Rekordan broj izlazaka iz kršćanskih crkava u Njemačkoj

3
23

Dvije najveće crkve u Njemačkoj, Katolička i Protestantska, objavile su kako bilježe rekordan broj odlazaka vjernika, prenose agencije.

“Katoličku Crkvu u Njemačkoj je 2018. napustilo 216.000 članova, što je porast od 29 posto u odnosu na raniju godinu“, priopćila je Njemačka biskupska konferencija u Bonu.

Sekretar konferencije Hans Langendoerfer nazvao je taj trend „zabrinjavajućim“ i kao glavni razlog naveo objavljivanje velike studije o zlostavljanju maloljetnika unutar crkve prošle godine.

„Mnogi nam ne vjeruju da konzekventno i odlučno djelujemo protiv počinitelja u vlastitim redovima“, rekao je Langendoerfer njemačkoj novinskoj agenciji dpa.

Istovremeno, Protestantska Crkva Njemačke u Hanoveru je saopćila kako ju je lani napustilo 220.000 vjernika, 11 posto više nego 2017. godine.

Predsjednik Vijeća Protestantske Crkve Heinrich Bedford-Strohm je objasnio kako je svaki izlazak iz crkve „bolan“, ali da danas vjernici potpuno slobodno mogu odlučiti hoće li ostati u crkvenoj zajednici ili ne.

„Mi smo zahvalni svima koji su snagom vlastite volje odlučili ostati u okrilju crkve“, rekao je on.

Sigurni prihodi od poreza

Poznati kriminolog i istaknuti pripadnik Protestantske Crkve Christian Pfeiffer smatra kako je i crkveni porez u Njemačkoj jedan od razloga napuštanja crkve.

„Za razliku od Sjedinjenih Američkih Država, crkva se u Njemačkoj može osloniti na sigurne prihode od poreza što je možda čini tromom“, izjavio je on.

Usprkos padu broja vjernika, zbog trenda povećanja plaća i povoljne ekonomske situacije, prihodi od crkvenog poreza se nisu smanjili.

U Njemačkoj pripadnici jedne od dviju crkvenih zajednica plaćaju tzv. crkveni porez koji iznosi osam do devet posto od poreza na prihod.

Katolička Crkva trenutno ima 23, a Protestantska 21 milion vjernika u Njemačkoj.

Izvor: Agencije

Pogledajte vijest na izvornom sajtu:

Rekordan broj izlazaka iz kršćanskih crkava u Njemačkoj


Sandžak PRESS pratite putem Facebook | Twitter | Android| iPhone

Stavovi iznešeni u ovom tekstu su autorovi i moguće je da isti ne predstavljaju stavove naše redakcije.
Komentari su vlastita mišljenja autora i redakcija zadržava pravo brisanja vulgarnih i uvredljivih komentara.

