Zima u Sandžaku: I janjci nose džempere

0
62

Tutinske muke nemaju kraja. Još se nisu sabrali utisci od novembarskih poplava, a živopisnu varoš ispod Graca okovaše sneg i led, sibirski minusi od kojih sad u zadnju poštu Sandžaka, ne može ni da se dođe, ni da se ode iz nje.

Opet je (uvedeno) vanredno stanje. Zbog minusa, Tutinci se ponovo oduzimaju, u sinhronizovanom ritmu čovjeka i prirode, kad su ljudi u zaustavljenom vaktu izdali prirodu.

Na bivšoj tromeđi bez međa, u širokom dijapazonu klimatskih promena i neobjašnjivih temperaturnih amplutida, sve je manje prirodnih bajki, u kojima prednjače refleksije sunca u kapi rose na borovoj iglici i milovanja vazduha, zimzelenih šuma u kojima se vetar poigrava.

Nema više, ni kozjih staza, preko kojih se stiže do zvezda. “Sve se promenilo. Gotovo, do otuđenja. A naročito, klima je postala klimava i nezahvalna, čak i za najiskusnije prognozere”, objašnjava Šaćir Dreković,

Njegovih osam decenija su enciklopedijska investicija. Bivši poštarski službenik, u ubogom kraju hronično zarobljenom smetovima, kao mladež na tijelu ili zaštitni beleg pamti višedecenijske nestašice vode, bespuće makadamskih puteva i prekide u snabdevanju strujom.

To je neslavna tradicija, sa mnogo interpretatora, a malo autora. Na Pešterskoj visoravni, oduvijek je hrabrost doći i ostati. Na ‘sandžačkom krovu’, ostaje samo ko mora i onaj što je navikao da zima traje osam mjeseci, a da je i preostala četiri – hladno. U jednoj godini, tri zime i jedno kratko, ali žarko ljeto. Priča se da jedino u avgustu nije padao snijeg, al’ ni to niko nije sto odsto siguran.

Ko preživi – pričaće

Najteže je oko Savindana. U srcu zime. Kamen puca od studi.

“Tako će biti i ove zime. Hladno, do smrzavanja”, upozorava Muhamed-Musa Ademović, raniji predavač razredne nastave u Crkvinama, blagodareći čijem višegodišnjem entuzijazmu Tutin u Rakovom polju, ima meteorološku stanicu.

Najčešće, za razbibrigu i nesanicu. Kod Sandžaklija je upadljivo izbjegavanje, do odsustva komentara o vremenskim stihijama. Odjeci i reagovanja, ostaju u vazduhu, kao zaleđeno pitanje, uz samo jednu anonimnu prozivku: ”Za sve su krivi Ameri. Sa onim antenama”.

Foto: Facebook/Priče Naše Čaršije

Ali, kome smeta javna kritika i dokle će snijeg i led da iznenađuju putare u januaru?!

Ili, zašto snijeg, kao po nepisanom pravilu, uvijek (na)pada najviše subotom i nedjeljom?

U opštinskoj Sekciji za puteve, imaju kovertirane odgovore. Po urneku braće Dazdarević, novopečenih vlasnika lokalnog auto-prevoza, koji čak i poslije deset godina od uvođenja monopola, neguju neslavni primjer “Sandžaktransa” da pojedini kombiji od Pazara do Tutina nemaju grijanje. Zato putnici, u firižideru na četiri točka, svakodnevno cvokoću, dok putari tokom ledenih dana ulažu natčovječanske napore, u borbi protiv snježne blokade.

Izgovor je antistres program. Ko preživi, pričaće, o štavičkoj varoši u kojoj najduže radi fabrika reume. Od večitih mrazeva, pa i kad im vakat nije, kostobolja je obogaljila narod, do stadijuma incognito epidemije, o kojoj svi ćute, iako svi znaju da najmanje od jednog ukućanina mira nemaju.

”Koncept javnog zdravlja je dinamika puna neizvesnosti, uslovljena pored ostalog i klimatskim faktorima, koji su u Tutinu nepravedno zapostavljeni, kao uzrok nekoliko endemskih manifestacija”, po ko zna koji put upozorava epidemiolog dr Mithat Eminović.

Albin Gegić, novinar i povratnik iz Istre/Foto: Nedžad Smailagić/sandzacke.rs

Ambiciozni stručnjak, posvijećen zdravstveno-vaspitnom radu, ovih dana ima pune ruke posla. Kao savjetnik Opštinskog štaba za vanredne situacije edukuje sugrađane o tretmanu promrzlina, urgentnim stanjima i imunizacijama. Međutim, Albin Gegić, novinar i povratnik iz Istre, posle zavičajne nostalgije apostrofira tutinsku klimu, sljedećim riječima:”Ko ovdje ostane zdrav, taj mora da je medicinski fenomen”.

Za Gegića, u Tutinu je sve “spolja raskoš, a unutra pustoš”. Prema popisu iz 1991. godine, opština broji 36.000 stanovnika, a sama varoš polovinu. Ali, od tada, osvanulo je hiljadu i po zaključanih kuća. Jer, ovdje ostaje samo onaj ko mora i ko nema gdje.

Vječito hrvanje sa šejtanom

Zatureni u besputnom prostranstvu, znaju da se od betonskih fasada, pored obala lijenjog Vidrenjaka, ne živi. Ako hiljade mladih kadrova, tek svršenih akademskih građana, svake godine, pakuje kofere i odlazi u pečalbu. Uglavnom, u jednom pravcu. Seoba postaje evakuacija. Ne samo zbog vanrednih stanja.

Svake godine, isto. Zimi i ljeti. Tako i najnovije vanredno stanje je zapravo redovno tutinsko stanje. Kad nema puta, nema vode i nestaje struja, snijeg i led postaju već viđena slika. Po brzopoteznoj inerciji, misli postaju riječi, reči postaju djela, djela navike, navike karakter, a karakter određuje sudbinu.

Pročitajte kompletan tekst na portalu Al Jazeere

Izvor: Al Jazeera


Sandžak PRESS pratite putem Facebook | Twitter | Android| iPhone

Stavovi iznešeni u ovom tekstu su autorovi i moguće je da isti ne predstavljaju stavove naše redakcije.
Komentari su vlastita mišljenja autora i redakcija zadržava pravo brisanja vulgarnih i uvredljivih komentara.

OSTAVITI ODGOVOR

Molimo unesite komentar!
Ovdje unesite svoje ime

Ova web stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.