BANU – test balkanskih demokratija

5
18

Međunarodni institut za bliskoistočne i balkanske studije (IFIMES) priredio je 22. juna 2011. u Ljubljani predavanje na temu „BANU – test balkanskih demokratija“. Gost je bio dr. Ferid Muhić, prvi predsjednik novoformirane Bošnjačke akademije nauka i umejtnosti (BANU). On se, kako je duhovito primijetio, u kamernoj atmosferi obratio relativno malobrojnoj publici sljedećim riječima:

Poštovani dame i gospodo, uvažene ekselencije,ovo je moj prvi javni nastup poslije osnivanja BANU i drago mi je što je to baš ovdje u Ljubljani. Raduje me i sutrašnji susret sa predsjednikom SAZU (Slovenska akademija znanosti i umjetnosti) g. Jožetom Tronteljom. SAZU je za sada jedina na Balkanu pokazala samorazumljiv potez suradnje sa BANU. Zato je ovaj dan za istoriju BANU veoma važan. To su ti prvi koraci i ne mogu da ne izrazim svoju veliku zahvalnost na tome.

Reakcije u susjedstvu

Osnivanje BANU je nešto što se događa samo jednom. Akademija se može razvijati; ona sada ima četiri odjeljenja, a može ih imati mnogo više, već prema potrebama, ali sam čin osnivanja se događa samo jednom. Utoliko sam ja izuzetno bio uzbuđen od onog trenutka kad sam se uključio u tim koji je pokušao da razmisli o tome koliko je to realno i moguće, pa sve do trenutka kada smo to 9. juna konačno napravili. S vama bih htio podijeliti u ovoj kamernoj atmosferi više jedno razmišljanje o negativnim reakcijama na čin osnivanja BANU.

Zaista sam iznenađen tim negativnim reakcijama. Makar da je jedna i jedina bila, to je više nego što sam očekivao. Kad se rodi dijete, niko ne želi da mu izrazi neku slabu misao, a kamoli da se buni protiv toga što se rodilo. Kad se oženi sin ili uda kćerka, svi dođu da čestitaju. Ovo mi izgleda kao da nekima smeta što se rodilo dijete, ili oženio sin, ili udala kćerka kod susjeda. „Mi smo svoje rodili, svoje oženili, što biste vi rađali i ženili i udavali!“ Izgleda isto kao da je neko napravio u svojoj kući veliku sijalicu da mu se vidi u dvorištu i onda kaže svojima susjedima: vi sijalice ne pravite više, jer evo ja sam napravio, pa vi na moju gledajte, neka vam ona svijetli!
Svijet je pun mraka. Mrak je ono što okružuje onu malu jezgru svjetla u kojoj živi ono što živi na koliko mi znamo u cijelom kozmosu. Mi smo iskra svjetla u beskrajnom mraku. Nema nikad previše svjetla. Svaka nova svjetiljka je nešto što znači mnogo više. Ovo jeste jedna svjetiljka, jer BANU jeste ustvari dodavanje svjetla da se vidi makar stopa više, makar jedan trenutak, sekunda ili putić kojim idemo, da se osvijetli malo bolje. Zaista sam bio veoma iznenađen, i zbog toga sam izabrao ovu temu, ovo je zapravo test balkanskih demokratija, jer samo u ključu političkog negiranja i nekih ideoloških animoziteta mogu da razumijem ono što se desilo. Na BANU gledam kao na sve druge akademije. Za mene je akademija nauka i umjetnosti u onoj izvornoj ideji neka vrsta ambasade iz budućeg vremena. Ambasade boljeg, pravednijeg, istinitijeg i ljepšeg svijeta. Ona je neka vrsta eksteritorijalne i ekstemporalne tačke u kojoj se ono čemu teži čovječanstvo na neki način u nešto malo višoj i čišćoj formi prikazuje svima. Jer to još ne može svugdje biti. Ali eto, tu pokazuju akademije šta znači ideal istine kroz nauku; šta znači ideal ljepote kroz umjetnost; šta znači ideal moraliteta kroz humanističke studije. U tom smislu svaka akademija je ustvari nešto što bi moralo obradovati sve razumne ljude i sve ljude dobre volje. Činjenica da se na otvaranje jedne nove „ambasade“ iz budućnosti, iz one bolje idealne budućnosti, te eksteritorijalne i ekstemporalne institucije ne gleda dobrim okom u nekim regionima, neposredno u susjedstvu, mora da bude shvaćena; moramo pokušati da razumijemo šta se dogodilo. U tom kontekstu moram reći da, naravno, ako se izuzme ova idealna ravan, kroz koju pokušavam predočiti ono što bi moralo biti samorazumljivo – ali svakako da i nije sasvim tako, jer život se sastoji od onoga što nam se događa preko dana, a preko dana nam se događaju i lijepe i ružne stvari i realizujemo neke dugoročne projekte, koje smo počeli davnih dana i od kojih nismo digli ruke još ni mi ni oni kojima smetamo.

