvo i surova stvarnost slutnja o bratoubilačkom ratu, nemogućnost da išta promijenim potpuna bespomoćnost i neizvjesnost natjerali su me da pođem za Luxemburg.

Veći Crnogorci od Cetinjana – interesna grupa samozvanih Crnogoraca odrekla se bošnjačkog identiteta
Bošnjaci.Net: Sa vašim odgovorom opet ste nas vratili u Luxemburg. Da li biste za naše čitaoce hronološki predstavili stanje Bošnjaka u Luxemburgu početkom 90-tih godina prošloga vijeka i danas na početku trećeg milenijuma, odnosno koliko je naš narod uspio u novoj sredini, kako se uklapa i integriše u novu sredinu, a koliko pri tom čuva svoje korijene, te koliko je nacionalno i vjerski evoluirala svijest prosječnog Bošnjaka iz Bihora?
KORAĆ:
Stanje emigranata ili pak bošnjačke dijaspore u Luxemburgu početkom 90-tih godina bilo je katastrofalno. Mi jesmo otišli iz zavičaja, ali smo ponijeli stare navike i dugogodišnje probleme. Kao i u domovini tako i u Luxemburgu bili smo totalno neorganizovani, prepušteni sami sebi, snalazio se kako je ko znao i umio. Bilo je to vrijeme samačkih hotela, kafanskih soba i vrlo lošeg standarda. Većinom su to bili samci čije su familije još uvijek bile u rodnom Bihoru, Sandžaku… Naši ljudi su tada radili najprostije i najteže poslove, živjeli teški život izbjegavajući sve one blagodati koje vam život na zapadu može pružiti. Sve to naravno samo zato da bi svojim familijama u zavičajima omogućili najosnovnije uslove za život, djeci bolje školovanje i tako dalje. Jedan od prvih, ako ne i prvi, Bošnjak u Luxemburgu Ismet Muhović jednom je reka:“Došao sam na malo da zaradim puno, a ostao sam puno i zaradio malo”. Neću pogriješiti ako kažem da smo se svi donekle povodili tom maksimom, ostati što kraće, zaraditi što više i vratiti se svojim familijama. Generacija Bošnjaka koja u Luxemburg dolazi početkom 90-tih, u koje i ja spadam, u potpunosti mijenja način života, rada i odnosa prema državi u kojoj borave. Zasigurno je ratno stanje u Bosni i u Hrvatskoj odigralo u tome presudnu ulogu da Bošnjaci počinju prihvatati Luxemburg kao svoju trajnu destinaciju, ili boravak na duži period. Tada se dešava nešto što je na cijelom zapadu bilo neuobičajeno. Naime Bošnjaci u Luksemburgu, kao i ostali građani bivše Jugoslavije, počinju kupovati stambene objekte. Danas smo svjedoci da više od 90% Bošnjaka u Luxemburgu posjeduje kuću ili stan. Sada svi žive skupa sa svojim familijama. Obzirom na činjenicu da danas za razliku od prije dvadeset godina, Bošnjaci govere najmanje jedan od tri jezika, koji se u Luxemburgu koriste, stanje na tržištu rada se značajno poboljšava. Danas mladi Bošnjaci rade na odgovornim i dobro plaćenim mjestima. Naravno zahvaljujući uspješnom školovanju i visokom nivou integracije u luxemburško društvo.
Što se tiče drugog dijela vašeg pitanja, tu stvari ne stoje onako kako bih bar ja želio da bude. Nažalost zahvaljujući uspješnoj integraciji mnogo naše djece vrlo loše govori maternji jezik. Stanje na tom polju se sve više i više pogoršava. Tako na žalost moram konstatovati da je u Luxemburgu na sceni takozvana “turbo asimilacija”. Problem pogoršava i činjenica, da je na sceni i proces asimilacije Bošnjaka u okviru crnogoskog društva. Naime u Luxemburgu se osnivaju kojekakva pseudo crnogorska udruženja, čiji su članovi naravno Bošnjaci, koji pokušavaju na žalost u dobroj mjeri i uspijevaju da stvaraju konfuziju i preokreću svijest omladine praveći smiješne situacije (meni žalosne) da se deklarišu i nazivaju većim Crnogorcima i od samih Cetinjana. Meni, kao i svima nama je poznato, da iza toga stoji crnogorska Vlada, ali i luxemburški Caritas. Detaljnije u nastavku.
Ovo su samo neki od razloga koji su doprinijeli da se formira interesna grupa samozvanih Crnogoraca koji su se odrekli bošnjačkog identiteta i potpuno se udaljila od svojih nacionalnih, vjerskih i kulturnih korijena, dobrovoljno se svrstavajući uz ratni režim, na žalost i sada aktuelne crnogorske vlasti.
Na sreću postoje prave, istinske bošnjačke asocijacije, koje uz pomoć Islamskih kulturnih centara (džemata) ulažu ogromne napore da taj proces zaustave. U tome nam naravno pomaže i može biti od velike koristi bošnjačka inteligencija iz zavičaja.

