26. Februar 2017

Image result for train track white rose

Zidate ledeni februar u meni. U noći, pod mjesečinom. Šeće se mjesec, mlad i stidan. Na tamnim šinama nekim bijele ruže se savile od nevinosti i postale crvene. Po njima snijeg pada i daje im imena. Jedno ime, drugo, treće. Zašto sve slomljene ruže imaju bošnjačka imena? Ode noć, zaplaka dan. Nema sunca. Opet zidate ledeni februar u meni. Neka nam neko da ključeve krvave, ledene tajne. Jer noći su zbog nje postale beskrajne.

Još samo minut šutnje za njih. Još samo minut hoda za njih. Za Štrpca. Za nas. Vjetrovi im imena raznose, kiše suze ne stižu, drhtaji sjećanja bude. Malo nade nam u snovima. Malo smiraja u očima. Nigdje istine, nigdje pravde. Ne zaboravi čovječe da i ti imaš ime, zime, vozove, imaš i ti svoje šine. Ne sjetiš li se, ne znaš kako boli kad su krvave.

Pitam se koja sam po redu, prva, druga, treća, da šuti i da se krije. Krv je krv, nije od rumenih oblaka. Krv najjače zaboli. Naučila sam šta je smeće – pečat zakona, ustava i pravde. Preselila sam svoju krv u strah. Desiće se opet ako zaboravim. Spalite papir i tekst na njemu. Ali ne dirajte mi februar. Februar je meni mjesec šina i vozova, prljavih i krvavih. I ja moram uvijek da ga se sjetim.

Krvave ti šine, zemljo tuđa. A godine ti krv ne spiraju. Ti ne vidiš, ali one su postale crvene cijelom svojom besramnom dužinom. Sramiš li se crvenila u svom imenu i nemara u sjećanju? Plaše li se tvoji ljudi zime i snijega, vozova i razlika? Drhte li tvoje šine ili me osjećaj vara? Zemljo, kada budeš odlučila reći istinu, probudi me iz sna koji si uprljala krvlju. Tad nestaće ovi okovi, nestaće laž. Ima još bijelih ruža koje se trnovima pravde brane. Mahaće ljudi rukama i zvijezde će da se pojave. A ti ćeš plakati, boljeće te. Loša mi je moć pjesnika, jer sve boli okuplja u meni. Tako je i tebi loša moć zaboravljanja, jer sva sjećanja oživi u tebi. Ako umre dan, rodiće se noć, i obratno. Žao mi je što šine ne mirišu na putovanja. Mirišu na rat i na smrt. Krivo mi je što vozovi ove pruge nisu pozlaćene kočije da me voze u sigurne, beskrajne daljine. Vozovi su sad domovi bolnih sjećanja i tuge. Nije to sirena voza. To svira smrt. A muzika nam je dobro poznata.

Ali kako ostaviti tužne šine u daljini, nečiji plač, krik i gubitak? Svi prozori vozova su mutni i stanica Štrpci je pusta. Okolna brda se savijaju i jauču. Kako da zaboravim? Od umornog tijela i zamućenog vida istina se krije. U tišini slutim da istine za nas i nema. Tišina je drugo ime za stanicu Štrpci. Sjeti se imena koja su u tišini otišla, lica koja su se vratila svome Gospodaru. Ne zaboravi da je život poput šina. Kida se, puca, obnavlja, krivuda, nestaje u daljinama. Sudbina nam je ista, stara. Samo su nam riječi nove. Iz krvavog sna u bolnu javu, ali kome? Kome pišem, pričam? Kome ćeš ti pisati, pričati, kome tužne fotografije pokazivati? Voz je voz, on nastavlja dalje. Stanice stoje.

Možda su oči umorne i tragaju za daljinama. Možda su već odustale. Iz njih suze teku. Padaju na suhu zemlju. Stanica Štrpci. Iz zemlje bijele ruže rastu da nikad više crvene ne postanu. Rastu nebu, mjesečini, suncu. Suze ruže zalivaju. Gore je beskraj, spas, sloboda. Dole je tuga, nemoć, nemir. Dole su šine, i dole su Štrpci, rat, krv i grijeh. Kao uzdah teška i kao pjesma daleka, iz oka jedna suza pade. Pade na bijele ruže pokraj krvavih šina. I nestade.

Sa šina, sa šina u nebo, i još više.

Gore jedino nebo dušama nevino miriše.

Autor: Lejla Mišorep

Sandžak PRESS pratite putem Facebook | Twitter | Android| iPhone



Stavovi iznešeni u ovom tekstu su autorovi i moguće je da isti ne predstavljaju stavove naše redakcije.
Komentari su vlastita mišljenja autora i redakcija zadržava pravo brisanja vulgarnih i uvredljivih komentara.

No more articles