Plav – Uvodna napomena
“Bosnjaci su tijekom XX stoljeca bili na udaru svih rezima Crne Gore
i Srbije. Iskusio sam na svojoj kozi, da Karadacanima nikad ne treba
vjerovati, jer se Plavljanima svete za Noksice…”.
Amir Kama Saljanin, svjedok genocida
Genocid i brojni zlocini nad Bosnjacima i Albancima u plavsko-gusinjskom kraju tijekom XX stoljeca nosili su svojevrsnu tursku krivnju. Bez obzira na vise znanstvenih i knjizevnih pokusaja nisu u cjelosti rasvijetljeni. Zrtve karadackog genocida nad Bosnjacima i Albancima, svakako da imaju pravo na svoje ime i prezime, jer do sad ti zlocini nisu ni jednom tablom obiljezeni, kao znak sjecanja i postovanja zrtava.
Na samom pocetku zelim podsjetiti na process recenziranja knjige dr. Mustafe Memica: “Plav i Gusinje u proslosti” 1985.g. kada su filozofi akademik dr. Muhamed Filipovic i dr Rasim Muminovic insistirali da preporucim Memicevu knjigu za stampu u onom obliku kakva ona jest. U ovoj publikaciji zapazeni prostor je posvecen genocidu nad Bosnjacima 1913.g. u Plavu. U tom vremenu dr. M. Memic imao je svoju kucu u Ulcinju. Provjerio sam kod porodice I receno mi je da se on nalazi u svom domu. Otputovao sam nakon odrzanih predavanja na Univerzitetu Crne Gore i dosao kod Memica u Ulcinj sa zeljom da ucinim sve da knjiga bude recenzirana i da udje u stampu. Na moje iznenadjenje kod dr. Memica su bili vise srpskih i crnogorskih akademika i znanstvenika, medju kojima su bili profesori Pavicevic, Kalezic i drugi. Pokusao sam da ih ne ometam u radu, ali i da saznam koji je njihov glavni cilj. Shvatio sam da oni vjesto skracuju poglavlja i redigiraju Memicev rukopis. Najzad, kada se knjiga u javnosti pojavila iduce godine, dr Memic je zelio da knjigu promovira u Plavu. Jedne ljetnje veceri sreo sam autora na autobuskom kolodoru u Beranama. Bio je veoma tuzan. Rekao mi je da su mu borci u Plavu, ciji je on clan, omogucili da promovira svoju monografiju o plavsko-gusinjskom kraju. Shvativsi njegove nevolje posao sam do hotela preko Lima i sa recepcije uspostavio vezu sa filozofima akademikom Filipovicem i profesorom Muminovicem. Ukazao sam im na problem sa kojim je suocen dr Memic i pozvao sam ih da sjutri dan doputuju u Plav kako bi promovirali Memicevu knjigu. To se i dogodilo na velicanstvenom nivou u hotelu “Plavsko jezero”, uz razumijevanje i podrsku rukovodioca Braha Rugovca. Tako je Memiceva knjiga usla u javnost i bila pionirska monografija o otvaranju pitanja genocida u ovom kraju, makar u zavijenoj formi.
Brojni su zlocini nad Bosnjacima u XX stoljecu pocev od Kraljevine SHS, te Titove druge Jugoslavije, kada se moralo govoriti sutnjom, kako bi se izrazila poetesa V. Kreho. Proje nego sto je regularna karadacka vojska okupirala Plav i Gusinje 15. oktobra, ucinjeni su brojni zlocini i pokolji nad Bosnjacima u Gornjem Kolasinu pocev od 26. Jula 1858.g. kada je vojvoda Miljan Vukov predvodio karadacku vojsku, koja je ubila preko 1000 Bosnjaka, kao i prema izvjestajima brojnih historicara, a sto i Z. Scepanovic u knjizi Polimlje i Potarje, u kojoj se navodi podatak da je opljackano preko 12.000 krupne stoke, zatim opljackane i spaljene su sve kuce Bosnjaka, kao i da je spaljen grad Gornji Kolasin. U svom poznatom djelu:“Besudna zemlja” Milovan Djilas pise:”Skoro sve zemlje u kolasinskom kraju bile su otete od muslimana koji su – cim sui h Crnogorci prisvojili – pobijeni ili odagnati do zadnjega sa njihovih ognjista. i groblja njihova su zatrta da se ne zna das u nekad tu bili… prisvajanje muslimanskih zemalja shvatano je i kao nagrada… pljacke I ubistva nisu prestajali.”
Bez obzira sto je ugovorom i odlukama Berlinskog kongresa 13.jul 1878.g., (clan 30) garantirano pravo slobodnog ispovijedanja vjere, kao i vlasnistvo nad imovinom, te da islamska vjerska zajednica ima svoju autonomiju. Ipak Crna Gora se nije drzala tih propisa, vec je izvrsila genocide, odnosno ubijanje preko 1000 ljudi 1912. I 1913.g. kao I izvrsila pokrstavanje u pravoslavlje preko 13000 Bosnjaka i Albanaca. Slicni dogadjaji su se odvijali i u drugim krajevima gdje su zivjeli Bosnjaci i Albanci, a posebno u Peci i u Bihoru. Primjera radi pored brojnih bosnjackih zrtava u Sipovicama kraj Akova je likvidiran Saban Sijaric, rodjeni amidza istaknutog bosnjackog i sandzackog pisca i brojnih drugi poznati Bosnjaci.