Bolna istina da Bošnjaci glasaju za svoje dželate
Bošnjaci.Net: Kakvo je stanje kod samih Bihoraca?
KORAĆ:
Što se tiče mojih Bihoraca, tu je stanje jako teško i zabrinjavajuće. Zašto je to tako teško je objasniti. Stanje Bihoraca u Lixemburgu je potpuno identično sa stanjem Bihoraca u zavičaju. Poznato vam je da su Bihorci, ogromnim dijelom sljedbenici i glasači DPS i SDP-a, i to je bolna istina da Bošnjaci glasaju za svoje dželate. Da li to čine iz straha, koristoljublja ili nekih šićardžijskih pobuda vrijeme će pokazati. Ali slobodno mogu reći da su pojedini Bošnjaci najveći uvlakači u stražnji dio kičme vladajućeg režima na balkanskim prostorima. Ono što zabrinjava jeste činjenica da to uglavnom rade “dobrovoljno”.

DPS-a i SDP-a podstiču proces asimilacije Bošnjaka preko Rausch iz Karitasa i Rifata Rastodera
Bošnjaci.Net: I pored Vaše skromnosti lahko se da zaključiti da ste Vi jedan od glavnih “krivaca” što danas Bošnjaci Luxemburga imaju svoje sastajalište i prostorije gdje se okuplja omladina, naravno i odrasli, i gdje se odvijaju sve kulturne i druge manifestacije u cilju očuvanja identiteta i kulturnog nasljeđa iz rodnog Sandžaka. Sigurni smo, iako ste daleko od rodnog Sandžaka, poznavajući prirodu režima u Crnoj Gori da imate razno-raznih pokušaja ometanja i podmetanja klipova u radu i djelovanju. Želite li za naše čitaoce progovoriti o kakvim pritiscima i ometanjima se radi i od koga dolaze takvi udarci?
KORAĆ:
Kada kažete glavni “krivac” moram naglasiti “jedan od glavnih krivaca”, jer zasigurno nisam jedini koji je zaslužan za sve to što ste napomenuli. Postoji naime jedan zavidan broj entuzijasta u Luxemburgu koji su svojim nesebičnim radom, doprinijeli razvoju i napretku bošnjačkih nevladinih organizacija. Moram naglasiti da je „BD-Fond“ organizacija na čijem čelu se trnutno ja nalazim sasigurno najaktivnija i najperspektivnija NVO u Luxemburgu. Prostorije koje smo uspjeli obezbijediti, su prostorije visokog standarda, a i višenamjenske. Posebno mi je drago da prva manifestacija održana u našim vlastitim prostorijama bila je promocija vaše knjige „Gdje sunce ne grije“. Prije par nedjelja u istim prostorijama, mr. Alaga Dervišević, naučni saradnik Instituta u Sarajevu održao je tribinu na temu: ”Razvoj Bošnjačkog nacionalnog identiteta u XX stoljeću”. Zahvaljujući činjenici da prostorije sa kojima raspolažemo imaju karakter različitih namjena iste koristimo i za probe naše folklorne sekcije, a uskoro ćemo pokrenuti dramsku i muzičku sekciju. Te prostorije naravno ustupamo i drugim organizacijama, koji u njima održavaju svoje sjednice i slične aktivnosti.
Što se tiče ometanja od strane crnogorskog režima, ne samo da je bilo, već taj proces ometanja usuđujem se reći ima sve oblike permanentnog djelovanja. Dakle, nikada nisu niti će u dogledno vrijeme opstrukcije prestati. Agresivnost ometanja bošnjačkih ideja i institucija jasno se vidio i na konkretnom primjeru početkom 1996. godine kada smo osnovali Zavičajni klub „Sandžak“. Punih šest-sedam godina, dok je klub djelovao pod tim imenom, postojala je apsolutna medijska blokada u Crnoj Gori. Ni jedna riječ, ni jedno slovo, ništa o radu ZK „Sandžak“ se u Crnoj Gori nije smjelo niti htjelo objaviti. Navest ću nekoliko primjera: 1998. godine dok sam bio predsjednik udruženja, organizovali smo u Luxemburgu nastup KUD-a „Vrelo Ibra“ iz ROŽAJA. U delegaciji su bili i tadašnji predsjednik SO Rožaje kao i koreograf gospodin Ibiš Kujević. Pomenutu gospodu sam upoznao sa gospodinom Faizom Softićem, piscem i dopisnikom nekoliko novinskih kuća na Balkanu. Želio sam da Faiz napravi jedan članak o tom događaju. Faiza i Ibiša sam ostavio same za stolom kako bi na miru popričali o tom za nas jako važnom događaju. Nije prošlo ni par minuta Ibiš mi je sav uspaničen prišao govoreći: „Šta nam ovo radite?! Molim vas nemojte nam to činiti! Znate li vi ako se objavi i jedna jedina riječ o tome da smo mi gostovali u Luxemburgu, nikada više nećemo preći preko granice?!“ Primjer drugi: Pred beogradski sporazum posjetio nas je izaslanik Ministarstva vanjskih poslova RCG ime sam nažalost zaboravio, znam samo da je gospodin rodom iz Kolašina. Tadašnji predsjednik ZK „Sandžak“ pozvao je telefonom sve članove Predsjedništva kako bi im skrenuo pažnju da se radi o tajnom sastanku, te da se o tome ne treba pričati, a da je takvu instrukciju dobio od našeg tajnog gosta. Cilj te konspirativne posjete bio je da organizujemo i napravimo spisak ljudi koji žele učestvovati na predstojećim izborima. Naravno, tada (kao i sada), pomenuti gospodin nas je upoznao da se radi o sudbinskim izborima u CG, te da se moramo odazvati i biti svjesni činjenice da našim masovnim odzivom i glasanjem direktno pomažemo očuvanju CG. Suvišno je napominjati da smo glasove trebali dati DPS-u kako bi ga podržali u toj „odlučujućoj i presudnoj“ borbi protiv (nevidljivih) neprijatelja Crne Gore. Avionske i druge karte, kao