Deja vue

Piše: Muhamed Filipović

Ima stvari, životnih okolnosti, načina ponašanja ili djelovanja, gledanja na ljudske situacije i probleme i životnih stavova koji se u životu ljudi ponavljaju, mada se sve ostalo događa pod različitim okolnostima, uvjetima i povodima, a nešto se ipak ponavlja. Za takve situacije, kada se događa nešto  što se predstavlja kao novo, a u stvari je staro i iskušano, kaže je to Deja vue, što je francuski izraz koji na našem bosanskom jeziku znači nešto već viđeno, dakle, ništa novo, nego nešto staro što smo već vidjeli i iskusili i koje nam nije ostalo u sjećanju po dobru i nije postalo dio naše pozitivne svijesti, uzbog čega je ostalo izvan nje.

Ovaj francuski izraz ima i  ironični prizvuk, a on je nastao zbog toga što su sve takve situacije, tj. svi slučajevi kada se za neke nove situacije i odnose, nova iskustva i potrebe ljudi, nude stari i dokazano loši rescepti za koje se s pravom smatra da su neuspješni, da su zapravo samo gubljenje vremena, ili način da se pod tobože novim i spasonosnim rješenjem, sakrije jedna stara i sasvim drugačija namjera i interes, pa se u tome izrazu želi reči da se okanemo toga da vadimo iz historije neuspjele i dokazano loše poteze, rješenja i mišljenja, da bi sakrili namjeru da učinimo nešto što samo po sebi i od sebe ne može dobiti prolaznu ocjenu i biti prihvaćeno.

Na ovu izreku me je podsjetila vijest koju je nedavno objavio Sarajevski list „Dnevni Avaz“, a u kojoj se kaže kako u situaciji sukoba između onih koji žele da se islamska zajednica u Sandžaku podvrgne upravi i kontroli srbijanske vlade i njenoj politici i interesima podređene islamske organizacije koju simbiliziraju neki ljudi, za koju se opravdano može reči da je, u odnosu na bošnjačke muslimane, a sigurno je i na albanske, bila u najmanju ruku na strani srbijanske politike koja je bila politika agresije, ako ne i nešto više i teže, a koju simboliziraju ratni beogradski muftija i njegovi sinovi i sandžački efendija Zilkić. Ti ljudi i njihovo ponašanje u skutima srbijanske politike stoji nasuprot načelu jedinstva islamske zajednice u svih Bošnjaka, pogotovo onih koji su uvijek bili vjerski duboko povezani i čiji je centar oduvijek bilo Sarajevo. Treba se samo sjetiti žalosne epizode iz naše vjerske historije sa Reis ul ulemom Ibrahim ef. Maglajližem i nejgovim pristankom o preseljenju sjedišta Rijaseta u Beograd i opozicvije cijelom muslimanmskog narod ana takvu odluku, da se vidi kako posotje neki zakoni i principi koji msu nas muslimane Bošnake držali oduvijek zajendo i omogućili nam duhovno preživljavanje. Međutim, ako je rat donijeo određene političke i državnopravne promejne u općem stanju, kako god se obnavljaju svi odnosi, pa tako  se mora obnoviti i djelovanje Islamske zajednice i učiniti sve da dođe do obnove kontinuiteta naših vjerskih veza o da se prevaziđu loše posljedice djelovanja ratom i lošim potezima sa svih strana narušenog jedinstva muslimana na prostorima na kojima žive u još živim duhovnim, socijalnim, kulturnim i nacionalnim vezama stotinama godina, dakle, stava da se i djelovanje Islamske zajednice unutar jednog jedinstvenog i još uvijek živo povezanog naroda, kao što je to narod Bošnjaka, mora temeljiti na jednakim principima i pravu jedinstva vjerske organizacije na kojem djeluje i Srpska pravoslavna crkva i Katolička crkva i sve druge univerzalne crkve i vjerske organizaicje, budući da Islamska zajednica nije crkva, ali jeste čvrsta vjerska organizacija muslimana čiju većinu na prostorima bivše Jugoslavije sačinjavaju Bošnjaci i ona ima isti smisao i ulogu. Kako god ostale vjerske zajednice postoje, djeluju i organiziraju svoj rad iznad i mimo  kriteriologije postojećih podjela i stanja podjele političke vlasti i teritorijalnih državnih zajednica, to isto pravilo i jednako pravo mora da uživa i Islamska vjerska zajednica i nema nikakvog razloga da joj momentalna politička stanja i odnosi, koji još uvijek nisu definitivno uređeni, uvjetuju njenu organizaciju i uvjete rada, jer se njen rad i interes ne svodi na političke, državne i teritorijalne interese i stanja, nego na duhovno stanje i prava ispoljavanja i prakticiranja vjere, što im je garantirano svim relevatnim lokalnim i međunardnim dokumentima i praksom svih civlizirnaih ljudskih zajednica.