Tim povodom u raznim prilikama razgovarao sam sa prezivjelim svjedocima genocida, medju kojima su starine, koji su se jako dobro sjecali detalja tog vremena, a to su Rustem Gutic (1895-2010), Hadzi Emro Tosic (1899-2008) i Amir Kama Saljanin (1897-1989), cije je svjedocenje bez obzira na njihovu racionalnu opreznost i visedecenijsku daljinu, od tih teskih I krvavih dana su dragocjena u stvaranju istinske slike prozetilizma, o cemu se u Crnoj Gori nerado govori. Bilo je dosta vremena, a narocito za vrijeme referendumske kampanje 2006. god. da se zvanicna Crna Gora pristojno izvini Bosnjacima i Albancima za izvrseni genocid u plavsko-gusinjskom kraju u period 1912-1919., kao sto je to eticno ucinio njemacki kancelar Willy Brandt prema Jevrejima. Nazalost, ove cinjenice vjesto prisutkuje i medjunarodna zajednica, koja tim cinom i sama podstice nove genocide i zlocine nad bosnjackim i albanskim narodom.
- 1. Svjedocenje Rustema Gutica[1] (1895-2010).
Proslost naseg kraja, svima normalnim insanima je poznata jer je bila puna krvi i zla. O tim zlim dogadjajima je tuzne pjesme ispjevavao moj rodjak Braho Zuti iz Ljevose, koji je uvijek govorio istinu, nista ne bi izmislio i ni za koga nije rekao nista lose. Tako cu vam i ja kratko pricati o ovoj bolnoj temi stradanja ni krivog ni duznog naseg naroda.
Sjecam se 1911. ili 1912.g. prije ulaska nezvanih karadacana u nas kraj, otisli su na zborno mjesto u Bogicevicu na Hodzin ravan i Ljukšter, gdje su se okupljali dobrovoljci, kako smo ih mi zvali Djurumlije, da idu na Čanakale, da brane Osmanlijsko carstvo. Ujedno, moj brat Bajram i Halil su nam rekli kada se krenuli da ce tamo pronaci ljepsi kraj da nastavimo ziveti i da odemo iz Plava, jer su znali da ce doci crne godine. Da ce se kraljevi zulumcari sa Cetinja svecati Plavu i Gusinju zbog Nokšićkog boja. Tada su se djurumlije okupile na Bogicevici okupile kako bi isli da se povezu sa jedinicama iz Prizrena, Peci i Skopja, pa na dalji put, gdje su isli ja stvarno ne znam. Oni koji su se postrojavali i od starješina dobijala uputstva prije nego sto su pristupili donosili su po jedan kamen i stavljali na gomilu. Rekli su tada, kada se vrate, uzece po jedan kamen, da bi se znao njihov broj koji je otisao. Nakon svih ratova ova gomila je ostala ista jer se gotovo niko nije vratio. Moja braca mi stalno dolaze u san. Koliko trajem i zivotarim ovdje od Komarace do Plava, stalno mislim na njih i pitam se, gdje su zavrsili njihovi snovi.
Konkretno, za vrijeme krscenja i tog zlog vremena, dogodilo se ne ponovilo se, meni i nasoj porodici uputstva je dao nas vjerni imam i moj ucitelj mula Arif ef. Krcic. On nas je savjetovao da se sklonimo u Jarigradu (nasem selu), koje se nalazi naspram Temnjak kasabe, gdje je bio hodza u svojoj Krcica kuli. Tako smo izbjegli krscenje, jer se nijesmo pojavljivali u varosi, u carsiji. A zloglasna vojska vasojevickog harambase Avra Cemovica, nije se usudjivala da nas napadne i opkoli, jer im je bio teren nepristupacan. Dakle nijesam bio krscen, zahvaljujuci mula Arifu, sinu Sabana efendije. Nakon Prvog svjetskog rata pricali smo mnogo o zrtvama i o pogibiji plavskih prvaka, kao i pismenim ljudima dostavljali smo imena osoba koje su ubijene od kraljevog rezima.
Dalje sam u zivotu zivio mirno i povuceno, gledajuci uvijek da nikog ne pitam nista nepromisljeno. Ja imam brojnu akrebu, sta sinova, kceri, sta unucadi sta praunucadi, preko 80 clanova koji zive u mnogim gradovima i zemljama, ali se godisnje vidimo svi zajedno. Ja ih često zamolim moje unuke i praunuke da mi prelistaju svoje udzbenike iz istorije, da saznam sta se pise od proslosti. Mnogo sam se zacudio da mi nijedan moj potomak nije nasao nijednu recenicu o krstenju i pokolju naseg naroda 1913. i 1919.g., u Plavu i Gusinju. Znaci istina ne odgovora vlastima i skoli da se zna, pa se pitam sta ta nasa djeca u skoli uce, i ciju oni historiju proucavaju. Zasto se krije istina? Bolje bi bilo da se istina kaze, tako ce se i lahkse oprostiti, jer ovako kako se zivi zlo ce uvijek trajati tihim, necujnim glasom s bolom je zborio starina Rustem Gutić, sa sjetom u očima i uzdisanjem, kao da je nešto imao namjerno da preskoči, kao da nije imao odgovarajuću riječ i misao. Ostala je ipak neka tajna što nam nije mogao reći. Jasno, imao je ljudsku mjeru za svaku riječ – tihim i necujnim glasom, s bolom u grudima sa uzdahom zborio je starina Rustem Gutic.
- 1. Svjedocenje hadži Emra Tosica[1] ( 1899-2008)
Teskog perioda pokrstavanja Bosnjaka i Albanaca 1913.g., kao i genocida 1919.g.