i ostale troškove snosit će DPS. Tada smo dobili na poklon zastavu Crne Gore, iako još nije bila zvanična. Poklon me isprovocirao da postavim pitanje „uvaženom gostu“: Sa kime od predstavnika drugih naroda i narodnosti u Crnoj Gori ste se konsultovali i dogovorili da će baš ovo biti zvanična zastava CG? Odgovorio mi je da nisu o tome diskutovali, te da ne vidi razloga zašto bi trebalo sa bilo kime o tome razgovarati, da je to ona stara i da će ona ponovo biti. Odgovorio sam mu, baš zato što je to ona stara, da joj je mjesto u muzeju, pa neka joj se tamo dive oni koji hoće da joj se dive, a mi nemamo razloga za to. Medijska blokada o kojoj sam govorio i danas je na snazi, kada je u pitanju BD-Fond. Naime, već tri godine zaredom BD-Fond finansira školovanje sedam studenata sa sjevera C.Gore, a da niko o tome nije napisao ni jednu jedinu riječ izuzev „Bošnjačkih novina“ iz Rožaja. Posebna priča je tkz. Javni servis RTV CG, 2008. godine u Petnjici smo organizovali susret predstavnika BD-Fonda i studenata. Na tom susretu prisustvovao je i Mirsad Rastoder, voditelj, urednik i član RTV CG. Mirsad je tom prilikom obećao sekretaru BD-Fonda Esmiru Muratoviću (obzirom da ja tada nisam prisustvovao skupu), da će napraviti jedan intervju sa našim studentima, naravno za TV CG. Iako je susret sa studentima i Esmirom unaprijed dogovoren od strane Mirsada, kada je došlo do istog ispostavilo se da kamerman državne televizije nije znao da mu je baterija prazna, a kako bi apsurd bio još veći nije imao rezervnu bateriju! Ovo su samo neki od tih momenata opstrukcija, a da nabrajam redom trebalo bi mnogo vremena i prostora u vašem mediju.
Da se vratimo na ZK „Sandžak“. Svo vrijeme postojanja, dobijali smo suptilne prijedloge od strane „dušebrižnika“ kako bi bilo dobro da promjenimo ime, jer bi tek tada mogli dobro da sarađujemo sa organima vlasti u Crnoj Gori. Ne promijenimo li ime, neće biti moguć nikakav vid zvanične saradnje između kluba i vlasti u Crnoj Gori. Ovo su pritisci koji su dolazili direktno od zvaničnih vlasti CG, a ono što je mene posebno iznenadilo bio je pritisak od strane gospođe Rausch iz luxemburškog Karitasa. Razočaran ponašanjem određenih Bošnjaka i prljavštinom podmetanja koji se graniči sa blasfemijom napustio sam klub koji je expresno promijenio ime u „Klub prijatelja Luxemburga i Crne Gore“. Ovoga puta RTV CG i državni printani mediji gromoglasno su propratili promjenu imena Sandžak u Crna Gora, i od tada državna televizija je čest gost u Luxemburgu. Prema riječima bivšeg predsjednika asocijacije „Sandžaka“ Munira Ramdedovića, gospođa Rausch je u njegovom prisustvu izjavila da se ona angažirala i uključila u pomenute događaje na insistiranje potpredsjednika Skupštine CG Rifata Rastodera i da ona ima direktne konsultacije sa njim i radi po njegovim savjetima i uputama. Ja sam učestvovao u pregovorima sa gospođom. U delegaciji sa mnom bili su Ruždija Kočan, tada član predsjedništva BD-Fonda i gospodin Muhamed Šabotić, blagajnik. Tom prilikom gospođa Rausch je izjavila da ne želi sarađivati sa bošnjačkim asocijacijama, da je zanimaju samo crnogorska udruženja i da mi ukoliko želimo saradnju sa njima moramo promijeniti ime. Rauschka tom prilikom između ostalog izjavi i da ne postoji bosanski jezik, da ne postoji bošnjačka kultura i bošnjački narod, te da smo mi islamizirani Srbi. Isto tako reče da ne može više slušati priče o tome, kako su Bošnjaci žrtve. Da se radi o jednom prirodnom krugu historije, da su Srbi i Crnogorci dugo godina bili naše žrtve, te da je sada došao red na nas. Mislim da je suvišno komentarisati ove izjave. Za mene je to bila samo potvrda onogo što sam ja već znao, naime radi se o tome da je gospođa Rausch jedna moderna katolička misionarka. Njen cilj je svakako i taj da uz pomoć DPS-a i SDP-a podstiče proces asimilacije Bošnjaka, kako u Crnoj Gori tako i u Luxemburgu. Najžalosnije u svemu tome je bolna istina i činjenica da joj u tome pomažu Bošnjaci, članovi pomenutih partija. Dok sam se ja žustro sukobljavao sa gospođom Rausch, moje kolege su sve to prešutno prihvatili. Dva ili tri mjeseca kasnije saznali smo da gosp. Kočan pokreće u tajnosti inicijativu za osnivanje novog udruženja. Gospodin Šabotić podnosi ostavku na funkciju blagajnika, napušta našu organizaciju i za sobom odnosi kompletnu dokumentaciju i jedan dio finansijskih sredstava. Očigledno je da su sa delegacijom BD-Fonda željeli blokirati rad naše asocijacije, dok ne osnuju njihovo novo udruženje, a sve to po nalozima Rauschke i Rastodera. Gospodin Kočan je osnovao organizaciju koju su nazvali „Bihor“, a gospodin Šabotić je osnovao organizaciju koju je nazvao „Sloga“, da bi se par mjeseci kasnije valjda po uzoru na frazu „samo sloga Srbina spašava“ ujedinili. Kočan je sada predsjednik te organizacije, koja se jasno deklariše kao pro-crnogorska a sekretar je gospodin Rastoder, (Šerbov amidžić op.s.). Kakva koincidencija!