3 KOMENTARI

  1. U odlučnom času Mravak se predomisli i sklonu se desno u ono bagrenje. Paćan se zgurio i zavukao između dva graba, a ja stojim iza njega na putu. One dve idu kroz šljivik razgovarajući. “Vidimo se… Važi…” čujemo ih. Na to Paćan pusti nekakav zvuk koji je najviše bio nalik na meketanje kakve koze (svakako ga zahvatio smeh) i sve drugo samo ne strašan. Pa ipak moja sestra malo lako kriknu, a V… E, to nisam stigao da vidim jer donjim putem, odozdo, od one kruške što dobro rađaše, nasta nekakva velika trka i grlati momački uzvici: “Aha! Eto ga! To je! Drži ga! Vataj ga!” U tren Paćana ne beše kraj mene (a Mravak se još ranije zavukao u agaciju) a ja, sam na putu, ne znajući ko to odozdo juri, ali pomislivši da svakako hvataju nas, odnosno mene koji sam ostao sam na putu, u toj opštoj zbrci i trci nisam znao ništa drugo nego da okrenem bježati što me noge nose, uz ceo onaj donji put. Čujem neprekidno njihovu viku i trk. Okrenem desno niz put koji se spušta ka đedovoj kući, a oni – ja još ne znam ko su – neprekidno viču: “Ne daj da uteče! Eno bježi niz put! Drži! Prepreči mu put!” Već blizu đedove kuće, izmoren strahom, u nekakvom očaju, povikah: “Ma jeb…” tu mi nešto, i u onom strahu, automatski zadrža da ne izgovorim psovku, nego dodadoh: “To smo mi!” Tek tada nasta opšti smeh i onih dveju, i Paćana – koji se nakon onog meketanja vešto provukao u šljivik i zaklonio od progonilaca – kao i smeh progonilaca. A oni su bili – ona trojica (braća D. i Dragančić). U stvari, nisu me ni progonili, došli su bili negde do polovine puta između agacije i grabovih stabala, toptali nogama i vikali. Izvuče se i Mravak smejući se svojim smehom sličnim frktanju mačka. “A mangupi, šta ste mislili” reče stariji D. u šali, videvši da nas je bilo trojica. Tako se neslavno završio naš poduhvat. U stvari, Paćan je uspeo da svojim meketanjem, iznenada, u prvi mah uplaši moju sestru (ne i V., kako sam kasnije saznao), ali su obadve su bile zbunjene onom iznenadnom strkom i zbrkom – Paćan se provlači kroz žbunje u šljivik, nekakva momčadija juri gore uz put a neko (ja) beži pred njima ćutke sve do onog: “Ma jeb… To smo mi!” Eto jedinog slučaja kad sam samo započeo neku psovku, ali je nisam dovršio (mada sam, kao što rekoh, više puta u životu bio u situaciji da bi moje raspoloženje najadekvatnije bilo izraženo psovkom). Nego da se vratim na kraju još na ovu avanturu od pre skoro 30 godina i da razjasnim neke stvari u vezi iste, mada mi jedna ni danas nije potpuno jasna. Što je Anka onako sama naišla kojih pola sata i više pre moje sestre i D. (čučali smo mi onde pozadugo), razlog je taj što se ona na rođendanskom slavlju nešto posvađala sa V., ustala i krenula sama kući. Moja sestra i V. su krenule nešto kasnije. U međuvremenu, ova trojica momaka su, nezavisno od rođendana B.L., išli nekim svojim pravcem i ciljem (izlasci seoske omladine, svakako ne bez draži u to vreme; danas su sve ove kuće uglavnom potpuno puste), i kad je Dragančić rekao da neko čuči, a mlađi D. da je to “panj” – nastupa deo priče koji mi ni do danas nije jasan. Oni su, kako sam kasnije saznao, došli do one velike kruške kraj puta i stajali kraj nje. Mi ih odozgo na toj daljini, u mraku, nismo mogli