Dobro se sjecam kao da je bilo juce. Ovo vrijeme i dogadjaji kao i ljudi nisu, koliko ja znam ozbiljno obradjeni. Mene svi ljudi u nasem kraju poznaju i kada me ko-kad pita, ciji je clan porodice stradao ja sam mu uvijek ispricao. Cudi me da je neko piskaralo Andrijasevica pisalo o ovim dogadjajima, a da nikad nije prije toga boravio u Plavu. S druge strane nije mi poznato da je i sa drugima iko razgovarao. Pored mene ima i drugih ljudi koji o ovim zlim dogadjijima znaju da svjedoce. Pitanje je da li oni smiju da pricaju, jer to je bila zabranjena tema i prije rata, za vrijeme Kraljevine, a i poslije rata, za vrijeme Titove Jugoslavije. Ja otkako sam penzioner, a penzioner sam vise od 50 godina, ucim ih da se sjecaju, podsticem ih na kur’anski ajet ikre – rabike – sjecaj se, ne zaboravi.
Prije nego sto vam budem govorio o kobnom danu zvani 5. Mart 1913.g. u Plavu, mogu reci nesto sta se dogadjalo prije tog dana. Naime, sve do sredine oktobra 1912.g. Plav i Gusinje su bili slobodni gradovi i slobodne varosi. Ljudi su zivjeli slozno i lijepo. Nase kijadzije su isle i na Istok i na Zapad. Na Zapad su isli do Dubrovnika i dalje, a na Istok – od Peci, Skopja do Soluna, sve do Istanbula. Trgovci su donosili raznu robu i nakit. Izvozili su razne mlijecne proizvode, meso i vunu. Za nas mlade, posebno djecu, nizami su stalno uoci petka pekli na Racini halvu, nedaleko od utvrdjenja Grada i Ribarske mahale. Halva je pripremana za citav grad. To je za nas bila velika poslastica. Nase majke i nane su bile u tom vremenu postedjene tog napornog pripremanja slatkisa, a turski nizami su to lijepo radili, zato su bili omilsjeni u gradu.
Medjutim, dogodila se velika nesreca za nas kraj, koje se nazalost necemo moci osloboditi za duze vrijeme. Karadacani su usli nasilno u grad. Pala je nasa odbrana na Visitoru i kod Gusinja. Cim su kraljeve, jedinice, opkolile zauzele grad, pocele su sprovoditi teror i ubijanje neduznih civila. Toga dana, 15. oktobra, neposredno pred aksam u Ribarsku mahalu je upala jedna grupa naoruzanih oficira i vojnika, sa kojima je bio bosnjacki prvak, vitez Osman aga Sehovic. Cim su se priblizavali nasoj kuci, sam na vrhu mahale je naisao konjanik iz Kruseva Jusuf Bektesevic, koji je na arapski nacin poigravao svog dorata u jednu i drugu stranu. Bio je obucen u prelijepo odijelo, imao je namjeru da posjeti odive u Plavu. Medjutim, zlocinci su ga bez ikakvog razgovora i povoda ustrijelili. On je na licu mjesta ustrijeljen. Na mjesto je pao mrtav. Konj je zalosno posmatrao svoga gazdu I nije dozvolio da ga uhvate, vec ih je zadnjim nogama gadjao, aoni su ga iz pusaka ranili i oneosposobili da bjezi. Citav taj prizor je posmatrao starina u calmi Numanisla Djesevic, koji je na sebi imao dolamu I turban. On ih je savjetovao da ne cine zulum I ne ubijaju nevine ljude, jer takav nije dogor sa vlastima kralja Nikole. Oni su mu odgovorili zestoko i prenijeli pozdrav od kralja Nikole, i pucali ga pravo u celo kao krmka. (Preko noci i sam sam pomogao komsijama da ukopamo Numa-nislu u cosku njegove njive, koja se nalazi tik uz Hadzimusovica kulu.
i danas se taj mezar tu negdje nalazi, nije prenijet u mezarje, a nisu uspjeli ni njegov sin Haso, niti unuci koji su naslijedili njegovo imanje.
Dalje, grupa oficira i vojnika sa Osmanagom Sehovicem su usli u dvoriste kuce porodice Ahmemulic. Trazili su po hitnom postupku vola za potrebe karadacke vojske. Starica iz ove kuce:“Pobogu, pa mozemo li Vam dati kravu sa junetom umjesto vola (navodno da su vola planirali za zimnicu, napomena E.T.)”. Zatim je bosnjacki prvak Osmanaga Sehovic rekao:””Zar vam je govece vaznije od moje glave”. U tom momentu zlikovac sa Cetinja je udario kundakom puske u sred cela i razbio joj glavu i prosuo mozak. Svijet mi se okrenuo oko glave, pala mi je pomrcina na oci. Nisam znao sta se dogadja”.
I u drugim danima iz dana u dan, sve do krscenja 5.03.1913.g. uopce mi nije bilo jasno kako su Karadacani uspjeli da ovo nase lijepo mjesto pretvore u dzehenem. Tokom januara i februara mjeseca bilo je intenzivno prikupljanje oruzja, zatim otimianje imovine, zlata, nakita i novca. Iz Plava je odnoseno sve sto je bilo vrijedno. Vojska je skidala pendzere i vrata sa kuca, odnosila sve sto im je zapalo za oko. U tom vremenu bi im se i neko od domacih Srba pridruzio.
Najzad, dosao je taj dan 5. Mart 1913.g, najtezi dan u istoriji plavsko-gusinjskog kraja. Naredjenje je bilo da se svi zitelji Plava i Gusinja nadju i postroje na Racini, kraj mezarja, gdje se danas nalaze Gimnazija, osnovna skola, dvije stambene zgrade i vrtic. Racina je pretvorena u bolno stratiste. Okupatori Plava su posli sa poklicom: za krst casni, za kralja i otadzbinu:”Pravoslavlje ili smrt!” Narod je na Racini cekao redom spustenih glava, kao ovca noz! Svi smo tog dana bili kurbani.
