Borac (BL) u srpskoj a Novi Pazar u BH ligi?

Pristalica sam zajedničkih liga na prostoru bivše Jugoslavije, ili barem u većem broju novonastalih država. Čini se da bi ‘štokavske zemlje’, koje su i okviru bivše SFRJ, zbog svima razumljivog jezika, bile više povezane, mogle intenzivirati te procese (npr. Makedonci bi se vjerovatno rado pridružili).

Međutim, proces formiranja zajedničkih liga nije daleko odmakao. Najuspešniji primjer je košarka, i taj projekat već traje duže od deceniju. Loš primjer je rukomet: formirana je zajednička liga, ali o tome malo ko i zna (najjači klub Srbije: Partizan ne igra u njoj). Nije bio dobar primjer ni Jadranska vaterpolo liga, gdje su praktično zaobiđeni srpski klubovi. U ostalim sportovima, posebno ženskim, skoro i da nije bilo pokušaja. Dobrim dijelom se to može pravdati nedostatkom ekonomskih motiva što zaista često jeste slučaj. Npr. ženski fudbal teško ko da je gledao i u vrijeme lige SFRJ, dok bi obnavljanje ragbi post-jugoslovenske lige (nekada su dominirali klubovi iz Zenice i Niša) samo bio entuzijazam vrijedan pomena. Kada je u pitanju npr. odbojka Srbija posljednjih dvije decenije dominira na post-jugoslovenskom prostoru, tako da postoji realno mala zainteresovanost za ”integraciju”u tom sportu.
Kada se govori o najpopularnijem sportu kao glavni problem navodi se bezbjednost na stadionima (i oko njih). I to zaista jeste veliki problem, i ne treba posebno objašnjavati da nijedna liga nije vrijedna eventualnih ljudskih žrtava. Situacija se jeste popravila posljednjih 17 godina, ali ne puno, i posebno ne kako su to mnogi predviđali. I to je realnost. Suviše je veliki rizik da Zvezda gostuje u na Poljudu ili Dinamo u Beogradu.

Međutim, krenimo od jednog malog koraka. Hajde da fudbalski savezi BiH i Srbije dozvole da se Borac iz Banja Luke i FK Novi Pazar registruju u npr. Šidu i Goraždu (ili da bude zanimljivije: u Novom Pazaru, odnosno Banja Luci), odnosno da Borac igra u Jelen Super-ligi, a FK Novi Pazar u Premijer ligi BH. Pored toga, dva fudbalska saveza bi mogli naći modalitet da, iako su ti fudbalski klubovi registrovani u drugim mestima, većinu svojih ukakmica igraju u svojim domicilnim gradovima (vjerujem da to nije nepremostiv problem). Tako bi došli do jednog rezultata koji bi bio na veliko zadovoljstvo ljubitelja fudbala u Banja Luci i Novom Pazaru. Barem bi dva puta godišnje u tim gradovima vladala bi fudbalska groznica: gostovala bi Crvena Zvezda, odnosno Partizan u glavnom gradu Republike Srpske, dok bi u najvećem gradu Sandžaka nastupali omiljeni Željo ili FK Sarajevo. Za ovakvo rešenje potrebna je samo politička volja, odnosno smisao za kompromis. Stanje na ”terenu” je zrelo za ovakvo nešto. Čak bi se i bezbjednost na dva stadiona blago popravila. Istina, ono najvažnije, nažalost, ostalo bi praktično isto: kvalitet fudbala ne bi bio bitnije unapređen u nijednoj od dvije lige.