Tu zajednicu simbolizira i njome u svim vjerskim pitanjima rukovode Sabor i Rijaset Islamske zajednice u Sarajevu, a kad se tiče Sandžaka, onda je to u nadležnosti muftije Sandžačkog koji ima sjedište u Mešihatu te zajednice u Novom Pazaru, a kojeg bira Sabor Islamske zajendice. Na toj dužnosti je već dvadeset godina veoma uspješni, dinamični i umni, a principima koji važe za islamske zajednice odani muftija sandžački  Muamer ef. Zukorlić.

Kao što je svima koji su pratili život muslimana u Sandžaku i Srbiji uopće poznato upravo da je muftija Zukorlić dao ogroman doprinos oslobađanju islamskih institucija i napredovanju sadržaja i prava vjerovanja u Sandžaku od miješanja svih mogućih političkih i državnih institucija i da je on taj koji je stvorio sigurne osnove snažnog djelovanja Islmaske zajednice na opće duhovno, kulturno, a time i socijalno i osobito nacionalno i političko stanje muslimana u Sandžaku i cijeloj Srbiji, mora tim istim biti jasno i to kako je upravo ovakva djelatnost muftije imala rezultate koji se mogu ne samo osjetiti nego i vidjeti i sa kojima se mogu ljudi i osobito mladi koristiti, tako je logično da je upravo takva djelantost muftije dobila odgovor od onih koji su smatrali da muslimani, ili bolje u ovom kontekstu reči Bošnjaci, nisu relevantan politički subjekt u Srbiji, nego da su prirepak svake moguće srbijanske vlasti, da nemaju svoje legitimno priznate interese i prava i da mogu očekivati samo ono što se daje onima koji vjerno i pokorno služe, a to je da njihovi prvaci dobivaju znatan dio za vjernu službu, a svi ostali da preživljavaju i polagano nestaju u emigraciji i da se rastaču i kao narod i kao ljudska zajednica i kao muslimani. Naravno, u svakom narodu se javljaju „Brankovići“, pa i u našem bošnjačkom, uz to što su oni godinama pomno odgajani i opskrbljeni privilagijama tako da su zadovoljni sa svojim ulogama i stanjem u kojem se nalaze pa to stanje i način ponašanja smatraju idealom za sve i nameću ih cijelom bošnjačkom narodu. Takvi su, nažalost, uglavnom svi  politički predstavnici Bošnjaka, ali i neki alimi, pa se ne treba čuditi što su se javili vjerni saradnici svake srbijanske vlasti, kao što su Ugljanin ili Ljajić, ali i alimi koji su spremni da razbijaju jedinstvenu islamsku zajendicu Bošnjaka, kao što je to činio Zilkić. Kako su sve akcije takvih ljudi ostale bez očekivanih efekata, kako i pored najgrubljih objeda, laži i podmuklih „napada iz blizine“ bilo je nužno u rat protiv ismalske zajendice i muftije uvesti nove snage. Sudeći prema navedenoj vijesti u „Avazu“, u toku je jedan novi pokušaj razaranja islamske zajednice u Sandžaku i to pomoću navodnog pokreta mladih imama, za koje se kaže da su svježe snage (što jesu ali je pitanje  čije su) koje bi trebale da zamijene one stare, a neznam ko je tu star, ako je muftija mlad i u punoj fizičkoj ui duhovnoj snazi koju neprestano demonstrira, te kako znamo da biti mlad po godinama ne znači ujedno i biti mald po mislima i duhovnoj snazi. „Pokret  imama“ nije, međutim, ništa novo u našoj nedavnoj političkoj i vjerskoj historiji. Takav pokret je nastao u Bosni i Hercegopvini, zaprvo u Sarajevu, u godinama prije pada komunizma i agresije na Bosnu i Hercegovinu, a taj su pokret inspirirali „Mladi muslimani“. Općenito je poznato da je pokret Mladih muslimana od