Prvo su izveli 12 plavskih prvaka na celu sa Ademom Demom Markovicem, uza zid (koji se nalazio na mjesto danasnjem na ulaz NK Jezero). Ostali plavski prvaci su bili: Osman aga Sehovic, mula Sado ef. Music, Junus Nurov Omeragic, Hajro Nurov Omeragic, Ago Jakupov Ferovic, Emin Jakupov Ferovic, Seco Ferovic, Mazo Hadzimusovic, Hako Hadzimusovic, Beco Mehmedov Aljihuljic i Seco Mehmedov Aljihuljic. Prvo su pokazali prvacima das u donijeli 10 tovara karadackih kapa, prvaci su odrzali svoje govore, koji su odlijegali u citavoj dolini. Demu su rekli:”Reci Demo, stavi kapu i reci zivio kralj Nikola”, a on je odgovorio:”Zivio kralj Nikola i Crna Gora kao moj babo juce”. (Napomena: babo mu je dan prije ukopan pod presijom jer nije dao oruzje.) Jako je odbacio kapu pozadi i rekao:”Da se u tu crno-crvenu krpu p…..m”. Kad je to izrekao zacuo se samo komandni rafal i ubijeni su cuveni plavski prvaci. Jedan od prvaka u toj pucnjavi, Seco (Mehmedov) Aljihuljic je uspio da pobjegne. Da li su ga namjerno pustili, ili je on stvarno uspio da pobjegne, jos mi nije jasno. Ali je znacajno sto je taj prvak, vjerovatno od sireg bratstva Medunjanin pobjegao u Albaniju i tamo je S. Aljihuljic kod kralja Albanije dobio zastitu i formirao porodicu. Znam samo da je njegov sin postao historicar, poznat pod imenom Bejto Pljava. Napisao je i objavio “Historija Plava i Gusinja”. Vjerujem kad bi se ovo djelo prevelo mi bi vise znali o genocide, pokolji i pokrstavanju plavskih bosnjaka. S obzirom da sam u Drugom svjetskom ratu bio u odbrani grada , imao sam jednu priliku da vidim Bejta Pljavu. Mojim starjesinama je pokazao mapu svih naselja i kuca Plava, koju je uradio njegov otac i posjetio je po njegovoj preporuci posjetio bivse prijatelje, rodjake i komsije. Cak je posjetio i neke pravoslavne porodice i donio im poklone, ukazujuci im da je kralj Nikola i njegova vlada narusili harmoniju zivljenja ovom kraju.
Toga dana 5. marta bio sam prisutan na toj tragediji na Racini. Pokrstavanje se dogodilo nakon paljenja kuca po selima, montiranim ubistvima, silovanjima. To je sve ucinio zloglasni komandant Avro Cemovic sa svojim brigadama koji su ubili 11 plavskih prvaka, preko 800 Bosnjaka i Albanaca. Sve je to bilo u saglasnosti sa Kraljevinom Crne Gore, Ministarstvom unutrasnjih djela i pravoslavnom mitropolijom. To mi je licno priznao i sam major Balsa Balsic (1888-1924, napomena S.K.), koji je bio sa mojom porodicom u bliskom srodstvu i kod cije porodice sam i priji i kasnije, poslije ovih tragicnih dogadjaja navracao.
Ovdje cu vam navesti jedan primjer, kada je zavladalo krscenje 1913.g. Od posljedica bola i psihicke torture, preselio je na ahiret mula Arifov otac, Saban ef. Krcic. Kad me vec pitate, kako je bilo sa Vasim precima u tim dogadjajima, odgovricu vam. Sjecam se, nekim poslom sam dosao do majorove kuce, da nesto donesem. U to doba je naisla mula Arifova majka , Badema hanuma, supruga mula Sabana ef. Krcica, koja se iznemoglim i tihim glasom obratila majoru Balsi za pomoc (koji je bio mula Arifov komsija i skolski drug). Rekla mu je, da je mula Saban preselio na ahiret tj. umro. On je zastao i zacutao, a zatim dodao: “Zao mi je. Bio je dobar covjek i komsija”. Dalje, ona ga je upitala, kako da ga ukopaju?
– Ja sam sada u novoj ulozi. Nova vlast je zabranila da se umrli sahranjuju u muslimaskom groblju, ali u ovom trenutku cu napraviti izuzetak, da se mula Saban ukopa na Sehovica mezarju posle pola noci – odogovrio je zapovjednicki major Balsa Brkovic.
Zatim, saznao sam, da je sa malobrojnom grupom hrabrih dzematlija, ispratio svog oca Saban ef. na taj svijet. Zbog tog slucaja, mula Arif je imao razumijevanja 1924.g., kada je Balsa umirao i uz ucenje Kur’ana vratio ga u Islam, ali je ovaj ipak ukopan na pravoslavnom groblju Hrankovice u Plavu.
– Znam da je to mnogo mucilo vaseg oca Redzepa, ja mu nisam uspio objasniti, ili nije imao strpljenja slusati moju dugu pricu, ali mu vi mozete objasniti ovu istinitu pricu, koja govori da su bile prezivljene ljudske tragicne drame jednog vremena, kako se to kaze: Dogodilo se a neponovilo se.
S obzirom da sam sa njim (Balsom Balsicem) bio u rodu a i komsije smo bili, pa bi bilo mnogo bolje da nekog drugog za to pitate, znaju to mnogi, samo ako hoce da otvore dusu i da skinu muku sa srca. Ako kojim slucajem, oni koji to znaju ne prenesu svoje sjecanje na vas mladje, onda ispada da su na stranu dzelata. To je duga prica, koja zahtijeva mnogo vece ispitivanje. Znam samo da je u pitanju osveta hodze mula Hajra ef. Basica prema Ferovicima. No to je teska tema koja zadire u mnoge nase porodice. Koliko bi mi to htjeli, ne mozemo ispraviti krvavu dramu jednog vremena.
