BIH – Kampanjom nazvanom Dan bijelih traka žele upozoriti na to da lokalna vlast negira zločine u Prijedoru, zabranjuje komemorativne skupove i ne dozvoljava gradnju spomenika ubijenim civilima nesrpske nacionalnosti.Prijedorčanka Hava Tatarević u petak je stavila bijelo platno preko prozora u znak sjećanja na nestanak šestorice sinova i supruga, za čijim posmrtnim ostacima traga.
„Ja vičem: ‘Hajde se krijte gdje, djeco moja, Bog vam dao’. Kaže onaj moj jedan: ‘Mi nismo ni krivi ni dužni, što da se krijemo?’ Kaže meni jedan: ‘Ti si meni svu želju ispunila kada si mi kupila kola i meni ne bi bilo žao kad bih poginuo”, sjeća se Tatarević kroz suze.
Slika izmučenog 22-godišnjeg mladića, teškog samo 48 kilograma i zarobljenog u logoru Trnopolje, devedesetih je obišla svijet.
Fikret Alić od tada se mnogo promijenio, ali Trnopolje je ostalo gotovo isto.
„Svaki tren što sam proživio u logoru Keraterm i ovdje u Trnopolju, to je meni ostalo noćna mora. Bukvalno, ne mogu se pomiriti s tim da su to mogli raditi ljudi”, kaže Alić.
Kroz prijedorske logore – Omarsku, Keraterm i Trnopolje – prošli su deseci hiljada Bošnjaka i Hrvata. Mnogi su ubijeni.
Bez dozvole za spomenik
Ali zahtjev za gradnju spomenika lokalna vlast odbija. Isto ne važi za žrtve srpske nacionalnosti u Prijedoru, o čemu, u neposrednoj blizini nekadašnjeg logora Trnopolje, svjedoči spomenik palim borcima Republike Srpske.
Fikretu Aliću on ne smeta, ali traži isto pravo.
„I dalje smo u strahu kao da će ponovo doći prokleti rat i da ćemo ponovo bježati odavde. Pa što smo se vraćali i zašto obećavamo bolji život jedni drugima ako nije tako”, pita on.
Ovi ljudi žele povratak i bolji život, ali i jednaka prava za sve svoje sugrađane, javlja Maličbegović.
Goran Zorić živi u Prijedoru i srpske je nacionalnosti. Ratnih godina u njegovom je gradu ubijeno 266 žena i djevojčica.
Zorić je u petak stavio bijelu traku i pridružio se sugrađanima i aktivistima na centralnom gradskom trgu.
„Ja sam se sjetio Enisa Bačića, koji je ubijen u Prijedoru kao dijete ‘92. I da, negdje jeste poruka ta da smo sada možda mogli družiti se, ali ne možemo, zato što se on zvao drugačije”, kaže Zorić.
Uprkos zabrani lokalnih vlasti, podrška je stigla i sa strane. Među građanima koji su u petak stigli iz drugih dijelova BiH bio je i Banjalučanin Dražen Crnomat.
“Motiv je da se trebamo sjećati svih civilnih žrtava rata i da promijenimo tu paradigmu da se etničke zajednice sjećaju samo svojih žrtava. Trebamo obilježavati sve žrtve. Bijelu traku nosim iz pijeteta prema građanima i građankama Prijedora. Nosim je zato što je moj drug nosio u ratu”, kaže Crnomat.
“Mirnom šetnjom i bijelom trakom građani Prijedora i drugih gradova BiH podsjećaju na masovna stradanja, na ubistvo više od tri hiljade prijedorskih civila. Ali žele poslati univerzalnu poruku – da svaki zločin zaslužuje osudu”, javila je Maličbegović.
Poruka mladih iz regije
Refik Hodžić iz Međunarodnog centra za tranzicijsku pravdu rekao je za Al Jazeeru da je skup bez presedana ne samo u Prijedoru, nego i cijeloj BiH, jer su mladi iz regije okupljeni u tom gradu poručili da je dosta segregacije i diskriminacije.
On je rekao da je u Prijedoru na snazi “institucionalna segregacija”, te da gradonačelnik Marko Pavić odbija da prizna da su ubijeni u ratu, njih 3.173, ustvari Prijedorčani, te da njihove porodice i udruženja preživjelih imaju ista prava kao građani srpske nacionalnosti.
“Vlasti prema žrtvama onih drugih provode politiku koja nije ništa drugo nego aparthejd, kao u Južnoj Africi, gdje su jedni bili vrijedniji od drugih samo zbog imena koje nose ili nacionalnosti kojoj pripadaju”, rekao je Hodžić.
Mladi su okupljanjem u Prijedoru političarima poručili da je dosta “dizanja dimnih zavjesa” kako bi se ljudi bavili pitanjima iz prošlosti, a političari mogli nesmetano pljačkati društvo, rekao je Hodžić.
Za ratne zločine u Prijedoru i u logorima Omarska, Keraterm i Trnopolje Haški tribunal osudio je šest osoba.
Najveću kaznu, od 40 godina, služi Milomir Stakić – predsjednik tadašnje Skupštine srpskog naroda opštine Prijedor. Proglašen je krivim za teške slučajeve progona, istrebljenja i deportacije, kao i za ubistvo ukupno 1.500 osoba.
Radoslav Brđanin osuđen je na 32 godine zatvora za progone, mučenje, deportacije i razaranje.
Osim njih dvojice, Tribunal je osudio Zorana Žigića na 25 godina, Mlađu Radića i Duška Tadića na po 20 godina i Duška Sikiricu na 15 godina zatvora.
Pred bh. pravosuđem zatvorske kazne izrečene su za sedam osoba.
Osuđeni su Drago Radaković i Draško Krndija na po 20 godina, Željko Bulatović na 14 godina, Siniša Teodorović na 12 godina, Radoslav Knežević i Zoran Gajić na po 10 godina i Ismet Žerić na sedam godina zatvora.
(IGBD)