Petnjicom danas vladaju isti oni ljudi koji su njome vladali i prije pojave političkog pluralizma
Bošnjaci.Net: Živimo u vremenu silikonske elektonske i tehnološke ere, sada je Zemlja jedno globalno selo, informacija obiđe planetu za par sekundi, sve te blagodati dovode do bržeg protoka informacija i podizanja svijesti građana. Koliko su tvoji Petnjičani uspjeli da iskoriste sve te blagodati i koliko su uspjeli izgraditi sebe – mislim nacionalno, vjerski, politički?
KORAĆ:
Mislim da moji Petnjičani nisu uspjeli da to dovoljno iskoriste. Elektronski mediji su još uvjek kod većine naših građana jedna velika nepoznanica. To se može zaključiti iz sljedećeg primjera: mi smo u fondaciji pokušavali da članove obavještavamo o aktuelnim zbivanjima, ili da ih pozivamo na sjednice putem e-maila. To nam nije pošlo za rukom, zato što veća polovina nije ni posjedovala e-mail adresu. Kao drugi primjer mogu navesti podatak da nismo uspjeli naći dovoljno zainteresovaih mladića, koji bi bili spremni da uređuju našu internet stranicu. Žao mi je što je to tako, ali mislim da postoji šansa da se na tom polju nešto promijeni. Barem kada su u pitanju nadolazeće generacije Bošnjaka. S obzirom na činjenicu da Bošnjaci u C. Gori nemamo pisanih medija, sve to rezultira time da je nivo nacionalne, vjerske i političke prosvijećenosti u Petnjici na vrlo niskom nivou. Simptomatično je to da su Bošnjaci Petnjice, koji su 1990. godine glasali u sljedećem razmjeru: SDA – 60%, Savez reformskih snaga 30%, DPS-10%, danas evoluirali u slijepe poslušnike Milovog mafijaškog klana. Petnjičani danas baš kao i mnogi drugi Bošnjaci C. Gore glasaju svoje đzelate, izjašnjavaju se jednim dijelom kao Muslimani, ali što je još i gore jedan dio njih se na posljednjem popisu izjasnio kao Srbi ili kao Crnogorci. Taj podatak sam lično dobio od profesora Saita Šabotića, historičara sa Nikšićkog univerziteta, koji je rodom iz Bihora. Petnjica je danas prosto ostala bez napredne inteligencije, koja bi se tom procesu eventualno mogla suprotstaviti. Petnjicom danas vladaju isti oni ljudi koji su njome vladali i prije pojave političkog pluralizma. To nam pokazuje da mi još uvjek nismo raščistili sa komunističkim nasljeđem. Trenutno stanje me podsjeća na film “Put u Kanšasu”. Da li ćemo se otuda ikada vratiti!?