Imajuci u vidu dogadjaje koji su se dogodili ohadziri iz 1988. Na ovamo podsjecaju me na mracne dane krscenja 1913. i genocida 1919. Godine. Jer ovo sto se dogodilo agresijom na BiH, gdje je nastupio najstrasniji genocid nad Bosnjacima, a koliko znam nije zaobidjen ni sjeverni Sandzak, kao ni juzni i Bosnjaci u Crnoj Gori, pa su Bosnjaci platili tudju krivnju i deportovani kao muhadziri i predati Karadzicu na klanje. To je sve uticalo da se omladina Plava i Gusinja rasturi po svijetu, tako da je ovaj Djukanovicev i Milosevicev genocid nad Bosnjacima – mnogo veci od onog sto je napravila Kraljevina Crne Gore nad Bosnjacima i Albancima prve dvije decade dvadesetog stoljeca – kazao je izmedju ostalog hadzi Emro Tosic.
- 3. Svjedocenje Amira Kamica Šaljanina[1] (1897-1989)
Valahi i bilahi Mulaarifovicu kako mi se obracao Amir Kama (podsjecajuci na istaknute rijeci moga djeda, napomena S.K), ovom temom, po svemu sudeci trazis belaja! Jedan slican tebi po interesovanju i radoznalosti, cuveni i glasoviti, Salih Radoncic, komadant Grada Begrada za vrijeme rata, kad je dosao u Gusinje kao ambasador, razgovorajuci sa jaranim u setnji gusinjskom carsijom, samo sto je pogledao prema Prokletijama, odmah je bio ospijan od strane prolaznika i tako je ni kriv ni duzan preturao kamen sa jednog mjesta na drugo mjesto na Golom otoku. Ovo je drama Plava i Gusinja. Jedno veliko zlo. Ovi danasnji insane ne lice na svoje predke. Oni bi te za svoje sitne interese u puholj ucinili. Zato su plavska i gusinjska carsija postale sejtan mahala.
Hvala Vam druskane, sto me pitate da govorim o temi pokrstavanja Bosnjaka u Plavu. Ja samu vise navrata, na nekim posjecima zacinjao ovu temu, ali su me ospijali, pa sam zbog toga u vise navrata zapadao u hapshanu i njenim tamnim zindanima. Zatvarali su me u suteren. Jas am u vise navrata, na nekim posjecima zacinjao ovu temu, ali su me ospijali, pa sam zbog toga u vise navrata zapadao u hapshanu i njenim zindanima. Zatvarali su me u suteren dzamije Sultanije, koju su zulumcari karadacki pretvorili u zatvor. A zatim su me nakon mucenja i ispitivanja odvodili u andrijevacki i bjelopoljski zatvor, navodno na prevaspitavanje. Ali znate, nevaspitani zulumcari ne mogu nikog vaspitati, jer ni sami nisu vaspitani. Oni koji su me tukli, bili su odlikovani od strane fasista i socijalista. O njihovom surovom odnosu drugi put, i da predjem na temu, sto Vas zanima. Dobro se sjecam dogadjaja iz 1912. i 1913.g. i nakon toga. Zlocin crnogorske vojske i njene pravoslavne crkve kojisu ucinjeni prema nama Bosnjacima i braci Albancima ne mogu se nicim opravdati. Oni sun as ubijali kao Turke, a mi nijesmo Turci. Turska nas je bila odavno ostavila. Mi smo sami bez turske pomoci, zaustavili citavu karadacku vojsku na Noksicu, 3. i 4. Novembra 1879. Crnogorci su se prevarili. Nije bilo lahko udariti na Plav I to su htjeli preko ledja Noksica i Skica. Tako da nije vojvoda Miljanov mogao ni rucati u Plavu ni vecerati u Gussinju, vec je kao najveca kukavica, vukuci se konju na rep izdao svoju vojsku i preplivao lim. Amidza mi je pricao, koji je bio u tom boju. Karadacani su mnogo ubili nasih ljudi boraca, pjesadije, a kad je stigla konjica, predvodjena hotskim barjaktarima, noksickim gazijama, Omerom Basuljevicem, Jakupom Ferovim i drugima, oni su od straha svi poskakali u vodu u Lim i podavili se. Otuda je i nasatla pjesma, kao rugalica: “Plav se sprda sa sedmoro brda, a Gusinje sa knjazom na Cetinje / Lim se muti, vojvoda Mark-Miljan se ljuti/ sto mu mutna voda nosi mrtve Karadacane…” O tome je albanski epski pjesnik Djerd Fistra ispjevao veliki ep za pamcenje. To sam slusao u Vrmosi prije rata.
A kad je doslo do krscenja Bosnjaka i Albanaca, ja sam bio u toj grupi kao mladic, ne mnogo stasao, a nisam ni bio ni slabisak, opirao sam se. I umalo nisam glavom platio. Pop mi dade ime Miro, a mog amidzu, dok je pop Skunta posipao vodicom, rekao mu je sljedece:”Pozuri pope, prodje mi namaz, idem da klanjam…Bilo je i smijeha. Oni su se znali jer su bili komsije, ali to pravilo nije vazilo”. Pokrsteno je mnogo svijeta bilo, vise od 12.500 ljudi, tako se zborilo, a vjerujem i vise. Sve je u tom vaktu sto je vrijedjelo bilo spaljeno i unisteno. Gorele su kuce, stale, kotari sijena. Unistene su mnoge knjige. Mene su ponovo ime vratili i zavodili u knjigama kad mi je bilo 15 godina. Sam se cudim kako je neko uspio da pretkne.
