Borisova nadgrobna politika

Ako je stvarni motiv dolaska Borisa Tadića u Srebrenicu prikupljanje političkih poena pred briselskim birokratima, tj. “obeležavanje 15. godišnjice zločina počinjenog nad Bošnjacima u toj istočnobosanskoj opštini”, i ako će Ratko Mladić biti slobodan čovjek na petnaestu godišnjicu pokolja u Srebrenici, onda je bolje da se šef Srbije uopće ne ukazuje u Potočarima 11. jula

Završeno je kopanje 775 novih raka. Sedam stotina sedamdeset i četiri mezara i jedan katolički grob. U Potočarima će se 11. jula, kažu, skupiti 50.000 ljudi. Doći će mnogi građani Bosne i Hercegovine i oni koji to nisu od tog prokletog jula 1995. Samo iz Nezuka dolazi oko pet hiljada. Pješice. Najavljen je dolazak visokih zvaničnika iz cijele Evrope i Srbije, Hrvatske, Crne Gore, Slovenije.

Tačan kao godišnjica, rekao bi tuzlanski pjesnik Damir Avdić, i Boris Tadić će doći u Potočare. Na tom istom mjestu je prije pet godina, na desetu godišnjicu genocida, položio cvijeće, šutke. Sada će dobiti riječ. Priliku da objasni da nije došao da uputi iskreno izivinjenje žrtvama i njihovim porodicama: Boris Tadić dolazi u Srebrenicu, kako je javljeno iz njegovog kabineta, na “obeležavanje 15. godišnjice zločina počinjenog nad Bošnjacima u toj istočnobosanskoj opštini“.

U besmislenom paradiranju i govorancijama nad humkama, predsjednici država “regije”, kako to Nikola Samardžić podrugljivo kaže, sve više podsjećaju na mrtvozornike, koji ozbiljnih i usukanih lica demonstriraju regionalnu trendy-nadgrobnu politiku. “To je u svrhu okončavanja procesa pomirenja”, reći će Tadić, priključujući se sada – od grobnice do spomenika, od godišnjice do Memorijalnog centra – svojim “regionalnim partnerima”, grčeći lice u bolu i suosjećanju sa svim žrtvama. Ista stvar je i s Ivom Josipovićem, hrvatskim nadgrobnim predsjednikom, vođom među čempresima, liderom do kosti, kako ga je precizno prepoznao žilet Viktora Ivančića. “U prvih nekoliko mjeseci svog mandata Ivo Josipović obišao je mnogo više mrtvih nego živih. Susreti, druženja i razmjene iskustava praktički nisu prestajali. Gotovo da nema stratišta, jame, spomen-kosturnice ili masovne grobnice nad kojom nije položio vijenac, dostojanstveno se ukočio i iskazao zasluženu počast palima. Groblja su se ispostavila poprištem njegove najživlje političke aktivnosti”, piše Ivančić, zbrajajući saldo mortale Ive Josipovića u posljednja dva mjeseca od Ahmića do Mirogoja.

Photomontage: E Che

Nema sumnje – bauk “pomirenja” lebdi nad regijom. Potpuno je politički poželjno položiti cvijeće na Tuđmanov grob, nakon obilaska mjesta masovnog zločina Tuđmanovih bojovnika. Činjenica da će se Boris Tadić ukazati u Potočarima na, kako je navedeno iz njegovog kabineta, “obeležavanju 15. godišnjice zločina počinjenog nad Bošnjacima u toj istočnobosanskoj opštini”, unaprijed je dobila odgovarajući regionalni značaj, zatim historijsku težinu i na koncu – pozitivnu ocjenu. No, ako je stvarni motiv dolaska Borisa Tadića u Srebrenicu prikupljanje političkih poena pred briselskim birokratima, tj. “obeležavanje 15. godišnjice zločina”, i ako će Ratko Mladić biti slobodan čovjek na petnaestu godišnjicu pokolja u Srebrenici, onda je bolje da se šef Srbije uopće ne ukazuje u Potočarima 11. jula. Kako sada insistirati na činjenici da je ne tako davno, pet-šest godina nakon genocida, taj isti Boris Tadić imao Ratka Mladića pred nosom i još to dobro znao, a ostati pristojan i uklopiti se u regionalni trend? Kako sada podsjećati na 30. kadrovski centar Vojske Jugoslavije koji je bio zadužen za obezbjeđivanje Mladića, smještenog u kući u beogradskom naselju Banovo Brdo? Zašto sada insistirati na podatku kojeg je tokom suđenja pred Drugim opštinskim sudom u Beogradu izrekao Branislav Puhalo, nekadašnji šef Mladićevog obezbjeđenja, da su tadašnji predsjednik SRJ Vojislav Koštunica i tadašnji ministar odbrane SRJ Boris Tadić to morali znati do 31. marta 2002. godine, kada je 30. kadrovski centar rasformiran – ako će se tako kvariti regionalni napori u nadgrobnim aktivnostima? Zašto kvariti idilu masovnog posjećivanja masovnih stratišta? Zašto mrsiti regionalne konce podsjećanjem na brdo dokaza koji potvrđuju da Ratko Mladić nikad, od 1976. do 2002., nije prekidao radni staž u Vojsci Jugoslavije, pa ni za vrijeme dok je Tadić bio ministar odbrane? I, kako se sada, u ime 8.372 ubijena Srebreničanina, pomiriti s ljigavom obrednom praksom demonstracije vlastite političke korektnosti, kako se pomiriti sa smišljenim i organiziranim ubijanjem mogućnosti za bilo kakvu katarzu?

Tako će se Boris Tadić, obilježavajući “15. godišnjicu zločina definiranog presudom Međunarodnog suda pravde”, staviti na čelo novog regionalnog udruženog zločinačkog poduhvata. U tom je smislu Milorad Dodik, koji sada tvrdi da se u Srebrenici “desio zločin, ali ne i genocid, jer žene i djeca nisu ubijani”, te da je “Srebrenica osveta za Kravice”, samo izvođač radova u udruženom zločinačkom poduhvatu. Da, ima još jednu sličnost s Ratkom Mladićem – obojica su na slobodi.

Autor: Eldin Hadžović

Izvor: E-Novine.com