Diktatura većine nad manjinom
Bošnjaci.Net: Koliko je po vama evoluirala “demkratska” Crna Gora od 1990-2010. godine? Kolika je realnost da se danas, kako je nazivaju, evropskoj CG, ponove deportacije, Štrpci, Morinj, Bukovica, hapšenje političkih lidera Bošnjaka, Kaluđerski Laz, novi talas izbjeglica i sl?
KORAĆ:
Ako bih rekao da se takve stvari više ne mogu ponoviti plašim se da bih obmanuo javnost. Zar nismo vjerovali da je tako nešto daleka prošlost i da se zlo više nikada neće ponoviti? Nažalost, oslobađajuća presuda optuženim za zločin u Bukovici; krajem mjeseca se očekuje presuda za hapšenje i deportaciju bošnjačkih izbjeglica ali glavni krivci iz vrha cg. vlasti su nedodirljivi, pa iako se vrše pritisci na jedinog svjedoka Slobodana Pejovića; proces protiv Ibrahima Čikića; nedonošenje zakona o lustraciji itd, sve to ukazuje da je u Crnoj Gori sve moguće, pa i oni zločini, koje pomenuste na početku. Crna Gora nije napravila značajan pomak u procesu demokratizacije, naprotiv, mislim da je nivo demokratije danas u Crnoj Gori niži nego što je to bilo 1990. godine. Neko pametan je rekao da je i demokratija jedna vrsta diktature, naime diktatura većine nad manjinom. Nivo demokratije zavisi isključivo od demokratske svijesti većine. Ukoliko je ta svijest niska onda je i demokratski kapacitet te zemlje također nizak. Na žalost, mnogo je pokazatelja koji svjedoče da u Crnoj Gori ne postoji ni “D” od demokratije. Demokratska “svijest” vladajuće koalicije je na izuzetno niskom nivou. Mnoge se stvari tek sa određene distance mogu pravilno raspoznati, zato mislim da mi u emigraciji imamo čistiji i ispravniji pogled na zbivanja u C.G. nego što to imaju oni koji stalno borave u njoj. Stiče se utisak da stanovnici Crne Gore lebde u jednom ogromnom mjehuru od sapunice. Pogled iz mjehura na svijet vani je naravno izopačen, deformisan i on će ostati takav dok se taj mjehur ne rasprsne.