Dalje, ja sam bio prijatelj sa jednim Crnogorcem Vuljom, koji me nije mogao zastititi, ali me nije ni optuzivao, tako das am nastavio druzenje sa njim, kad smo se povratili u nasu vjeru. Vulja mi je svjedocio, da je njegov komsija, Branko V. Martic iz Brezovica, nad nasim bosnjackim majkama i sestrama vrsio nasilje. Donosio im je miseve i macke i bacao im u dimije. One su vristale, a on je uzivao u njihovom vrisku.
Pricali su mi, da kada su usli Karadacani u Plav, hodza mula Hajro ef. Basic je donio odluku da podje na Cetinje i da se prekrsti. Njegovu zelju nije prihvatila njegova hanuma koja je bila od Ganica, njegovog imena se sad ne mogu sjetiti. Tako je mula Hajro otisao kod Kralja Nikole, i dobio ime iz zetske tradicije Balsa Balsic i cin majora karadacke vojske, a kad je doslo do krscenja, on je imenovan za predsjednika prijekog suda, koja je strijeljala plavske prvake. Ljudi obicno ne znaju ili nece da pricaju zasto se mula Hajro prekrstio. On je to ucinio iz velike muke, koja je zadesila njegovu porodicu. Naime, braca Ferovic, koji su vladali tada Plavom, nekoliko dana prije okupacije, uhvatili su mula Hajrovu sestru dok je isla na vodu na Dazdaracu i silovali je ispod mosta. Od tog zuluma, djevojka je izludjela, a nova vlast nije nista preduzela da zastiti djevojku, mula Hjarovu sestru. Zato je on uz pomoc kralja Nikole zelio je da se osveti Ferovicima, i to je ucinio na veoma jeziv nacin. Naime, strijeljao im je pet narodnih prvaka javno na Racini, a sestorici drugih poput hodze Sada Musica i Dema Markovic, prekrasnog neozenjenog mladica, izuzetnog govornika i sposobnog Bosnjaka strijeljali su krivicom Ferovica, ali Ferovici, s druge strane nisu na to mnogo marili. Oni su se preko Hasa i Meda povezali i sa kraljem ih sa kraljem Crne Gore i sa kraljem Srbije, tako das u i Srbi i Crnogorci imali u njih veliko povjerenje. Evo Vam jednog primjera, sto ce se shvatiti kao povjerenje i usluga, a na kraju ce uhvatiti belaj Bosnjake Plava velikom tragedijom 1919.g. To je duga prica. O tome sam pricao u karavanima, u karavanskim pohodima za Pec. Nakon pokrstavanja 1913.g. I naseg ponovnog vracanja u vjeru, omoguceno nam je da ponovo putujemo I trgujemo sa peckim trgovcima. Kada je Srbija izazvala Prvi svjetski rat atentatom Gavrila Principa nad austro-ugarskim prijestolonasljednikom Francom Ferninandom, srpska vlada je nastojala da skloni zlato i drugo blago kod prijatelja od povjerenja kod Ferovica u Plavu. Nasli su mene i druge mladice iz nase karavanske grupe i policija nas je legitimirala. Pitali sun as sta radimo u Peci i odakle smo. Bozara, rekao sam das mo iz Plava i das mo dosli da kupimo zito i druge namjernice, jer nam karadacka vojska sa Cetinja sve pojede u Plavu. Oni su mi rekli:”Mi cemo Vam platiti dobro da odnesete neke stvari u Plav”. Tako smo natovarili konje na zeljeznickoj stanici, nama nepoznatim materijalom I krenuli smo karavanskim putem, ne znajuci sta nosimo. Tada smo mogli samo nagadjati, nikako nismo mogli povezati da nosimo zlato i pare. Nismo imali habera ni o cemu. To je bilo smjesteno kod Ferovica, mi koji smo bili njihovi hamali, bili smo dobro placeni I vratili smo se ponovo u Pec, za ono sto smo i otisli. Madjutim, ne lezi vraze, godine su prolazile, 1918. Je stvorena Karljevina SHS I naredne godine 1919. Iznenada je 1919. U Plav dosla srpska vojska pod firmom kraljeve vojske, sa namjerom da pronadje zlato i novac koji su ostavili u Plavu. Medjutim, Ferovici su izigrali srpsku vladu od tog blaga i zlata (dijelici izmedju sebe capital i zlato kupili su imanja u Albaniji, cak su vise ostrva posjedovali za skrivanje), zatim u Kosovskoj Mitrovic, Skopju i Turskoj. Da nesreca bude veca, kada je srpska vojska dosla u Plav, bila je smjestena u vise Redzepagica kula. Da nesreca bude veca, neko je napravio provokaciju i pucao je preko noci u strazara. Jer malobrojni Ferovici su znali zasto je srpska vojska dosla u Plav. To je komandi specijalnog srpskog garnizona dosla na ideju, da umjesto da traze krivce Ferovica kojima su povjerili drzavni imetak na cuvanje, oni su donijeli groznu odluku, da kazne bosnjacki narod Plava. Tada su uhvatili 850 ljudi. Nekoliko njih koji su pokusavali da otmu odmah su strijeljali, a preko 850 ljudi svih dobi su odveli svezane I zedne kao taoce na planinu preriju iznad Murine. Dali im alatke da kopaju jamu. Tako su i Srbi nad Bosnjacima napravili genocide, napravili jamu a zatim ih likvidirali I bacili u veliku jamu, i pokrili kamenjem, drvima i zemljom. To je bila velika tragedija. Ljudi su poceli da se kolektivno sa porodicama iseljavaju za