videti, a ni čuti – mada, da su glasnije razgovarali, verovatno bismo ih čuli. Da li su oni ipak posumnjali da se neko gore kod grabova prikrio, naslutili sa kojom namerom se prikrio, pa se i sami prikrili da u pogodnom momentu potjeraju drske “mangupe”? Ili su i sami bili “mangupi”, pa se prikrili kod one kruške da poplaše Anku (ne znajući da je ona već prošla) koja je jedina od devojaka morala da prođe pored tog stabla – a Anka je bila “najpodesnija” za prepadanje kao “seoska” djevojka, njihova dobra poznanica – moja sestra i V. su im ipak bile (možda) za nijansu dalje – mada se nikad nisu držale tako, barem ne moja sestra. Pa, videvši i čuvši da su ih slični takvi “mangupi” pretekli u nameri, “jurnuli” na njih? Znali su oni da je to gore u pitanju neko neozbiljan ko tako mekeće, a da li su u mraku poznali moju figuru, to ne znam – tek Paćana, koji se povukao u šljivik, nisu upazili, a nisu ni Mravka kad je još pre toga umakao u agaciju – bila je noć, put je uzak, a udaljenost ipak prilična mada ne daleka; pored toga oni su bili ispod nas, na nizbrdici donjeg puta. Ili su onde, kod kruške, čekali nekoga, neko društvo, bez bilo kakve povezanosti sa ovom našom “zlom zavjerom”, plašenjima i sl. Ne znam to ni do danas, meni nije bilo drago da se spominje ta neslavna avantura za koju sam zamišljao da će biti slavna, a kasnije sam na to skoro i zaboravio u događajima koji su usledili. Međutim, epilog svega ovoga je bio da se pomenuta Anka skoro do kraja toga poslednjeg mirnog ljeta nigde nije pojavljivala. Kažu da joj nije dala njena majka, koja je ono prvo mumlanje (za koje se nikad neće saznati o kome se radilo, ali svakako neki alkos) i ovu drugu “avanturu” (njoj je bilo nebitno što su bila u pitanju trojica balavaca koji su nameravali da zaplaše tri devojke, a zatim dve, nakon što je njena kćerka neplanski došla kući ranije) povezala isključivo sa svojom kćeri prema kojoj se “seoske bene” (tako se, kažu, izrazila) ponašaju bezobrazno, nedolično itd. Ona verovatno nije ni verovala da smo u pitanju bila nas trojica balavaca, već je sve shvatila kao nekakav ozbiljniji dogovor protiv svoje kćeri, u koju su, kako je pričala, bile upletene, pored “seoskih bena”, i neke žene iz sela, i tako iz ničega stvorila celu aferu, zbog koje se Anka na određeno vreme sasvim povukla u kuću, i to doslovce. Treba znati da je Ankina mati bila žena ponosita, a sklona svađi; pored onakvog muža ona je, u stvari, vodila domaćinstvo sa sinom. Sećam se da je tada, u danima tog Ankinog “zatočeništva” neka A.M., devojka iz susjednog sela, inače Ankina prijateljica, rekla da je Anka kao “bosanska mlada”. Meni je to bio čudan i jedinstven izraz u to vreme, ali upravo stoga sam ga i upamtio. Ipak se sva ta “afera” završila dobro, i Anka je posle išla, kao što rekoh, i u pohod na višnje I.Z. gde sam bio i ja, sada dve godine stariji. A onaj mlađi D. je mene posle one avanture sa noćnim prepadom dobroćudno zezao i smejao se, govoreći uvek kako sam ja tada bežao i viknuo: “Ajoj, nemojte nas, to smo mi!” To ne odgovara punoj istini. Ja jesam bežao, ali nisam “zajokao” i rekao “nemojte nas”, nego sam doslovce izgovorio onih pet reči kako sam napisao, s tim da drugu nisam izgovorio do kraja.

