Bošnjaci imaju slobodne medije

U Srbiji ne postoje slobodni i nezavisni mediji. Ova konstatacija nije ništa novo što građani Srbije nisu znali, ali svaki put kada se nešto ovakvo izgovori ili napiše javi se neka zebnja, neka jeza i strah se provuče kroz kičmu.

Prošlo je više od deset godina od takozvanih „demokratskih promjena“, a do demokratizacije društva nije došlo. Sada je jasno da to i nije bila borba za demokratiju već borba za vlast u jednom učmalom, nazadnom društvu. Borba da sjaše Kurta, a da uzjaše Murta. Bolji život građana, bolji standard, obrazovanje, socijalna i zdravstvena zaštita, poštovanje prava manjina i poštovanje različitosti, Srbija kao dobro mjesto za život – bile su samo periferne stvari. Slatka demagogija. Cilj je bila vlast. U vremenu prije 5. oktobra 2000. godine postojali su mediji koji su ličili na nezavisne, slobodne i demokratske. Postojali su režimski mediji kojima je gospodario Slobodan Milošević, ali su postojali i opozicioni koji su kritikovali tu vlast i koji su bili „kapija demokratije“. Ti tadašnji nezavisni, opozicioni i slobodni mediji su dali doprinos i odigrali veliku ulogu u pobjedi nad Miloševićevim režimom i dobijanju šanse da se Srbija pokuša izvaditi iz decenijskog kala i blata.

Međutim, kasniji slijed događaja u posljednjih deset godina pokazao je da su i ti tadašnji slobodni mediji bili jako kontrolisani od skrivenih centara moći i služili samo kao pomagači da Murta uzjaše.

Ti centri moći, ratni profiteri, koji su svoju „prvobitnu akumulaciju kapitala“ stekli na ratnim strahotama i patnjama naroda, kao i direktnoj sprezi sa organizovanim kriminalom, pokupovali su sve što je vrijedno u Srbiji za jeftine pare, a uložili su svoj, u najmanju ruku, sumnjivo stečen kapital dijelom i u medije i na taj način postali kreatori mnjenja u Srbiji.

Što nema demokratije i boljeg života u Srbiji krivi su mediji. Oni veliki, nacionalni, elektronski i štampani, koji su nastavili da njeguju društvene vrijednosti i norme pune stereotipa i predrasuda zasnovane na mitologiji o Srbima kao nebeskom narodu i Srbiji kao „lideru u regionu“, šta god značila ova smiješna sintagma.

Kreatori javnosti, ujedno i vlasnici medija, sumnjivog kapitala, da bi skrenuli pažnju sa svojih mutnih i prljavih poslova, da bi skrenuli pažnju sa toga da se u Srbiji teško živi i da su glavni krivci za to, bez izuzetka, svi političari koji su na sceni u Srbiji i svi tajkuni koji ne dozvoljavaju promjene društva, po istoj matrici kao i prije dvadeset godina izmišljaju neprijatelje Srba i Srbije. Ranije je to bio Tuđman, ili Rugova, a sada su to muslimani koji žive u Srbiji i Islamska zajednica.

Omiljeni za satanizaciju u srbijanskim medijima su muslimani, valjda zbog globalne antimuslimanske propagande. Iako su muslimani u Srbiji bezbroj puta pokazali svoju lojalnost i želju da ravnopravno učestvuju u društvenim procesima, „demokratska“ Srbija, a i one prethodne Srbije im nikada nisu pružile šansu, već su ih uvijek predstavljale kao opasnost po ostale građane. Svjedoci smo takve antimuslimanske kampanje koja je zastupljena u svim nacionalnim medijima u Srbiji desetinama godina unazad.

Mediji su uvijek, služeći se lažima, poluistinama i glasinama, prikazivali muslimane kao opasnost i nešto loše za Srbiju. Nekada su to radili otvoreno, a nekada perfidno kroz izjave i napade ljudi koji bi po imenima koja nose trebali biti muslimani, a ustvari su poltroni režima, saradnici tajkuna ili pomagači kriminalaca.

Da bi se odbranili od tih gnusnih laži i bezočnih i drskih napada, Bošnjaci muslimani su osnovali svoje medije u kojima pišu i govore istinu o sebi i drugima. Ali u svijetu gdje je laž filozofija života, gdje se sve zasniva na prevarama i obmanama, svi se utrkuju da istinu ušutkaju i da je uguše. Ako ne mogu istinu da ušutkaju zaglušujućom bukom i galamom koju dignu u srbijanskim medijima, ili rigoroznim i sramnim Zakonom o informisanju, onda oni koji ne žele da se istina čuje pribjegavaju prijetnjama i ucjenama.

Posljednju takvu prijetnju dobio je glavni urednik „Glasa islama“ za tekst objavljen u reviji „Sandžak“. On u svom tekstu, služeći se navodima lista „Blic“ od 19. januara 2011. godine, piše da je baštovan odbjeglog narko bosa Darka Šarića, uz pomoć advokata, donosio u Metals banku milionske sume novca kao depozite za bankarske garancije za kupovinu preduzeća po Srbiji. U „Blicu“ se navodi da je tim novcem, između ostalih preduzeća, kupljeno i preduzeće AD „Lipa“ iz Novog Pazara.

Kada je u januaru u „Blicu“ objavljen ovaj navod niko se nije oglasio, niti jednu riječ rekao o tome. Kada je u reviji „Sandžak“ ta informacija bukvalno reprintana, podigla se prašina i galama, a čule su se i prijetnje.

Šta je razlog tome? Za mene je odgovor na ovo pitanje jasan. Kredibilitet medija je u pitanju. Revija „Sandžak“, iako je u obnovljenom izdanju objavljeno do sada samo dva broja, medij je koji objavljuje istinu i kao takav ima kredibilitet kod čitalaca. Reviju „Sandžak“ pišu i uređuju Bošnjaci muslimani kojima je istina iznad svega. Eto zbog toga niko nije napao „Blic“, a za objavljivanje iste informacije uredniku „Glasa islama“ je prijećeno.

Na početku teksta sam rekao da u Srbiji nema slobodnih medija. Možda sam bio malo oštar u toj konstataciji, možda još negdje postoje neki mali lokalni mediji koji se bore da budu nezavisni i slobodni, ali znam da Bošnjaci imaju svoje slobodne i nezavisne medije koji će uvijek objavljivati istinu i kritiku vlastima i tajkunima, sviđalo se to njima ili ne.

Autor: Nermin Gicić

Izvor: Glas-Islama.info