Kosovo, Makedoniju, a najvise za Tursku. Mi koji smo ostali u Plavu, a koji smo znali sve sto se dogodilo, a znali smo i ko snosi za sve to krivicu, nastojali smo da na neki nacin sacuvamo imena ljudi koji su ubijeni 1913. I 1919.g. Svakog jutra kada smo se vidjali da popijemo kahvu, najpismeniji medju nama, Redzo hadzi Halitov Medunjanin, koga smo zvali “”Dzilit”, da bi skrenuli paznju o cemu razgovaramo, zahvaljujuci nasem sjecanju, kao i iduci po prijateljskim kucama, zapisao sve zrtve genocida na Racini, i na previji. Bila je to sveska sa preko tr hiljade zrtava sa imenom i prezimenom, kao i imenima roditelja, kao i podacima o porodicama i sa opisom mjesta gdje su zivjeli i stradali. Tu veliku teku, koja je bila pozamasna je njen autor i zapisivac Redzo hadzi Halitov, kad je htio da umre ostavio kod svoje zene Cebe rodjene Ahmemulic, koja je havezna i bez obzira na godine je u veoma dobrom zdravstvenom stanju. Da postoji takav spisak zrtava na previji i na Racini saznao je komunisticki kadar Huso Ibrov Basic, koji je jedno vrijeme bio predsjednik Opcine. A posto je pod cudnim misterioznim okolnostima stradala njegova mladja sestra, za sta nije odgovarao ni pred kojim sudom, on je po nama, na cudnovat nacin ubijedio udovicu Cebu i uzeo joj na prevaru spisak zrtava genocida u Plavu iz 1913. I 1919.g. No o tome zna vise sin Redza hadzi Halitova iz prvog braka, koji zivi u Sarajevu. Vjerujem da bi on mogao, bozare konkretno, bolje zboriti o tome od mene i drugih.
Nasi ljudi tih godina od 1912.-1919.g. ostali su bez pravih prvaka i ne znam kako smo uopste ostali. Po malo smo se skrivali po ovih brda, a onda se i formirala bosnjacka komita koja je na izvjestan nacin stitila Bosnjake i Albance od karadackih i srpskih zulumcara. Rozajci su bili mnogo pametniji. Njih je predvodio predvodio mudri i racionalni imam Ahmet ef. Ganic, koji je bio istovremeno predsjednik Opcine i clan turskog parlamenta. On je na lukav nacin nadmudrio zloglasnog komandanta Donjovasojevicke brigade da odgodi miting i susret sa Bosnjacima Rozaja, navodno zbog smrti sestre. U medjuvremenu Ahmet ef. Ganic je telefonski iz Mitrovice obavijestio drustvo naroda u Parizu o zlocinima koje je napravila regularna crnogorska vojska nad Bosnjacima i Albancima Plava i Gusinja. Zatim je formirao delegaciju i posao kod kr\alja Nikole na Cetinju, kojeg je izvijestio o svim tim zlocinima. Zatim, kralj Nikola je dobio upozorenje da se prekinu krvave akcije nad Bosnjacima i Albancima u novookupiranim mjestima. Tako je i Rozaje sacuvano od krscenja. No, ovdje nije ni kraj, jer ono sto se desilo u Plavu 1967.g. to su bili veliki zlocini, samo da se uniste i protjeraju Bosnjaci I Albanci iz ovog kraja. Zapamtite Crna Gora ce se okrenuti prema Plavu i Gusinju, samo kada budu uspjeli da isprazne ova mjesta od Bosnjaka i Albanaca – razmisljao je naglas Amira Kama Saljanin, covjek koji je jednu trecinu zivota proveo u karadackim zatvorima.
Umjesto zaključka
Na temelju ova tri svjedočenja, a I brojnih drugih istraživanja da se zaključiti da je u vremenu 1912.-1919. Zvanična crnogorska država izvšila genocid nad Bošnjacima i Albancima u plavsko-gusinjskoj oblasti. Tog mišljenja su zapažen broj domaćih istraživača kao i brojni strani autori.
Bez sumnje, genocid nad Bosnjacima je proizvod oficijelne vlasti Crne Gore svojim nacistickim programima, te se ovim ispitivanjem otvaraju nova pitanja: Zasto nejma spomenika i drugih obiljezja zrtvama genocida? Prosudite sami! Zato želimo ovdje iznijeti istinu o vremenu zla i narodu koji živi čitavo stoljeće u otvorenom zatvoru. Zacijelo, za takvo sramno stanje ne snose samo krivicu i odgovornost crnogorske i srpske vlasti, vec i predstavnici Bosnjaka u zvanicnim institusijama ovih zemalja, koji su sobijajuci funkcije zatvorili oci pred tragedijom naroda iz kojeg su ponikli. Zato, danas mnogi Bosnjaci zive u strahu od nocih genocida. A tu najavu cnogorski mocnici su saopcili javno vracanjem knjizevne nagrade “Njegos”, cije je knjizevno nedjelo svjedoci o prvom genocide nad Bosnjacima iz 1711.g. A od tada do danas je proteklo 11 genocida i najava novog 12. Genocida koji se sprovodi uzivo pred kamerama protjerivanjem Bosnjaka sa ognjista. U takvom konstelaciji odnosa Bosnjaci nemaju pravo na zivot i egzistenciju. Aktualna vlast odbija da donese istorijsko izvinjenje bosnjackoj naciji i ne dozvoljava da se javno govori o zrtvama genocida. O tome potvrdjuju presude sramnih sudova Crne Gore – spaljivanje i ubistva Bosnjaka u pljevaljskoj Bukovici 1991. I 1992., za deportaciju Bosnjaka 1992. godine, zlocin u Strpcima 1993.g.
