Mjesec juli ljude uglavnom asocira na odmor i ljetovanje, međutim za mnoge je to mjesec koji budi posebne emocije, sjećanje na ono što se desilo 1995. godine, i od tada ovaj mjesec nikada više neće biti isti…
To je mjesec u kome se dogodio genocid!!! Prije 22 godine ubijeno je 8732 osobe, toga jula je ljudski rod umro isto toliko puta a da toga neki ljudi uopće nisu svjesni.
Radjanje i smrt su prirodni procesi na Zemlji, ta zakonitost je sastavni dio našega
života, ali nije svaka smrt ista. Gubitak voljenih osoba nikome nije lahak. Čovjek izgubi roditelje, djecu, brata, sestru i isprati ih na dostojanstven način, živi sa tim, svjestan Božijega odredjenja. Ali, šta reći za one koji su izgubili članove porodice, rodbinu svoje najmilije
na najsuroviji način od zločinačke ruke ubice koji nije imao milosti. Mali broj onih koji su preživjeli, nažalost, nije imao priliku čak ni ukopati svoje merhume, jer je ubica želio ne samo ubiti već potpuno uništiti žrtvu i sakriti trag svoga zločina. Ali, evo, pronalaze se kosti
srebreničkih šehida, ne želi zemlja sakriti takvu tragediju i biti saučesnik u tome.
Srebrenički šehidi su svojom krvlju bili zalogom da će generacije nakon njih živjeti na tom prostoru. Suštinsko je pitanje šta narod kojem žrtve pripadaju radi da se Srebrenica nikada više nama ne ponovi, a drugima ne dogodi?!
Majke Srebrenice su simbol hrabrosti, borbe, istrajnosti i nade da se genocid neće zaboraviti nikada. Ali, šta je sa ostalim majkama, zašto šute?! Zar ne suosjećaju sa onima koje pričajući o svom bolu, zapravo, čine sve da se to ne dogodi nekim drugim majkama, jer znaju
gorčinu tog iskušenja i ne žele ga nikome. One koje su sve svoje izgubile imaju snage boriti se, a one kojima je sve dato nisu spremne sačuvati to bogatstvo. Gdje su očevi, braća i sinovi koji su živi jer se tog jula nisu nasli u Srebrenici?! Jesu li spremni zaštititi svoju djecu, porodice tako što će uzeti pouku iz ovakvog događaja. Gdje je međunarodna zajednica, svjetski lideri, humanisti, umjetnici, gdje su ljudi da progovore ili da još glasnije govore o Srebrenici i njenoj
ucviljenoj djeci?
Porazavajuća je činjenica da nekima nije bitno šta se stvarno desilo već to kako će neko to nazvati, imenovati a neki čak bivaju toliko “smjeli” da negiraju ono što se desilo. To nam ukazuje na
činjenicu koliko je, zapravo, pravda relativan pojam kod ljudi i očito ona ostaje samo ideal kome se treba težiti.
Srebrenica ne može i ne smije biti nikada zaboravljena jer zaboravljajući je, zapravo,
zaboravljamo sebe – ona je na emanet.
dr. Misala Pramenković
potpredsjednica BDZS-a
