BiH – Kada pod naučnim plaštom negirate nešto što postoji, onda je to opasno, za mnoge djeluje zbunjujuće, jer se želi ponovo unijeti smutnja u ono što je Bosna, ono što je naša kulturna historija, tradicija, ono što je naš bosanski jezik
STAV: Kako komentirate nedavni istup Srpske akademije nauka i umetnosti iz Beograda prema kojem “bosanski jezik lingvistički ne postoji”?
JAHIĆ: Pitanje bi trebalo raščlaniti na više problema. Kada je riječ o izvješću za javnost, svaka naučna institucija ima pravo na takav vid oglašavanja. Međutim, sadržaj je ovog oglašavanja iznenađujuće pragmatičan, tendeciozan, agresivan, da ne kažem apsurdan. O čemu je riječ? Naprosto, o jednoj pojavi koja je specifično balkanska. Dakle, jedna institucija dala je sebi za pravo da arbitrira o pitanjima koja su najdublje kulturno-historijska, koja dotiče srž našeg postojanja na ovim prostorima. I to u jednom maniru balkanskom, u našem slučaju, hegemonističkom. Želi se nametnuti okvir svog mišljenja o Drugome. Sve se svodi na to reći ću ja o tebi šta ti jesi, bez obzira na to što je to daleko od istine i bez obzira što ja o tebi malo znam.
STAV: Jedan od historijskih proizvoda bio je i termin “srpskohrvatski jezik”…
JAHIĆ: Riječ je o sudbini jednog naroda, bošnjačkog, koji je izložen takvim vrstama pritisaka, manipuliranju pojavama o kojima niko drugi ne može reći kompetentnu naučnu istinu, nego samo ona sredina na koju se to odnosi. Srpskohrvatski jezik odigrao je svoju ulogu, ali, nakon svih ovih zbivanja, poslije raspada ovog jezika dogodilo se ono što je bilo normalno očekivati, u lingvistici općenito. Dogodilo se da varijante jednog jezika prerastu u jezike, ne samo nazivom nego i suštinski, a da standardnojezički izraz također preraste u jezike, zato što su oni i prije ovih događanja bili autentični jezički izraz.
Dakle, bosanskohercegovački književni izraz i prije ovih zbivanja priznat je kao autentičan, formiran na ovom prostoru. I ovdje je u pitanju odnos jedne institucije, kakva je Srpska akademija nauka i umetnosti, prema Bosni i Hercegovini. Ona se politički upliće slično tradiciji Memoranduma, a to je jedan “brižnički” odnos prema Bosni, a nama su poznati ovi tonovi s kojima se već dugo susrećemo. Dodao bih i da svaku naučnu instituciju treba poštovati, ali se ovdje radi o negiranju. To nije stvar nauke, ona nema pravo negirati, ona se ne bavi time. Međutim, kada pod naučnim plaštom negirate nešto što postoji, onda je to opasno, za mnoge djeluje zbunjujuće, jer se želi ponovo unijeti smutnja u ono što je Bosna, ono što je naša kulturna historija, tradicija, ono što je naš bosanski jezik.
STAV: Srpska akademija nauka navodi međunarodne dokumente u kojima se spominje status jezika u kojima se, navodno, govori isključivo o jezičkim pravima pojedinaca i pripadnika nacionalnih manjina…
JAHIĆ: Pazite, želi se osporiti narodu njegov jezik, njegovo imenovanje, a ne nacionalnih manjina. Ovdje se radi o jednoj odredbi koja, zaista, nacionalnim manjinama dozvoljava upotrebu svog jezika, ali se ovdje može misliti samo na poziciju Bošnjaka u Srbiji, Sandžaku pogotovo, i na njihovo pravo na maternji jezik. To je linija koju pruža SANU, ali naglašava da bi bilo nepotrebno govoriti o jeziku naroda, jer je taj narod, recimo, u Srbiji nacionalna manjina. Ali po čemu bi Bošnjaci bili nacionalna manjina u svojoj vlastitoj državi, u Bosni i Hercegovini?!