Stamatović naredio crnogorskoom konzulu u Frankfurtu Abidu Crnovršaninu da stane pod bošnjačku zastavu
Bošnjaci.Net: Često Vas zijarete određene delegacije iz Crne Gore. Uglavnom su to Bošnjaci koji su u vlasti ili jako bliski vlasti. Koliko njihove posjete utiču na razvoj svijesti prosječnog Bihorca?
KORAĆ:
Više kontraproduktivno nego produktivno. Kako drugačije okarakterisati posjete Bošnjaka koji vas ohrabruju da glasate i podržavate sopstvene dželate, mučitelje, izgonitelje i tako dalje. Traže od nas da se klanjamo i povinujemo onima koji čine sve što je u njihovoj moći da podijele Bošnjake na dva ili više kontingenata, tj. na Bošnjake i Muslimane. Istovremeno, čine sve da se Bošnjaci izjašnjavaju kao Crnogorci, čine sve da se Bošnjaci distanciraju od svog jezika, kulture i svoje vjere. Posebno na udaru su svi oni koji se tome pokušavaju suprotstaviti. Kako okarakterisati na primjer posjetu gospodina Abida Crnovršanina, crnogorskog Konzula u Frankfurtu: iako i sam Bošnjak, odbio je da prisustvuje u prostoriji u kojoj je na zidu pored crnogorske visila i bošnjačka nacionalna zastava. Bošnjačka nacionalna obilježja su tada bila i zvanično verifikovana od strane države koju je on predstavljao. Tadašnji predsjednik kluba „Amitie Montenegro Luxemburg“ bio je organizator tog skupa. Zahvaljujući predsjedniku pomenutog udruženja koji se dosjetio pa je nazvao gospodina Stamatovića šefa diplomatske službe CG. G-din Stamatović preko telefona je naredio gospodinu Crnovršaninu i svim ostalim članovima delegacije da moraju prisustvovati skupu. Da nije tragično bilo bi komično. U tom kontekstu moram napomenuti podatak da u vrijeme dok se klub još zvao Zavičajni klub „Sandžak“ i dok sam ja bio predsjednik tog kluba, imali smo izvanredno dobre odnose sa tadašnjim konzulom jugoslovenske ambasade u Briselu gospodinom Milutinom Janjevićem. Pomenuti gospodin je tri puta u periodu od samo dvije godine na naš poziv posjetio naše udruženje. Janjeviću očigledno nije smetala činjenica što je naše udruženje imalo prefiks “Sandžak” kao što i gospodinu Stamatoviću nije smetalo to što pored zvaničnih crnogorskih obilježja stoje i bošnjačka nacionalna obilježja. Ove činjenice nažalost kao i mnogi drugi slični slučajevi dovoljno govore da su upravo Bošnjaci najveći neprijetelji Bošnjacima. Lahko bi smo mi sa drugima da nam nije Bošnjaka koji se prave veći Crnogorci čak i od Mila i Momira!

Za mnoge Bošnjake je ostvarivanje nezavisnosti CG bio kraj a ne početak
Bošnjaci.Net: Koliko „Bošnjački demokratski Fond“ i Vi kao njegov predsjednik možete uticati na podizanje nacionalne svijesti i da li ste Vi kadri spriječiti sramne pokušaje pravljenja amorfne mase od ponosnih Bihoraca?
KORAĆ:
Organizacija na čijem čelu sam već tri godine, ulaže ogromne napore u namjeri podizanja nacionalne svijesti Bošnjaka. Organizovali smo nekoliko tribina i predavanja sa sljedećom tematikom: vjera, kultura, običaji, kriza bošnjačkog identiteta, odgojni koncept Bošnjaka, izgradnja bošnjačkog identiteta u XX stoljeću itd. Naravno, moram napomenuti nekoliko književnih večeri, od kojih posebno moramo istaći promociju knjige „Gdje sunce ne grije“. Organizovali smo u našim prostorijam nastavu vjeronauke kao i folklornu i dramsku sekciju. Sve to naravno doprinosi procesu napretka i homogenizacije bošnjačkog društva u Luxemburgu, što nam otvara nove mogućnosti u borbi protiv asimilacije Bošnjaka kako u Luxemburgu tako i u Crnoj Gori.
Što se tiče drugog dijela vašeg pitanja, mogu vam reći da će ta borba protiv stvaranja takozvane amorfne mase biti izuzetno teška. Iz tog razloga što iza tog projekta stoji luxemburški Karitas, kao i DPS i SDP. Oni su vrlo vješto odabrali „Bihor“ kao naziv udruženja, igrajući naime na emotivnu kartu, jer su Bihorci izuzetno emotivno vezani za svoj zavičaj. Računali su na to da će Bihorci u tom emotivnom naletu pristupiti udruženju, a da pritom neće posvetiti nužnu pažnju detaljima koji otkrivaju stvarnu namjeru i politiku tog udruženja, a to je podsticanje kolektivne asimilacije Bošnjaka. Kada smo pozvali predstavnike tog udruženja da prisustvuju predavanju dr. Alage Derviševića na temu:“Izgradnja Bošnjačkog nacionalnog indetiteta u XX stoljeću” dobili smo odgovor od njihovog bivšeg predsjednika da je siguran da niko neće doći jer su oni pro-crnogorski orjentisani. Pro-crnogorski znači kontra-bošnjački, pa iako pro-bošnjački ne znači kontra-crnogorski.
Aktuelna vlast je na čudesan način Bošnjacima Crne Gore, u podsvijest usadila tezu da ako se zalažete za očuvanje elementarnih prava svoga naroda time postajete državni neprijetelj. List „Bošnjački forum“ je pred referendum objavio jedan moj kraći članak gdje sam eksplicitno rekao “Bošnjaci Crne Gore treba da glasaju za nezavisnu Crnu Goru, ne zbog Mila i Milovića već zbog sebe samih. Nezavisna Crna Gora treba da bude početak borbe Bošnjaka za ostvarivanje svih onih prava koje ne posjedujemo.” Nažalost za mnoge Bošnjake je ostvarivanje nezavisnosti CG bio kraj, a ne početak.

