U bašče dženetske, sine da šetaš

8
130

Kako ti je ime Slobodanova majko? Kako ti je ime Ratkova majko, Draganova, Radovanova, Brankova? Nije ti ime Ruža, jer ruža miriše i od ruže je izdanak ruža. Jagoda ti nije ime, ni Dunja, ni Malina, jer sve tri mirišu i daju slatke plodove, za djecu našu. Nije ti ime ni Mila, jer njeno dijete milo mora biti. Kobra, otrovnica, ne možeš biti, jer ona ujeda, ubija, samo kada se brani. Ja sam ti dala ime Mrča, jer mrča moraš biti. Samo tvoja utroba mračna, jadna i čemerna, pogana i otrovna, može nositi i roditi dijete, pogan ljudsku, koja ubija i uživa u vonju krvi. Ta pogan tvoja, ta bijeda ljudska, sin tvoj, Mrčo, ubio je mog sina, nevino dijete moje.

Oči majki, trebaju gledati svijet, cvijet, rastanje djece svoje i njihove djece, a ne ubijanje i sliku živu, kada nesoj ljudski, ubija i muči. Pucala je lubina moja, gorjela utroba moja, krvave suze očima mojim, dok sam gledala dijete moje, kako mučki, kukavički ubija pogan tvoja. Imao je samo šesnaest godina, tek nastao na svijet. Nevin, mlad ko rosa, ni brada mu nije uspjela porasti, sem nešto ko mahovina, što me golicalo kada me zadnji put grlio. Pred očima mojim padalo je moje dijete dok ga je tvoj sin Mrčo, hijena ljudska nogama po glavi udarao. Udarao nesoj ljudski, djecu našu, sinove naše, ljubavi naše, cvijeće bosansko. Nijemo usnama šapćem, slici govorim: „Ne boj se sine, majka je s tobom i Bog je s tobom. On sve vidi i sve čuje”. Nije bilo mog sina strah, Mrčo, ni glasa pustio nije, ni klečao, ni jec’o, ni molio nije. Nemoćan bio, mnogo jači i viši i ponosniji, od tvog gada sina. Tvoj sin, Mrčo, jadan, mali, pucao u svezane ruke, u kosu plavu, majicu plavu obojio bojom crvenom i ništa više.

„Zašto, majko, ja odoh, a htio sam puno. Da te pazim i mazim, kao ti mene što si. Mašinu da ti kupim, haljine da ti pere. Gospođa, hanumica do vijeka da mi budeš”.
„Ne brini, sine, kupiće meni mašinu ljudi, mogu ja i ‘vako. Rano moja, radosti majkina. Ko će majku u mezar spustiti, mezar praviti, fatihu proučiti? Ne boj se, sine, tu je majka. Ne bojte se, ljiljani, naši. Cvijeće mirisno, djeco naša. Ne boj se, sine, dženetu se pokloni, tamo svega ima, nagrada hiljadu. U bašče dženetske, sine da šetaš. Mirisi cvijeća, rane da vidaju tvoje. Hurije dženetske kolo da ti igraju. Da majku svoju čekaš i dočekaš pod drvo hurme radostan i sretan. Sad si gazija bosanski, moj dični heroj i ponos moj.”

„Ne bojim se ja, majko, ne bojim smrti”, nečujno šapću drhtave usne. Plavi čuperak na čelo pada, mirisno od čistog znoja,
Šta li sada misliš ljepoto, moja, dok smrt u oči gledaš, dok tvoje tijelo ka zemlji pada. Da li je puno boljelo, sine? Da li si čuo psa da laje, da te čeka stado tvoje i frule zov. Da li su breze šuštale, sine, one što je babo sadio kada si se rodio? Da li je smrt, poput izvora našeg, što iznad kuće klokoće tiho, ili slatka kao ona trešnja što si se na nju peo, jeo i gađao drugove svoje? Je li mirisna ko trava čaira naših? Ne boj se, sine, fatihu uči, Bogu se moli. Majko, mene je ipak, malo strah. Miču hladne usne, plavog laneta mog. “Ne boli, sine, ne boli ništa. Ko pčela kada ubode. Ne boj se gazijo, dova je moja sa tobom sine. Melek je tu, glavu nasloni na njegove ruke. Hurije će te napojiti sine, Dženetske ptice oko tebe pozdravljaju umiranje tvoje. Ljepše je tamo, nego ovamo, kune ti se majka. Ne boj se, oči, moje, rahmetululah. Boli sine, boli i majku. Šehade učim šapatom svojim. Bože dragi tvoji smo robovi. Ti nas prihvati, nauči, sabura daj. Oči da sačuvamo, da gledam zlotvoru kraj. Da gledam kaznu tvoju, za dušmana mog. Pameti mi daj da pamtim zlikovce naše. Da nađem kosti moje, da grije majka u krilo svoje zavežljaj mili. Da nosi majka u zemlju hladnu, suzama da zalijem bosiok mladi, što će nići iz taze mezara. Fatihu da učim djetetu mom, sinovima našim, djeci bezgrešnoj. Pameti mi daj Bože, moj dragi, da mogu ići i kleti.

