Da li ima nade za Sandžak?

1
6

I ako su političke stranke Sulejmana Ugljanina i Rasima Ljajića najavile da će do sastanka u Vladi Srbije doći odmah poslije Božića (7. januara), a u vezi sa spornom Uredbom o statističkim regionima, kojom je, podsjećamo, predviđeno da se sandžačke općine podijele u dva regiona i tako Novi Pazar i Tutin pripadnu centralnom, a Prijepolje, Priboj, Nova Varoš i Sjenica zapadnom statističkom regionu, do sastanka još uvijek nije došlo.

U međuvremenu, sve nas je iznenadio intervju sa Rasimom Ljajićem koji je objavljen u Dnevnom avazu, a u kojem ministar kaže da je glasao za spornu Uredbu jer je nije pročitao, odnosno vjerovao je koalicionim partnerima.To je sigurno jedini mogući odgovor koji bi trebao Sandžaklijama da natjera suze na oči i izazove sažaljenje na “naivnog i poštenog Ljajića koji je uvijek žrtva svog poštenja”. Sasvim je drugo pitanje, kako to jedan ministar može da digne ruku o pitanjima koja su od sudbonosnog značaja za njegov narod a da ni ne pročita o čemu se radi? I uopće kako to jedan ministar može da glasa a da “pojma nema” o čemu glasa? To su pitanja koja, po Ljajiću, u Sandžaku niko neće ni uvidjeti. U svim drugim sredinama i društvima takva ministrova izjava bila bi skandal svoje vrste.

Bošnjački udarac Sandžaku

Ugljanin, međutim, nije davao nikakve intervjue, nikakve izjave, nikakva objašnjenja. Jedino su u čaršijskim pričama njegovi aktivisti govorili da on i nije prisustvovao spornoj sjednici Vlade Srbije, jer je bio u Turskoj. Šaljivdžije bi rekle da, kad god je gusto “Suljo zamakne u Tursku”, podsjećajući na njegovo odsustvo iz Sandžaka tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu. No, situacija u Sandžaku mnogo je ozbiljnija od šala koje običan narod pravi na račun ove dvojice beogradizovanih bošnjačkih političara. Težak udarac Sandžak je doživio poslije osamostaljenja Crne Gore, jer je bukvalno polovina njegove historijske teritorije otišla sa Crnom Gorom u drugu državu. Ne treba biti previše politički pismen pa da se primijeti da su ovim osamostaljenjem prekinute skoro sve veze među Bošnjacima crnogorskog i srbijanskog dijela Sandžaka. Ne postoje nikakve zajedničke institucije, pa čak ni vjerske, koje bi držale tu vezu na temeljima Sandžaka. Nije ni tajna da su skoro svi bošnjački političari oba dijela Sandžaka vrlo brzo prilagodili vokabular novonastaloj situaciji. Ovi iz srbijanskog dijela skoro da više i ne spominju Sandžaklije s one strane granice, a ovi u Crnoj Gori skoro i da ne spominju ime Sandžak.

Drugi težak udarac za opstanak termina i pojma Sandžak zadat je upravo spornom Uredbom Vlade Srbije o podjeli srbijanskog dijela Sandžaka. Zvuči nevjerovatno da su i u prvom i drugom primjeru glavni udarac Sandžaku zadali sami Bošnjaci. U prvom slučaju glasajući za nezavisnu Crnu Goru, a u drugom slučaju glasajući (Ugljanin i Ljajić) za Uredbu kojom se preostali srbijanski dio još više rasparčava.

No, pitanje svih pitanja danas jeste – da li Sandžak može opstati? Imajući u vidu sve njegove neprijatelje, kojih, čini se, nikada nije bilo više, kao i zagovornike, koji, čini se nikada nisu bili slabiji, Sandžak je u ovoj borbi autsajder. Nestvarno, ali istinito je saznanje da su protiv njega ustali i neki među Bošnjacima. Da stvar bude gora, ti Bošnjaci su među najutjecajnijim ljudima Sandžaka. Ostali dio tog virtuelnog sandžačkog intelektualnog prostora pročine ljudi koji Sandžak sasvim rijetko i bojažljivo spominju. Kao da su se pomirili sa laganim kopnjenjem ideje koja postoji još od Berlinskog kongresa, pa čak i prije. Elita koja bi mogla učiniti neke konkretne rasturena je od Sarajeva, preko Turske do raznih evropskih gradova. Ona, pak, malobrojna elita koja se nalazi u Sandžaku, zarobljena je u ličnim nesuglasicama, sujetama i ličnim interesima. I dok “kuća gori”, ona se raspravlja i nadgornjava “o rasporedu namještaja”, ne shvatajući da će “i namještaja i kuće” ubrzo nestati.

Da li nada ipak postoji u novijoj generaciji koja bi trebalo da zamijeni postojeći politički establišment, također je pitanje od ključne važnosti za budućnost Sandžaka? Ako ne postoji, onda bi nešto vrlo brzo trebalo uraditi, da se ta nada makar pojavi u naznakama. Kako se to radi? Primjere možemo naći u našem okruženju ili samoj našoj historiji. Ne treba zaboraviti da nada još tinja u postojećim strukturama dvije najjače partije, u čijim redovima još uvijek sjedi i dobar dio čestitih ljudi koji Sandžak doživljavaju kao deo svog identiteta. Ne treba zaboraviti ni sandžačku dijasporu, koja može ponuditi možda i najbolja rješenja, jer su u njoj daleko od srbijanske propagande i službi bezbjednosti odgajani i školovani oni koji i dalje saosjećaju sa problemima svog naroda u Sandžaku. Sa onim dijelom sandžačke elite koji je u Sarajevu i drugim gradovima BiH, trebalo bi povesti što hitniji razgovor o aktivnijem uključivanju u aktuelna dešavanja, čini se, sa njihove strane, zaboravljene rodne grude. Zadnji je čas. Možda smo generacija sa kojo će se ugasiti ideja koja je obilježila naš identitet i zbog koje su mnogi naši preci ubijeni ili protjerani. Nemojmo da ostanemo upamćeni po anatemi da smo mi ugasili naše vjekovno svjetlo.

Autor: Almir Mehonić

Izvor: Saff, Dijaspora.org


Sandžak PRESS pratite putem Facebook | Twitter | Android| iPhone

Stavovi iznešeni u ovom tekstu su autorovi i moguće je da isti ne predstavljaju stavove naše redakcije.
Komentari su vlastita mišljenja autora i redakcija zadržava pravo brisanja vulgarnih i uvredljivih komentara.

1 komentar

  1. Gorka istina je sve sto ste napisali g. Mehonicu. Slazem se sa Vama.
    I mislim da bi obrazovani i neoptereceni ljudi iz dijaspore trebali da se ukljuce aktivno povodom svih pitanja Sandzaka, i to sto pre.
    Od ovih ovde nema koristi, vec samo steta.

    Selam svim Bosnjacima u dijaspori.

    0

    0

OSTAVITI ODGOVOR

Molimo unesite komentar!
Ovdje unesite svoje ime

Ova web stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.