Bošnjački kulturni centar VS vladine crnogorske kuće
Bošnjaci.Net: Za vrijeme boravka u Luxemburgu i druženja sa Vama zaključio sam da imate izvanredne organizacione sposobnosti. Sjećam se da ste tada govorili o stanju bošnjačke dijaspore u EU i da ste sasvim jasno i precizno locirali prateće probleme kroz koje prolaze Bošnjaci. Tada ste iznijeli sjajnu ideju o formiranju jedne krovne bošnjačke NVO organizacije na nivou EU koja bi bila legitimni i jedini pravni zastupnik i koja bi artikulisala političke, kulturološke, nacionalne, vjerske i sl. problem čije bi sjedište bilo u blizini Evropskog parlamenta. Ako sam Vas dobro shvatio, takva institucija bi se isključivo bavila lobiranjem i širenjem istine o Bošnjacima u evropskim institucijama. Ne sumnjam da Bošnjaci imaju snage da naprave takvu instituciju, da li ste u međuvremenu radili na širenju takve ideje; želite li malo pojasniti Vašu ideju?
KORAĆ:
U vašem pitanju djelimično ste dali i odgovor, odnosno pojašnjenje, kako treba da izgleda i čime treba da se bavi jedna takva organizacija. Teško da bih tome nešto mogao dodati. Ipak, mogu vam reći da se već više od godinu dana nalazimo u jednoj pripremnoj fazi i da smo već napravili značajne korake u procesu formiranja jedne takve organizacije. BD-Fond je već više puta organizovao susrete i konsultacije sa predstavnicima drugih bošnjačkih asocijacija i džemata. Tom prilikom smo jasno svima predočili našu ideju, i mogu vam reći da je ta ideja naišla na veliko razumijevanje i prihvatanje od strane naših sugrađana. Trenutno se nalazimo u finišu procesa osnivanja krovne organizacuje na nivou Luxemburga. Sljedeći korak će naravno biti osnivanje krovnog udruženja na nivou Evrope. Da bismo u tome uspjeli, potrebno je povesti dijalog sa svim bošnjačkim organizacijama širom Evrope. Naša ideja je organizovanje jednog Kongresa bošnjačke dijaspore koji bi se mogao održati u Luxemburgu. Sljedeći korak bi bio izgradnja bošnjačkih kulturnih centara u regionima Evrope sa visokom koncetracijom bošnjačkih iseljenika. Planovi su doista ozbiljni i već smo angažovali tim advokata koji rade na tome sasvim ozbiljno i profesionalno. Nama je cilj da takvu organizaciju prihvate institucije EU kao ozbiljnog i jedinog legitimnog predstavnika Bošnjaka. Siguran sam da ćemo u tome dobiti podršku intelektualne elite Bošnjaka širom svijeta i da će se i oni uključiti u ovaj projekat. Takva institucija koja će okupljati Bošnjake i artikulisati njihove potrebe nešto je što i vrijeme i prostor zahtijeva od nas.
Kada govorimo o osnivanju bošnjačkih kulturnih centara, moramo se osvrnuti na planove Vlade CG za osnivanje takozvanih crnogorskih kuća u dijaspori. Vlada Crne Gore u potpunosti ignoriše činjenicu, da su iseljenici odnosno emigranti iz Crne Gore u Luxemburgu zapravo Bošnjaci. Za njih Bošnjaci kao da nisu ravnopravni građani Crne Gore, jer oni između ostalog ignorišu i postojanje bošnjačkih asocijacija, na taj način što ne pokušavaju da stupe u kontakt ili saradnju sa nama. Oni na jedan perfidan način podstiču osnivanje pro-crnogorskih asocijacija i to su njihovi partneri i saradnici. To što iza takvih pro-režimskih fondacija stoji samo nekolicina asimiliranih Bošnjaka koji sve to čine iz nekakvih uskogrudih sitnosvojinskih interesa, crnogorsku Vladu uopšte ne zanima. Njima je važno da imaju saradnike koji su spremni da prihvate sve njihove zahtjeve i projekte, a takvi slugani ne vode računa što tim svojim aktivnostima nanose ogromnu štetu svom narodu i guraju ga u nepovratni jaz asimilacije. Konkretnih primjera je bilo jako mnogo, navest ću samo neke: Klub „AMITIE MONTENEGRO LUXEMBURG“ je prije više od godinu dana objavio proglas (Bošnjačke novine – Rožaje) da pripremaju u saradnji sa Vladom CG, odnosno osnivanje Crnogorskog kulturnog centra u Luxemburgu, kako bi između ostalog naša djeca u Luxemburgu mogla učiti crnogorski jezik. Ista organizacija je također oraginazovala ljetnju školu za djecu iz dijaspore, koja se održavala u Crnoj Gori na Ivanovim Koritima. Cilj te škole je između ostalog bio integracija bošnjačke djece u crnogorsko društvo. Od 62 djece bilo je 58 bošnjačke, znači li to da samo mi treba da se integrišemo?! Pobogu, gospodo Crnogorci, zar i nama nije Ustavom zagarantovano pravo na: JEZIK, KULTURU, VJEROISPOVJEST, ETNIČKU POSEBNOST?! Zar Crna Gora nije multietnička i multikonfesionalna država i ko to treba i gdje da se integriše?! Znači li to da Bošnjaci, Srbi, Albanci, Hrvati, Romi, Bokelji i ostali treba da se odreknu svog jezika, kulture, tradicije, konfesije, svoga historijskog prava na život i suživot u zemlji u kojoj žive? Ne pripada Crna Gora više vama nogo nama, niti vi imate više historijsko pravo da je svojakate kao vašu državu od nas!
Ima li nešto nejasno ako Bošnjaci iz Crne Gore govore da su Bošnjaci, Srbi iz Crne Gore da su Srbi, Albanci iz Crne Gore da su Albanci? Ali to ne znači da mi time Crnoj Gori nanosimo štetu i da smo protiv nje. Ako je ko protiv Crne Gore onda ste to najviše vi, gospodo Crnogorci.
Ovim putem pozivam Vladu Crne Gore da preinači svoje planove, da ispoštuje etničku različitost Crne Gore, i da uspostavi kontakte sa bošnjačkom dijasporom i njenim legitimnim predstavnicima tamo gdje je ona najmasovnije zastupljena i da naše asocijacije prihvati kao ravnopravne saradnike u procesu razvijanja saradnje. Sve drugo vodi samo ka još većem raskolu i razjedinjenju crnogorskog društva. Gospodo, morate biti svjesni da oni koji su spremni izdati svoje sigurno će izdati i vas!