Ovdje želimo radi dokumentacije navesti, da je indikativno, kako je akademik, istaknuti geograf i etnolog Dr Jovan Cvijić prikazao nasilno pokrštavanje Bošnjaka u Plavu. Cvijić je pisao:”Kako su Crnogorci osvojili Plav i Gusinje, preveli su mnoge muhamedance srpskog jezika u pravoslavnu vjeru, umjesto ostalih I hodžu (turskog svještenika) u Plavu koji je, pokrstivši se, uzeo srpsko istorijsko ime Balša Balšić. Ovi pokrštenici, naročito hodža nisu mogli trpjeti da njihovi dojučerašnji vjernici postanu muhamedanci, i svim su ih načinima primoravali da pređu u pravoslavnu vjeru. Bivši hodža je tražio da postane poslanik prekog suda i u tom svojstvu čak kaznio smrću neke od svojih rođaka, koji su oklevali da odmah prime hrišćanstvo. Preobraćanje u novu veru uzelo je velike razmere…”
Ove Cvijićeve riječi potvrđuju da je genocid crnogorske vojske i crkve očigledan i učinjen je prema Bošnjacima i Albancima ove regije samo što su se odupreli okupaciji 1879.g. na Nokšiću, natjeravši čitavu državnu vojsku u rijeku Lim.
Helem, prikrivanje zlocina je zlocin. U Crnoj Gori, konkretno zlocini nad Bosnjacima se prikrivaju, zlocinci se na sudovima redovno oslobadjaju krivice i time proglasavaju junacima. U tom smislu svjedocenja ova tri istaknuta narodna muslihuna i pametara, das u kojim slucajem imali revnosnije zapisivace misli, mogli su imati znacajne knjige sjecanja o ljudima i dogadjajima u plavsko-gusinjskom kraju. Na to upucuju kao poruku misli istaknutog Turskog pisca I historicara Halida Ertugrul koji je u jednom svom spisu zapisao: “Neki ljudi umiru prije zivota, a neki nastave ziveti posle smrti. Vi nastojte da ucimite sebe besmrtnim ostavljajuci neko trajno djelo tokom svog kratkog zivota. Ako zelite da vam se ime poslije smrti spominje po dobru, neophodno je da, zrtvujuci se, strpljivo i odlucno istaknete neko dobro djelo. Ne zaboravite da se spomenici ne zidaju od kamena vec od djela!’’(Halid Ertugrul).
Filozofija i historija nas uce da zivimo u sadasnjosti, docim, politika se gradi i stvara prema perspektivi budocnosti. Historija nas podsjeca da je nasa proslost prepuna zla, posebno u period 1912-2012., u vremenu prezivljavanja u okupiranom plavsko-gusinjskom kraju. Okupacija se dozivljava kao uvreda, bez obzira sto to mnogi drukcije tumace. Ali, za one koji misle na buducnost zajednickog suzivota na ovim surovim prostorima, mogu li pitati zvanicnike, domace, kao I predstavnike medjunarodne zajednice, : hoce li se ikada zvanicna Crna Gora izviniti Bosnjacima i Albancima za genocide koji je ucinjen prema njima 1913, 1919, i u citavom dvadesetom slolecu. Da li zrtve genocida mogu imati pravo na svoje ime i prezime i konacno dobiti spomen obiljezje kao sto je to ucinjeno svuda u svijetu gdje su stradali Jevreji. Medjutim, paradox je u tome sto Bosnjaci i Albanci u Crnoj Gori, od zvanicnika se tretiraju, ispod statusa pasa lutalica. Eto, cijenjeni publikume, kakvu je drzavicu instalirala Europa na prostoru jugoistocnog Balkana i kao takvoj joj otvaraju vrata na putu ka EU. Prema tome, karadackom i pan-europskom genocide nad Bosnjacima i Albancima, samo sto su islamske vjere, nikad nema kraja. S druge strane Bosnjaci ce uvijek njegovati svoju etiku merhameta, sabura-tolerancije, musafirluka, sloge i selameta, a Karadacani ce ih svojom bezobzirnoscu I mitomanskom svijescu, kako se znao izraziti glasoviti Bosnjacki mislilac dr. R. Muminovic, te se ponasati kao bezopasni, jer zele biti dobronamjerni. Optvara se novo pitanje: kuda vodi taj usud? (…) Jasno, nepriznavanje crnogorske države ovih zlih događaja, kojim je počinjen genocid nad Bošnjacima i Albancima, znači da i današnja vlast u Crnoj Gori rabi genocidnu politiku prema žiteljima plavsko-gusinjske regije, kojima samo nudi nadu uoči izbora i nikad više.
[1] Amira Kamica Saljanina sam upoznao preko svog rahmetli oca Redzepa Krcica (1932-2007), koji me je zamolio kao tada studenta, 70-tih godina da mu napisem nekoliko tuzbi I zalbi koje je predavao sudu. Raznim povodima pisao sam mu brojne podneske koje sam sastavljao na temelju njegovih satiricnih anegdota, kojima je duhoviti Amir Kama ismejavao plavske vlasti, namjesnike iz Cetinja I Podgorice, svoga konja zbog koga je optuzivan, dovodio ga je pred Sud. Njegov konj je razlikovao drzavno (koje nije htio okusiti) od domaceg zita. Nasim razgovorima pored mog oca prisustvovali su tada, student arhitekture Harun redzic, te njegov otac, Bajram Redzic I Saban Seljkov Krcic, koji su isto znali za Amirova sjecanja na godine zla I genocida nad Bosnjacima.
(Informativna služba)