  2. To je bilo i prošlo, ali nekoliko sledećih julskih dana to je bila senzacija za nas djecu kad smo čuli ovu priču. (Ovako blizu đedove kuće još niko nije ležao pijan, u stvari na celom ovom potezu dole od ceste pa do sastavka ova dva puta; na gornjem putu, koji je prometniji znalo se to više puta desiti, ali i to više dole prema cesti gde je gostiona, ovamo gore nema nigde gostione ni napred, ni levo, ni desno, nego sve šumovitiji teren, i između šuma senokose i pašnjaci. Ideja je bila pomenutog Paćana, s kojim sam se ja družio kad bi došao na selo – kako bi bilo da on, ja i neki Mravak (takođe dečak njegovih godina, znači stariji od mene par godina – među djecom, mlađim maloljetnicima, tih par godina dosta znači, oni su prema meni već bili cijeli klipani; čini mi se da su njih dvojica nekakav rod; Paćan je bio plav a Mravak crn kao i ja) uplašimo neke od seoskih djevojaka i onih koje su dolazile iz grada (kao moje sestre npr.) tako što ćemo se uveče prikriti na onom istom mestu pa kad naiđu početi mumlati i šuštati lišćem a onda štuknuti među one bagremove iza leđa. Ja, prirodno stidljiv, na ovo ne bih pristao – mada mi se ideja sama po sebi svidela – da jedna od tih devojaka nije bila i moja najstarija sestra Dada. A to je bilo kad smo mi krajem jula te 1990. godine boravili kod đeda, bake i prabake na selu, samo nas dvoje, par dana, a ostatak porodice je ostao u Karlovcu. Toga dana neki B.L. je slavio rođendan, a njegova je kuća bila gore, kojih 500 m od đedove, znači otprilike kao i Ankina, samo u sasvim suprotnom pravcu. Bio je to mlad momak kovrčave kose kao u Afrikanca. Na tom rođendanu, među uzvanicama, bila je i moja sestra, zatim već pomenuta Anka te neka V., devojka iz Karlovca ali sa rodbinom u ovom selu, devojka takođe nešto starija od moje Dade, možda Ankina vršnjakinja, poprilično nosata, ali veoma lepih očiju. Njezini su đed i baba živeli blizu naših, u kući poviše onog drugog puta što vodi iza bagremove šumice, u delu sela gde ima više kuća nego ovamo gde je moj đed bio. Moje sestre su prijateljevale s njom, mada je nisu nešto naročito podnosile; opet, V. i Anka su bile velike drugarice koje bi kad su zajedno ogovarale nekog trećeg, a kad bi se razdvojile ogovarale su jedna drugu – ko će znati ženska posla. I nebitno. Bitno je da su one sve tri bile na tom rođendanu, ali još za dana, kako bi se rano svečera vratile jer je V. trebalo da se sa svojim tatom i mamom vrati za Karlovac to veče. Naravno, znali smo da će se, po običaju, V. i Anka navratiti do kuće našeg đeda, a onda će Dada njih ispratiti stazom do polovine šljivika – dokle dopire vanjsko svetlo sa đedove kuće, odozgo, sa sprata. Eto prilike da ih sačekamo i isprepadamo. Ideja je bila Paćanova, Mravak je nerado pristao jer je i sam bio plašljiv dečak a nije prošlo par dana od one večeri kad je neko ovde ležao i tulio i mumlao, a ja sam pristao oduševljeno jer se pored Paćana – slobodna i otresita dečaka – ničega nisam bojao; uplašićemo devojke (moja sestra je bila tek nešto više od devojčice) a onda povlačenje kroz bagremovu šumicu na onaj drugi put; niko neće znati da smo to bili nas trojica. Rečeno – učinjeno: evo ti u prvi mrak rečene večeri ove dvojice đedovoj kući, na biciklima. Đed nije bio kod kuće, otišao je u komšiluk kod nekih susjeda pomoći vreći (“mašinati”) žito; ovo se radilo u zajam. Đedovoj kući je bio navratio otac od pomenute V. (on je bio nosat kao i njegova kćer; inače je bio “veliki Srbin” kao i cela njihova familija; u ratu su bili “veliki borci” na jeziku). Taj navali na nas trojicu dečaka da odigramo nekoliko partija “šustera” – iako je nama gorelo pod nogama. Ali ne možemo odbiti. Baba je još nešto poslovala napolju – letnji sumrak – a prababa je valjda bila tamo u svojoj odaji, ne znam tačno niti je to bitno. Nas četvorica igramo “šustera” u paru – dva protiv dva. Ja i Paćan protiv V…og oca i Mravka. Paćan nije voleo karte (ali odličan u “šusteru”) a ja sam voleo. Dve-tri prve partije dobismo ih kao od šale. V…in otac se kao smeši i stalno ponavlja posle svake partije koju on i Mravak izgube: “Prvi se mačići u vodu bacaju.” Međutim, “pobacaše” njih dvojica i prve, i druge, i treće “mačiće”, ne znam da li nas pobediše ijednom ili nijednom. Meni je drago što mi njih potukosmo, ali opet misli su nam tamo kod grabovih stabala, gde treba zauzeti na vreme “busiju” pre nego se devojke vrate. Diže se napokon V..in otac da ide kući, reče u šali da smo