Izvor: Bosnjaci.net


Sandžak PRESS pratite putem Facebook | Twitter | Android| iPhone

Stavovi iznešeni u ovom tekstu su autorovi i moguće je da isti ne predstavljaju stavove naše redakcije.
Komentari su vlastita mišljenja autora i redakcija zadržava pravo brisanja vulgarnih i uvredljivih komentara.

OSTAVITI ODGOVOR

5 KOMENTARI

  1. U selu Bac se Milu Djukanovicu ispecejagnje kad dolazi u posjetu ovom selu,ziva istina ko je iz Rozaja moze za par minuta da provjeri,rukometase Crne Gore podrzavaju navijaci sastavljeni od Bosnjaka ko zna mozda i od Crnogoraca islamske vjeroispovesti,Petnjica koja ima sve uslove ne dobija status opstine jer to ne odgovara Bosnjacima koji au po prirodi iz toga kraja po izlasku iz majcine utrobe krajnje ufularoski nastrjeni prema Vasojevicima i njima slicnima,Gusinjani iako dosta manje pocrnogorceni uglavnom srljaju,sve u svemu Bosnjaci su najveci neprijatelji svojoj naciji…

    0

    0
  2. Po meni Bosnjaci u C.Gori treba da glasaju za svoje bosnjacke stranke pa posle izbora mogu napraviti koaliciju sa nekom strankom koja him nudi najbolji program , makar to bio i SDP ili PDS.Direktnim glasanjem za milovce Bosnjaci nemogu da se izbore za svoja prava, nemaju mehanizma posle izbora jer su utopljeni u vecini.

    0

    0
  3. Iz prilozenog se vidi da su Bosnjaci najveca prepreka na putu sami sebi. Ako te neko godinama ubjedjuje da nije istina ono sto ti znas i ono sto si ti svojim ocima video nego je istina ono sto ti on govori i to treba da prihvatis da bi bio dobar, nije ti onda samo on kriv sam si sebi krivac ako prihvatis to za istinu.

    0

    0

OSTAVITI ODGOVOR

Molimo unesite komentar!
Ovdje unesite svoje ime

Ova web stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.