Kibleta moja svuda biće gdje raste cvijeće naše, krvi i patnje bosanske. Bože moj mili neću da umirem. Hoću gledati zlotvora, našeg, da se trese, znoji i muči. Da gledam gada, kako je mali, sitan, pogan bez puške i sile. Bože mili ti si moćan, jedini naš sudija i svjedok. Za zlo ne kopaš oči kada treba nego kada boli. Na kušnju stavio zlotvore crne, da biju i kolju, da pale i mrze. Silu njihovu, ti slamaš polako.

Da li si znala šta dojiš, Mrčo, pogan ljudsku, zlotvora crnog? Je li tvoj mlijeko čemerno bilo, ko guje ljute, pa mozak pomutilo jadu tvome? Je li i on pionir bio, je li pjevao pjesme cvijetu, Zmaju Jovi. Je li pravio latice za praznike tvoje? Da li je poslušan bio, komšiji pomagao, pa sad ubijo? Zar nisi vidjela, tu pogan svoju, kako bazdi na vonj, na rakiju briju i krv usirenu, što kapa sa pogane dlake?

Ne boj se sine, tu je majka. Radost si moja bio. Rodila te u kući u maju kada sve miriše. Plač tvoj bio je nagrada za muke moje. Kako si samo dojiti znao, a babo tvoj se smijao i reče:”Biće to heroj, babin, Bosanac pravi”. Pa prvi zubić ko u zečića, sa čuperkom plavim, radosti moja. Prvi koraci, tvoji, livadama našim. Unio si radost u kuću našu! Strepjela ti majka kada si vreo bio, masirala, ljuljala, liječila, brinula. Noćima bez sna. Gajila majka janje za dželata, tvog sina Mrčo. Ponosna majka bila, u školu vodila za ruku prvaka. Stezala me znojava ruka. Strah ga od učitelja bilo. Od smrti ga strah nije bilo Mrčo, vidjela si. Gordo je hodao i gord mrtav u travi bio ispred onog tvog poganog sina. Ne boj se sine, Ponosna je majka, što si mrtav, što nisi ubica, što majka krvnika rodila nije, što sam danas veća i jača, snažnija i ponosnija, no ti Mrčo što si. Ja nemam sina, al obraz imam, nemaš ni ti više sina, Mrčo, a nemaš ni obraz.

Ne boj se sine, sokole moj, mirisa tijela tvoga, majka se sjeća. Ruku drhtavih, što nježno grle. Smješke na obrazu tvom. Ne boj se sine, doći će majka, uspavanke da ti pjeva, u krilo grije. Odavno Mrčo, ja nemam sina, nemaš ga ni ti. Danas ja imam sina, ponos je moj, ovaj mezar svježi, kosti skupljene u mahramu malu. Ja znam mjesto mezara dragog, a gdje će znaš li biti jadova raka? Danas Mrčo, ja nisam sama. Vrele suze liju niz lice moje i sunce kroz suze sija, ponos je moj. Vidiš li Mrčo, čemera tvog. Danas su samnom sve dobre majke iz svijeta cijelog. Pljuju tebe i tvoje tijelo i utrobu tvoju.

Danas sam ja ko brdo jaka, u ovom šarenom parku šehidskom, mirisnom. Bosiok dragi nježno miriše, uz tihi šapat sina mog milog.
“Evo sam majko ja ovdje dolje, spokojno ležim i spavam. Slagala nisi, sve je dženetsko lijepo nestvarno. Šerbeta pijem, baščama šetam, krila me nose, hurije hlade, Božja je pravda milost naša. Ne plači majko, suza me davi, fatihu uči, to mi prija i sladi”

Spavaj mirno voljeno moje, evo došlo svijeta pola, da ispjeva pjesmu ponosnu, da obiđe krvavu Bosnu. Evo svima sija osmijeh s lica. Živa je sine i živjeće za navijek moja, tvoja i naša Srebrenica.

Želite da pomognete? Obratite se Majkama Srebrenice
[email protected]

Autor: Šefika Ličina

Izvor: IslamBosna.ba


Sandžak PRESS pratite putem Facebook | Twitter | Android| iPhone

Stavovi iznešeni u ovom tekstu su autorovi i moguće je da isti ne predstavljaju stavove naše redakcije.
Komentari su vlastita mišljenja autora i redakcija zadržava pravo brisanja vulgarnih i uvredljivih komentara.