Paćan i ja imali sreće, pa napomenu mojoj babi da, kad se devojke vrate sa rođendana, kaže njegovoj kćeri da se ne zadržava ni pet minuta, nego da žuri kući jer noćas idu za Karlovac, pa da ne idu baš kasno. Ovo, po svom običaju da ponavlja, ponovi još četiri-pet puta idući stazom kroz đedov šljivik, premda ga više niko nije slušao niti mu odgovarao. U stvari, slušali smo ga nas trojica, ali samo stoga što smo išli gore u “busiju” pa smo ga čuli gde već idući ispod đedove murve još govori: “Tako, recite V..i da žuri, ni pet minuta da se ne zadržava!” iako je moja baba već ušla u kuću. Mi smo njoj rekli da idemo malo prošetati. Ta se “šetnja” završila gore kod najgornjeg graba, koji je bio ponajdeblji a pokraj njega gusta živica. Paćan predloži da se ovde prikrijemo dok se njih tri ne pojave – za slučaj da još neko naiđe putem ovde je najlakše ostati nezapažen – a onda ćemo sići dole niz put, pa šta bude, bude. Nismo sumnjali u uspeh “poduhvata”, barem Paćan i ja; Mravak je već bio pomalo skeptičan. Čučnemo, dakle, pored živice i pribijemo se uz onaj najdeblji grab. Najednom čujemo gde škripi pesak po putu, ali ne na ovom gde smo mi – jer ovo i nije peščani put – nego tamo, iza agacije. Ništa čudno što neko ide putem, ta tuda prolaze i automobili, a leti naročito, ali se ne malo iznenadismo kad u ženskom liku koji se pojavi iza agacije prepoznasmo Anku. Samu. Šta je sad to? Ona siđe sa gornjeg puta niz onaj brežuljčić i nađe se na ovom istom putu gde mi čekamo, ali dole ispod nas, i okrenu dalje prema svojoj kući. No dobro, ako je nekim čudnim slučajem ona “umakla”, ostaju moja sestra i V. Mravak predlaže da odustanemo, ali Paćan ne da ni opepeliti. Za nekoliko, čuju se muški glasovi, ali ne na gornjem putu, nego upravo na ovom donjem, gde smo mi. Vidimo poizdalje tri muške prilike, u stvari trojicu momaka i dečaka, idu od sastavka dole prema nama. Malo se lecnusmo, ali opet – nema šanse da nas primete u onom mraku, gotovo zavučene u živicu i priljubljene uz tamnu senku debla, a na svoj trojici su bile i tamne majice, to je Paćan strogo napomenuo. Poznamo po glasu ko su ova trojica: dvojica su braća D. a treći je nekakav Dragančić. Mlađi od braće D. išao je u isti razred sa Mravkom, beše sitan i mali rastom, sušta suprotnost starijem bratu, visokom i stasitom momku koji je već sigurno imao 18 ako ne i više godina. Ali onaj Dragančić, sin nekakvog službenika, u to vreme dečko od kojih 16-17 godina beše muška prilika kojoj je, sa ove moje muške tačke gledišta, najviše mogao odgovarati epitet “Anđela”, i to u fizičkom smislu, mada je bio i dobre duše. Dragančić je imao lepo, nežno, devojačko lice, nekakve bledoružičaste boje, a uokvireno zlatnom kosom u uvojcima. Pa je bio i skladno građen, ne naročito visok, ali stasit i tanak. Meni se epitet “Anđeo” neizostavno javlja sa sećanjem na njega iz tih mladalačkih dana (a ni to mi ne bi padalo na pamet da u moje dečačko doba Dunja Z. nije rekla za mene da sam “Anđeo” misleći na moju nežnu i blagu spoljašnost i kosu; ja sam o tome mislio da ne mogu biti “anđeo” već samim tim što mi je kosa crna kao đavo, ali ovaj Dragančić je imao zlatne uvojke). To je već stvar subjektivne procene, ali niko nije rekao za Dragančića da nije lep – koliko sam ja slušao. Elem, njih trojica naiđoše, a nas trojica upili se u onaj grab i stisli se jedan od drugoga. Meni srce lupa, hoće da iskoči od straha – mada, i da nas otkriju, čega se bojati, ta neće nas tući, ali propade nam možda plan u tom slučaju – naročito kad pomenuti anđeoski Dragančić reče: “Ođe neko čuči!” Ali na to će mlađi D.: “A! ta šta tebi, vi'š da to nek'kav panj!” i tako prođoše, a mi, ako smo se bili uplašili Dragančićevih reči, sad smo se još više plašili da se glasno ne rasmejemo, nego smo se u onoj tmini žbunja prigušeno cerekali. Opet Mravak navali da odustanemo, jer ovo je sve nekako loše krenulo, ali Paćan ne da. Skoro i da se posvađaju njih dva, ali eto ti odozgo od sastavka prema đedovoj kući moje Dade i V..e. Uđoše u kuću, a Paćan nam naredi da se sad spustimo putem malo dole niže, bliže stazi koja ide kroz đedov šljivik. I kako je V..in otac naredio, V..a se nije zadržala ni pet minuta, siđe niz stepenice đedove kuće i krenu kroz šljivik, a moja je sestra prati. Sad nastupa odlučan trenutak kad moramo zamumlati kao onaj što je mumlao pre par večeri (premda ga niko od nas nije čuo sem Anke, a Anka je, iz nepoznatog nam razloga, već poodavno otišla kući).