STAV: Bosanskohercegovački Hrvati hoće hrvatski jezik onakav kakav je i u Republici Hrvatskoj. Kako razmišljaju bosanskohercegovački Srbi?
JAHIĆ: Riječ je o pitanju jezičkih matica i njihovim pravima da svoj jezik, svijest o njemu, ispoljavaju, a to zadire u pitanje sloboda i prava na taj jezik. Ni bosanskohercegovački Hrvati niti bosanskohercegovački Srbi nemaju onaj nekadašnji odnos prema bosanskom jeziku. Ranije su to bili katolici, pravoslavci, ali zbivanja iz 19. prema 20. stoljeću govore da jezičke matice, hrvatska i srpska, jasno i glasno šire svijest o tome da bosanskohercegovački Hrvati govore hrvatskim jezikom, nikakvim bosanskim hrvatskim, nego hrvatskim, a Srbi, naravno, srpskim jezikom. To je pravo svakog naroda koje niko ne može osporiti. Međutim, u tome pravu treba jednu stvar razumjeti. Ne može se osporiti pravo bošnjačkog naroda da svoj jezik naziva historijskim imenom, tj. bosanskim i nijednim drugim.
Prema toj lingvističkoj logici, može se i reći da ne postoje i hrvatski i srpski jezik, jer ne postoji srpsko-hrvatski jezik. Šta god da progovorimo, vraćamo se samo jednoj riječi, a to je Bosna. Sve se okreće oko toga da se Bosna dovede u pitanje kao kulturno-historijski državni prostor sa svojom tradicijom. Druga je stvar što mi ne činimo prave stvari kako bismo te pokušaje osujetili.
STAV: Jezik ima svoju istinu i pravdu, ali oni nisu političkog karaktera, već su stvar nauke i kulture. S obzirom da je kod nas jezik u “nadležnosti” politike, nameće se da i rješenja mogu dati samo političari?
JAHIĆ: Kada bi jezik bio političko pitanje, onda bi to bila velika društvena devijacija. Međutim, kod nas jezik u ovo vrijeme niti je pravo naučno pitanje ni pravo političko pitanje. Vidite, danas naučne institucije djeluju u pravcu razbijanja naučnih istina. To je problem nauke. Šta se to dešava s naukom? Politika, ova bosanskohercegovačka, otkriva nespretnosti, neznanje i nekokompetentnost najodgovornijih. Nažalost, mi nemamo političare koji iole razumiju šta u ovome slučaju znači bosanski jezik, kada je riječ o učvršćivanju države. Ti najodogovorniji političari ništa ne čine, a, ako čine, pogrešno to rade. Jezik bi bio političko pitanje kada bi u pravom smislu bio i naučno pitanje. Šta to znači? Pa kada bi država finansirala naučne projekte iz oblasti jezika pa tako bila u ravnoteži s naukom. U Srbiji je sve u neravnoteži pa ispada da jedna naučna institucija negira naučne istine. Ovo je signal da se nešto s naukom dešava. Vratimo se našoj nesretnoj situaciji: u BiH se izdvaja 0,001 posto budžeta za nauku?! Ovdje se završava sva priča. Dakle, zbog naše nespremnosti da finansiramo naše naučnike, njihova istraživanja, mi doživljavamo ovakve pokušaje SANU-a.
STAV: Krajem 14. i početkom 15. vijeka Konstantin Filozof spominje bosanski jezik, ninski biskup u Peri pisao je 1581. godine fra Arsenigu bosanskim jezikom, duvanjski biskup fra Pavle Dragičević 1735. godine piše da je učenim katolicima u razgovoru s pravoslavcima dovoljno da poznaju bosanski jezik… Pa, 1631. godine izišao je Uskufijin rječnik bosansko-turskog jezika.