Istorijska uslovljenost

Događaj osnivanja BANU je takav da zaslužuje uz izvjesnu kontrolu i prisustvo emocija. Čovjek ne može ostati hladan u situaciji kada se događa da se jedna velika i stara nepravda ispravlja. Može zvučati sasvim paradoksalno ovo što ću reći, ali ako pogledate pažljivije, uočit ćete ono što se događalo: Bošnjaci su bili tretirani kao dijete u maćehinoj utrobi. A može li dijete biti u maćehinoj utrobi? Ne može. Ono mora biti u majčinoj. Ali – može! Pogledajte Bošnjake: njima je sistematski oduzimano sve, kao u priči o pepeljugi. Prvo – ime. Ja sam kao četrnaestogodišnji dječak u Makedoniji prvi put čuo ime Bošnjak. U BiH je to već bilo odumrlo, izbrisano. „Bosanski jezik“ mi je bilo čudno reći još i devedesetih godina. Moja familija se često selila, pa je u mojim svjedočanstvima pisalo hrvatski – kada smo bili u Hrvatskoj, i srpski – kada smo bili u Srbiji. Ili srpskohrvatski i hrvatskosrpski. A bosanski jezik ima rječnik iz 1626. godine. To je 190 godina prije rječnika Vuka Karadžića i 170 g. prije rječnika Ljudevita Gaja. Bosanski jezik je to ime nosio preko 350 godina, a onda je izbrisano dekretom 1907 godine. Taj se termin više nije reafirmisao, kao da su vlasti austrijske monarhije i dalje imale autoritet. Niko se nije pozvao na to da je taj jezik bio zabranjen, ni poslije 1945. godine. Bošnjaci – stanovnici BiH, bili su u zajednici sa Slovencima i Hrvatima od 1878. godine, do 1991, a sa Srbima, Crnogorcima i Makedoncima od osnivanja Kraljevine Jugoslavije, do raspada SFRJ. U prvom slučaju je to oko 130, a u drugom oko 70 godina. Za to vrijeme su svi pomenuti narodi dobili svoje akademije nauka i umjetnosti, samo Bošnjaci ne. Zbog toga je čudno kako je došlo do toga da se jedan narod navede na amneziju, da ne kažem na etničko-metafizički harakiri. Bošnjaci su sami sebi škodili. Problem je u samoj teritoriji BiH, okruženoj rijekama Unom, Savom, Drinom i morem. To područje je oduvijek bilo privlačno za susjede. Da bi se prisvojilo, moralo se prvo negirati autohtonost naroda koji tu živi. Prethodni koraci su već učinjeni – ime je zaboravljeno, narod je obezglavljen, jer je promjena sistema vlasti značila stimulans za sve osim za njih. Njihov svijet se srušio, njihova imanja su oduzeta, obrazovanje nije bilo više njihovo obrazovanje, i oni su se suočili sa osnovnim problemom: šta treba da uradi musliman u hrišćanskom svijetu. Stradanja u II sv. ratu su bila najžešća u BiH. Svih sedam ofanziva se baš tamo odvilo, ni jedna ni u Srbiji ni u Hrvatskoj. Pa opet Bošnjacima nije udovoljeno pravo za osnivanje akademije nauka i umjetnosti. Formirana je ANU BiH, koja je jedina kao takva bila vezana na republiku, a ne na određeni narod. Sve druge su bile vezane za narod – srpska, crnogorska, makedonska… Narod, kome je bio predodređen termin „neopredijeljeni“, koji je zaboravio kako mu se zove jezik, koji je bio osuđen na kulturnu i historijsku amneziju, nije imao pravo osnovati akademiju nauka i umjetnosti.

Bošnjački preporod
Bošnjaci su se ipak sjetili svog imena i svog jezika. Na Svebošnjačkom saboru 1993. godine vratili su sebi ime i ime svom jeziku.
Činjenice govore da su kodificirani srpski i hrvatski jezik istočna i zapadna varijanta bosanskog jezika. To se može vidjeti po tome što Hrvati Istre, Zagorja i Dalmacije ne govore hrvatskim književnim jezikom, kao što ni Srbi iz istočne i južne Srbije ne govore srpskim književnim jezikom. Što više se približavate Drini – sa istoka i Uni – sa zapada, taj jezik postaje sve bliži književnom.
Oni koji su bili osuđeni na iščezavanje uspijevaju osnovati BANU. A uslijedili su udari na taj događaj sa raznih strana, čak i od pjesnika. Matija Bećković, pjesnik i član SANU, traži da javni tužilac preispita osnivanje BANU. To zaista ne bi smio učiniti zbog poštovanja prema poeziji. E, tu je kraj i akademizmu i pjesništvu. Zbog osnivanja akademije se na policiju i tužioce se može pozivati svako, ali pjesnik ne. Ali možemo znati zašto je to tako. Radi se o jednom sistematski vođenom projektu, koji traje čitavih 150 godina; jednom nacionalnom projektu, da se negira jedan narod. Poslije propasti takvog projekta normalno je da se pojavi ozlojeđenost i negodovanje aktera.
Umjesto radosti i čestitki dolazi do energičnih reakcija sa negativnim nabojem, koje dovode u pitanje demokratičnost institucija. Zbog toga sam ovo moje predavanje imenovao testom demokratskih institucija. Naime, demokratija otvara područje i za kritiku, ali za otvorenu demokracija bi morala u slučaju da kome god to nije pravo da navede argumente, da sačeka, da vidi kako će ta akademija krenuti, da vidi da li su ti ljudi zaista sposobni, da li je ambicija prevelika, da li oni posjeduju sredstva za to, infrastrukturna, hoće li to krenuti. A pri tom naravno osporavati svugdje gdje je moguće, a ne pozivajući se na to da ta nacija ne postoji. Potpuno odsustvo demokratske tradicije u odnosu do Bošnjaka dovodi do toga. Sve što smo dosad spomenuli u onom sistematskom pokušaju da se izbriše i bošnjački identitet i bosanski jezik zapravo ide od jednog razloga kojeg možemo nazvati prilično eufemistički ali dosta precizno: odsustvo demokratske tradicije u ponašanju u odnosu prema Bošnjacima. Taj demokratski kapacitet je potpuno uskraćen Bošnjacima ili tretmanu Bošnjaka. To je razvilo i neku vrstu snažnog epigonstva i gubitka osjećaja identiteta i kod samih Bošnjaka. Tako je dobar dio tih već primio zapravo neku drugu vrstu ličnosti i doživljavaju ovo isto tako na neki način kao izazov sebi.

Odziv u domaćim krugovima

Osnivanje BANU je sa velikim entuzijazmom primljeno u mjestu događanja, u Novom Pazaru; to je bilo jedno takvo snažno uzbuđenje ljudi, narod je to očigledno prepoznao kao jednu veliku snažnu afirmaciju sopstvenog kapaciteta da opstane i da se potvrdi.
Svaka institucija je u krajnjoj liniji simbolička i ona aproksimativno naznačuje ono što je prava supstanca, nevidljiva supstanca ljudskog života. Misao, ono što pokreće vitalnost, životna sila u čovjeku, sve je to ono što ne može da se epitomizira, da se pretoči u materiju. Ono što je pretočeno u instituciju BANU izazvalo je takvu radost da su neki to osjetili kao žestoku kritiku na svoj račun. Oni koji su trebali formirati BANU isti su oni koji se sada u Sarajevu bune protiv toga. Oni koji su mogli to učiniti, nisu ni pokrenuli tu temu. Ja ne pamtim da je ikada ijedan bošnjački funkcioner u vrijeme Jugoslavije pa do danas pokrenuo to pitanje. Imali su mogućnosti, imali su nekakve institucionalne i demokratske metode. Iz njihove reakcije progovara ona zavist koja naravno u ovom konkretnom slučaju ima dopunski stimulans u tome što se zaista dogodilo nešto što su trebali oni uraditi. Treba, bar kad su u pitanju Bošnjaci, reći i ovo: političari koji su bili protiv osnivanja BANU i te javne ličnosti… Kritikovati bilo čiju akademiju dovodi u pitanje kredibilnost kritičara. Kod njih vlada jedan dopunski momenat. Konformizam, navika „ne diraj, ne talasaj, kraju lađu“, što je dio mentaliteta Bošnjaka zbog svega što im se desilo, ali kod onih što su uspjeli da isplivaju na sigurno, uslovno rečeno, za njih bi odgovarao jedan lik iz Dostojevskog, koji kaže, „ja pijem svoj čaj, i to mi je sad najvažnije na svijetu. Kad bih znao da mogu spasiti svijet, koji je na pragu propasti, a da prestanem piti svoj čaj, ja ne bih prestao da pijem svoj čaj.“ Naredni momenat bi bio onaj, da zaista elementarna intelektualna i politička, dakle demokratska instanca, treba da se pita, što bi rekli Rimljani u rimskom pravu, „non quis, sed quid“ (ne ko, nego šta je učinio).