samog početka, još prije Drugog svjetskog rata, bio pokret snažne politizacije islama, a u vrijeme komunizma bio je to ilegalni opozicioni pokret koji je bio ideološki i politički protivnik komunizma i koji je konfrontirao kumnizam i islam. Budući da je Islamska zajednica radila u okviru tadašnjih zakona koji nisu bili pravedni ni u cjelini ni u odnosu na tu zajednicu, ipak je ona odigrala ogromnu ulogu u održavanju islama i čak dovela do razvoja njegovih brojnih institucija, izgradnje mnogobrojnih džamija, podizanju i obnovi rada medresa i osnivanju Fakulteta za islamske studije, Mladi muslimani, i njihovi zakašnjeli sljedbenici iz Pokreta imama, digli su se protiv legalne i legitimne islamske zajednice i njenog rukovodstva, naravno, pod raznim izgovorima, ali sa jasnom težnjoim da se zvanična vjerska organizacija difamira u narodu i među vjernicima kao kolaboracionistička i štetna za muslimane i da joj se nametne novi imidž politčke snage. Ovaj pokret je uspio u tome da je otvorio vrata svemu onome  što se dogodilo sa nama muslimanima Bošnjacima, sa našom državom i našom sudbinom u zadnjih 23 godine, tj. pomogao je da uvede u način mišljenja muslimana i u islamsku zajedinicu ono što je bilo nemoguće, a to je pokušaj da se na našem prostoru stvori zemlja i država koja će počivati na principima islama. Iako je stav da muslimani treba da djeluju u skaldu sa principima islama u svom životu to nikada nije značilo i ne znači ni danas, da mi treba u dubokoi i u vremenu i u prostoru miješenaim državnim i politčkim zajendicama namećemo kroteriologiju i principe uslama mkao vladajuće za sve ljude. Taj je pokušaj, ma šta danas govorili njegovi protagonisti i ma koliko se, suočeni sa njegovim posljedicama, bio teška zabluda, a za bošnjački narod iluzija dugo čekane, ali danas više nemoguće situacije, da bilo šta u našem životu radimo, a dane uzimamo u obzir one koji sa nama žive mada od nas drugačije vjeruju, misle i rade.  Pokret imama osamdesetih godina je poslužio da nam se kao vodeća misao i snaga nametne mladomuslimanska promašena ideologija i politka, pa se može reči da je i ovaj novi pokušaj da se sličan pokret stvori u Sandžaku, ako je vijest o njegovom formiranju ili o ljudima koji imaju takvu namjeru tačna, samo načun da se zaobilaznim putem i na mala vrata u naš islam, u nacionalni pokret i politiku muslimana u Sandžaku uvede tobože nova , a u stvari stara ideja, a to je umjesto ideja politčke supremacije nad vjerskim zajendicama i da se zaobilazno obnovi služba vjerskih faktora tekućoj politčkoj vrhuški koja je uzurpirala pravo predstavcljanja Bošnjaka. Umjesto nastojanja za promjenom stvarnog položaja muslimana i Bošnjaka, ostvari promjena gospodara i da i vjerskim polsovima rukovode isti ljudim koji sjede u Beogradu i služe interesima vlasti, kako se to dogodilo nama u Bosni i Hervcegovini.

Taj novi pokret imama nije ništa drugo nego pokušaj da se ponovi jedno već ostvareno iskustvo koje je bilo apsolutno negativno i koje se svelo na uzurpaciju islamske zajednice i njeno stavljanje u službu tadašnje navodne musloimanske politike i državne vlasti koja je nastala u Bosni i Hercegovini, a u Srbiji se tu radi o ponavljanju tog neuspjelog eksperimenta nad Bošnjacima kako bi se opni ponovno podveli pod kontrolu vlade i njenih političkih sluga među nama.