8 KOMENTARI

  1. Jan…..Koliko samo neželite prihvatiti istinu.Tu je vaš problem,jer da prihvatite istinu nebi sebe smatrali nebeskim narodom.Osudili bi celivanja vašh popova, koji su slali vešu vojsku na nedužan i nenaoružan narod.Postali bi ste ljudi,koji shataju šta su ljudi bez obzira na vjeru i ime.Očekuješ li poslije svega da vam pišemo slavopojke ?

    0

    1
  2. Jako potresan tekst… Prepun bola, emocija, tuge… Znam da ne mogu ni priblizno da osetim gorcinu koju osecaju pripadnici Bosnjackog naroda, majke, sestre i ostali koji su u ovom krvavom zlocinu nekoga izgubili. Ipak molim za neku vrstu oprostaja i razumevanja za mene koji na periferiji Srbije za ovaj masakr nisam niti znao, niti sam bio u mogucnosti da ovo sprecim 🙁 Ovaj tragicni dogadjaj ce vecno ostati moja sramota i opomena… Ne zelim da se ikome vise majka zove Mrcha… pa cak ne neka od vasih majki, jer to moze ici u nedogled i nista dobro nece doneti…

    0

    0
    • Hvala Vragolane na ljudskim rijecima.
      Gorcina se sigurno ne odnosi na normalne ljude kojih ima u Srbiji
      i koji zaista nemaju nista sa ovim. Budi pozdravljen i svako
      dobro ti zelim. Izvini, ono je drugi svijet u koji ti ne spadas.

      0

      0
  3. Za bice zvano covjek je ovaj tekst vrlo dirljiv i tesko je zaustaviti emocije sto je i normalno.A za vrstu mutanata zvanoj ”srbin”ovaj tekst je nepoznanica.Lakse bi srbi pustili suzu za Tursku seriju negoli za ovakvim iskrenim tekstovima,gde se radi o stradanju Bosnjaka od njihove smrdljive ruke.

    Ali neka ,dobro je sto trezveni Bosnjaci kojih ima mnogo vise nego onih beogradskih ,su konacno shvatili koga imaju za komsije i sta bi bilo kad bi bilo.

    Naboli su se na Kosovo i to za sva vremena ali jos to nabadanje nije zavrseno…bice toga jos…INSALLAH…

    0

    0
  4. Da necete da vam pjevamo junacke hvalospjeve Jan.
    Mrznja je ta koja je vas navela da pocinite nevidjene zlocine prema tom jadnom narodu.
    Ovaj zivot je moj Jan prolazan, idi gde hoces, radi sto zelis i na kraju ces doci
    Bogu na ispovjest. Srecni ce taj put biti ovi koje ste ubili. A svako ce svojeg ubicu
    imati pravo da ubije na potpuno isti nacin. A tek Dzehenemska vatra kako je opasna.
    Gorecete, pa ce vam koza ponovo izrasti pa sve iznova do beskraja.
    Tako da ste samo sebe zajebali idioti fasisticki. Osim toga svaki ubica poludi osim
    ako to nije radio onako kako je to Allah dozvolio po precizno odredjenim pravilima o cemu
    ti pojma nemas. Pogledaj danas sta vam se radi po vasoj posranoj drzavi?
    Sami ste se posrali u nju. Povuci crtu u buducnost pa ce ti malo biti jasnije neke stvari.
    Bog vam je poslao Muftiju odnosno ruku spasa i nju ste odbili, i neka ste.
    Nijeste je zasluzili. Osim Natase Kandic, onih mojih sestara u crno, Jovanovica i jos ponekih.
    Jadan ste vi narod, nikako da se smestite u normalan svijet.
    Pisi i misli ti momce sta god zelis, na kraju ce ti racuni biti ispostavljeni.
    Sve sto radis cinis za sebe, lazi uspijevaju na ovom svijetu ali na onom drugom sigurno ne.
    A ovaj svijet je samo igra, da svaka zverka svoje tragove pokaze.
    Mislite li da ste naudili svim onim pobijenim i osakacenim? Ni najmanje!
    Onaj ko je uspio da nas stvori ije ni najmanji problem da svima nadoknadi ono
    sto su im ovakve jadne mrce oduzele. To je za Njega najmanji problem tako da se
    niko od nas nebi mijenjao sa vama jadna vam koza i ono ispod nje.

    0

    0

OSTAVITI ODGOVOR

Molimo unesite komentar!
Ovdje unesite svoje ime

Ova web stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.