  3. Meni je psovka oduvek bila odvratna i strana, još od malena pa sve do danas, mada sam se, kao i svaki drugi čovek, mnogo puta našao u položaju gde bi psovka bila najbolji tumač trenutnog unutarnjeg osećanja. Ali, psovku iz mojih usta niko nikad nije čuo – možda sam, nekad, kao jako mali, slušajući starije gde izgovaraju neku sočnu reč, pokušao, ne znajući njeno značenje, da je izgovorim (što nevina djeca više puta rade svojim dječjim glasićem), to kažem “možda”, a za kasniji period “nikad”. Ipak, to me je podsetilo na jednu zgodu kad sam zaustio da opsujem i prekinuo sam sebe u pola bezobrazne reči. A to je bilo u vreme mog detinjstva, u vreme mojih karlovačkih dana, upravo negde u ovo doba godine (kraj jula) a ta godina bila je 1990., poslednja godina pred izbijanje rata. Naravno, čim kažem da je to bilo u julu, jasno je da je školski raspust bio u punom jeku, a ja sam još uvek bio osnovac i pionir (pioniri u Hrvatskoj tada više nisu postojali jer je HDZ osvojio vlast te godine, ali ja sam ipak bio dovoljno “rano rođen” da budem među poslednjim generacijama primljenim u pionire sa sve plavom titovkom, crvenom maramom i na titovki sa crvenom petokrakom i crvenom značkom sa natpisom “Za domovinu s Titom naprijed”. Nije to bila mala stvar, biti pionir, među nekim stvarima koje smo 1991. godine izvukli iz Karlovca u Krajinu bili su i pionirski “rekviziti” moji i mojih sestara, da bi 1995. ostali u “Oluji”, mada sam ja u Srbiju doneo jednu drugu titovku, vojničku, što mi je tata dao na Vilinom Križu kad smo se rastajali zajedno sa “koltom”. No, ja neću sada o titovkama, “koltovima” i pionirima, ni o HDZ-u i “Oluji”, nego o onim lepšim danima moga ranog djetinjstva pre rata, onoliko koliko sam ih mogao zapamtiti shodno mojim dječjim godinama. A ovo o čemu ću pričati sam upamtio. U julu 1990. godine, na selu gdje su živjeli roditelji moje mame i njena baba (đedova mati), ne mnogo daleko od njihove kuće, dogodi se jednu veče da je neko na putu ležao i mumlao nešto nerazgovetno. A taj put prolazi blizu đedove kuće, u stvari dva puta idu naporedo. Između đedove kuće i jednog od puteva nalazio se prostrani đedov šljivik i do samog puta nekoliko grabovih stabala i živica (ovde je u kasno proleće i rano leto uvek bilo mnoštvo onih sitnih ali ukusnih jagoda), a preko puta nalazila se kao malena bagremova šumica (na Kordunu vele “agacija”), pa iza te šumice još jedan put, i ta dva puta su na brežuljkastom terenu, i gore više te bagremove šumice spajaju se u jedan put. Kroz đedov šljivik vodila je stazica do ovog prvog puta (do grabovih stabala) a onda se penjala na onaj drugi put koji je bio na malo višem terenu. Kad se tom stazom izbije na ovaj prvi put i okrene levo niz put, najbliža kuća je nekoga što su ga nazivali – no, nadimak je ružan, pa ću prećutati – čoveka koji je voleo dobro da cugne pa je kao maltretirao svoju porodicu (ili je porodica maltretirala njega onako sitna i malena; upravo, on je bio najsitniji u toj porodici i teško da je on ikoga mogao tući, a kad se napije, još teže jer gubi i ono malo snage). Bilo kako bilo, pomenuti čova – ja mu znam samo nadimak, ali je stvarno ružan – imao je kćer Anku, jedru, zdravu i lepu devojku (ali lepu na onaj seljački način; nije tu bilo ni šminke ni čupanja obrva ni sl., ona je imala lik onih američkih glumica iz 50-ih godina XX veka, barem meni je tako djelovala), koja je sa mnom i sa mojim sestrama i još par hahara učestvovala u krađi višanja izvesnog I.Z. koje je čuvao izvesni Đuđa, ali to je već