Elementarno demokratsko stajalište zahtijeva da se pitamo šta a ne ko. Da li je to premijer, ministar, ili neki obični čovjek, ne smije biti odlučujuće u demokratskom životu.
„Šta je učinio?“ BANU nije nikome oduzela ništa, nijedno odjeljenje SANU ni ANU BiH. Nije nikoga ugrozila. Ima nekoliko članova iz ANU BiH koji su vrlo rado pristali da budu članovi i ovdje. Ali to nije ništa sporno. Oni će moći i dalje obavljati poslove u svojim institucijama i raditi na projektima. To je samo jedna moralna podrška.

Protivnicima BANU ne smeta ni činjenica što je to akademija ni činjenica što su u toj akademiji neki vjernici, konkretno reis-l-ulema i muftija, na koje je posebno i usmjeren napad. Njima smeta što je to bošnjačka akademija a ne što je akademija. Njima smeta upravo „quis“ a ne „quid“. „Da je bilo ko drugi napravio bilo bi dobro, ali oni ne smiju jer njih nema. Mi smo planirali da njih nema“. Njima ne smeta što su prisutni vjernici, nego što su islamski vjernici. Opet smeta ono ko a ne ono šta. Čitav prosvjetiteljski pokret u Evropi, sve akademije, krenuo je u jednoj sinergiji sa duhovnim licima, sa crkvenim licima. Da li je to Primož Trubar, da li je to Dositej Obradović, da li je to Josip Juraj Štrosmajer, da li su to u francuskom prosvjetiteljstvu, u Njemačkoj Martin Luter, nije bitno, to je neizbježno, jer akademija je bestjelesno svjetlo, jeste i konkretnost egzaktnih nauka, ali jeste i nešto što je ono nemjerljivo, imponderabilno. Prisustvo duhovnih lica je neophodno u svakom ozbiljnom ljudskom projektu. Zar oni misle da je samo kršćanstvo religija a da je islam ateizam? Zar zaista misle da su samo kršćanski svještenici vjernici, a islamski bezbožnici? To je u skladnosti sa jednim Kierkegaardovim pitanjem: „zar je samo razum božji, zar su strasti bezbožne?“.

Jasno je da je u pitanju jedan akademski kolonijalizam u blagoj formi inspirisan jednom vrlo snažnom ideološkom matricom brisanja čitavog naroda zbog onih hegemonističkih aspiracija na njihovu teritoriju. Ta historija je prepuna falsifikata i fabrikovanih mitova. U tom smislu BANU predstavlja nešto što je taj projekat – uništenje i zaborav Bošnjaka – definitivno skinulo sa dnevnog reda. Bošnjaci više nikada neće biti dijete u maćehinoj utrobi ovdje u regionima, u kojima su sva djeca zapravo jednog istog podneblja i iste kulturne tradicije.

Autor: akademik Ferid Muhić

Izvor: Bosnjaci.net


Sandžak PRESS pratite putem Facebook | Twitter | Android| iPhone

Stavovi iznešeni u ovom tekstu su autorovi i moguće je da isti ne predstavljaju stavove naše redakcije.
Komentari su vlastita mišljenja autora i redakcija zadržava pravo brisanja vulgarnih i uvredljivih komentara.

5 KOMENTARI

  1. Selam alejkum!

    Ponosni smo sto smo konacno docekali osnivanje nase BANU,neka je sa hajrom osnivanje i neka vam je hairli a ovi sto je negiraju znaju da su nemocni i da to ne mogu ni na koji nacin omesti niti sprijeciti.A vi samo nastavite da vasim radom intelektualno podizete svijest i obrazovanje naseg naroda.

    0

    0
  2. Sellam alejkum i svaka čast gosp. Feridu Muhiću, uz tebe su svi Bošnjaci, a ko neće da nas prizna i ne mora, i svaka čast na objašnjenju onom za ženidbu i rođenju dijeteta, odlična paralela i uporedba. Svaka čast

    0

    0
  3. od trenutka osnivanja BANU-a osecam jednak medju drugim.ponos se vratio Bosnjacima posle 100.godina. sto bi rekli stari samo da vidim jos to pa da umrem nije mi zao. Citavoj ekipi BANU-a puna podrska.iza vas stoji narod i tijelom i ruhom. vise me nije sram i strah kako ce nas nasi intelektualci predstavljati u svijetu. vrijedimo koliko nas kritikuju.oni koji nas kritikuju ne vrijede nista.

    0

    0
  4. Sta reci posle ovakvog teksta. Ostao sam i ja bez teksta. Ali sam zaista ponosan sto sam Bosnjak i sto u svojim redovima imamo ovakvog intelektualca, u pravom smislu rijeci !

    0

    0

OSTAVITI ODGOVOR

Molimo unesite komentar!
Ovdje unesite svoje ime

Ova web stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.