JAHIĆ: Eto, ti općepoznati dokumenti, naučno bezbroj puta utvrđeni, “ne piju vode” za neke srpske naučnike, jer ne odgovaraju ideološko-političkim tendencijama. Pošto ne odgovaraju, onda se nauka prekraja. Postoji nekoliko metoda odbacivanja naučnih istina. Ja neću da pominjem i druge dokumente, jer neću ništa da dokazujem, jer je to historija dokazala. Eto, nauka je u tolikoj krizi da ona nekom metodologijom može istinu osporavati.
STAV: Prateći medije može se uočiti da nema “bošnjakiziranja” bosanskog jezika koliko je “kroatiziran” hrvatski ili “srbiniziran” srpski, što bi doprinijelo otuđivanju Srba i Hrvata u BiH od bosanskog jezika. Na koncu, dijalektalnu osnovicu zajedničkog jezika štokavaca, za kojim je težio Vuk Karadžić, treba tražiti upravo u Bosni i Hercegovini?
JAHIĆ: Jezik medija nesretna je interpretacija jezičkog standarda. Mediji danas ne uspijevaju primijeniti normu standardnog jezika. To je znak neciviliziranosti društva i nedovoljne profesionalnosti medija. Ovo je dijagnosticiranje našeg stanja. Sve to ima svoje uzroke. To što se kaže da se u bosanskom jeziku ništa ne “bošnjakizira” treba objasniti. U ovoj je fazi bosanski jezik precizno normiran, da ne govorimo o književnosti i piscima. Znači, mi imamo normu koja ide na tri nivoa: gramatika, rječnici i pravopis. Svaki jezik ima ovu aparaturu od tri sloja. Sve je ovo u knjigama.
Ali nas niko ne konsultira, već se tvrdi da nema ovo, te ovo, da je pravopis ovakav ili onakav, da ovo nije riješeno… Radi se na prebacivanje loptice na nas, a mi već dvadeset godina uporno radimo, čak i pojedinačno s onima koji ne razumiju normu bosanskog jezika, iako nam država u ovome ne pomaže. Ponavljam, država mora osigurati mehanizme kojima će se standarni jezik dosljedno primjenjivati u medijima. Neće to osigurati neki gramatičar, stručnjak ili naučnik, jer nemaju te kompetencije, osim što rade svoj posao. Država rezultate našeg rada treba primijeniti u medijskoj praksi. Dakle, ovo ne funkcionira kod nas… Žalosno je ono kroatiziranje jezika na televiziji, tih dvadesetak riječi koje se ponavljaju nisu ni blizu standardnom hrvatskom jeziku. Novinari miješaju pojmove “standardni” i “književni” jezik te svi govore prema svojim ubjeđenima ili pravu na mišljenje. Tako zaobilaze ono što se zove standardni jezik.
Problem je što se ove tri jezičke norme u našoj zemlji miješaju i potiskuju jedna drugu. Novinar od ovog svega uzima ono što mu odgovara, jer ne zna ove jezičke standarde. Naša bošnjačka neznanja u temelju su ovoga o čemu govorimo. Veliki broj Bošnjaka ima nostalgičan odnos prema srpskohrvatskom jeziku, zastupaju nešto što pripada prošlosti. Na prostoru BiH više ne može doći do tzv. ukrštanja varijanata. Sada bi bilo u pitanju ukrštanje jezika. Svaki jezički kompromis na ovome prostoru znači negiranje i potiranje Bosne i Hercegovine. Naš to čovjek ne zna, u glavi mu se nostalgično vrti srpskohrvatski, misleći da ovim čuva nekakvo jedinstvo. Čak misli da razbija to jedinstvo ako prizna vlastiti kulturno-historijski jezik, a nameće mu se i teza da se, ako prizna svoj jezik, time on zatvara. Zamislite dokle seže to naše neznanje?! Ponavljam, svaka jezička ukrštanja negiraju Bosnu!
(Kompletan intervju pročitajte u novom broju magazina STAV, koji je u prodaji)
(Faktor.ba)
Pogledajte vijest na izvornom sajtu:
