Vita jela nasred Bjelopolja,
pospustila grane do koljena,
kao tica krila salomljena;
u hladu joj zaspala đevojka,
poturila đerđef i vezivo.
Budilo je momče Prijepoljče,
tu joj dava stotinu dukata,
da poljubi lice neljubljeno!
Ona njemu kroz san odgovara:
“Nemoj, diko, malo je toliko,
još me nije poljubio niko,
osim nana, kad sam bila mala,
da sam znala, ne bi’ ni njoj dala!”
Sevdalinka