bilo u ratu i ne u selu moga đeda. Anka je imala i starijeg brata i sestru, a sestra se mlada udala tako da je u julu 1990. već imala i decu. Ti brat i sestra su nebitni za ovu priču. Anka je bila par godina starija od moje starije sestre Dade i 1990. je bila zrela curetina. To je već bitno. Jer ona je prolazeći jedno julsko veče te 1990. godine putem između grabovih stabala i bagremove šumice, upravo na onom delu u dnu grabovih stabala, gde staza iz đedovog šljivika izbija na put, pored puta videla nejasnu crnu konturu za koju se u prvi mah nije moglo zaključiti šta je – živica, panj, klada – jer svega toga ima u tom delu pored puta, a uz to je bila noć a na tom delu puta (tu je leti preko dana uvek hladovina, ovaj put je bio kao neki tunel kroz grabove i bagremove grane – danas put više i ne postoji jer su ga šuma i razno raslinje potpuno prekrili) naročito mračna usled bagremove šumice sa jedne i grabovih stabala i dugog šljivika moga đeda sa druge strane. Moj je đed tu u blizini imao i jednu murvu, ali je odozdo bila sva suva je je rađala samo pri vrhu, ali je zato dobro rađala. Dakle, Anka je prošla pored te nejasne crne mase pored puta, bez straha – uostalom, nije bilo kasno veče, kuća moga đeda je blizu na levu stranu, vide se svetla na prozorima kroz šljivik (u stvari voćar, kako smo ga mi zvali, jer tu beše pored šljiva i ta pomenuta murva, pa još jedna ali dole niže staze, zatim jabuka, krušaka, dunja, poneka trešnjica i višnja maraska ali ta beše kržljava i nije napredovala), sa desne strane, preko onog drugog puta, ima drugih kuća na brdima, a ni njena kuća nije naročito daleko dole niz put – nekih 500 m otprilike, možda i bliže. Međutim, kad ona prođe, “ono” poče kao da reži, mumla i izgovara neke nesuvisle glasove, pa i da se pomiče sudeći po šumu lišća, te ona vrisnu i odleti što je noge nose kroz đedov voćar kući moga đeda (mi smo tada bili u Karlovcu tako da ovaj deo znam po priči moga đeda). Ispriča da tamo, ispod grabovih stabala, pored puta neko ili nešto leži i mumla, stenje ili šta li već. Đed pristade da devojku odvede kući, uze baterijsku lampu i pištolj – zlu ne trebalo – reče ženi i materi da zaključaju kuću dok se on ne vrati, a odmah će, samo da Anku otprati i eto ga natrag (sve skupa oko kilometar hoda, do Anke nizbrdo a natrag uzbrdo) i stazom kroz šljivik i mrak, polako i oprezno, odoše njih dvoje – ali već tamo ne beše nikog; mahnu đed baterijom svuda naokolo, nigde ništa, samo grabovi, bagremovi, živica, i belasaju se donji i gornji put, ali na njima nikog. Naravno, nije tu ništa neprirodno – dok je Anka otrčala kroz šljivik do đedove kuće, glasom van sebe ispričala šta je bilo, dok se đed “pripravio” i dok su njih dvoje kroz šljivik (a Đedov šljivik je bio i dug i gust, ali skoro sve sitne šljive) došli opet do onog mesta, taj što je tamo ječao imao je kad i kuda da ode. Đed je devojku otpratio dole do njene kuće – usput ima jedna kruška, ja u životu nisam video krušku koja je bolje rađala, a nalazi se na zemlji pokojnog J.S. – i vratio se nazad, zaključivši da je svakako neko pijan ležao pored puta, pao, pa se mumlajući ustao i otišao nekud; obišao je za svaki slučaj sav šljivik i svu svoju okućnicu, pa ne našavši ništa i nikog sumnjivog, i zaboravi na to. Pod uslovom da je bio neki pjanac, “kandidata” je bio poveći spisak, prilično se padalo, ležalo i spavalo pored cesta i puteva (jedan od prvih “kandidata” bio bi sam devojčin otac, ali on tu veče uredno beše kod svoje kuće i trezan). Đed je ponajviše sumnjao da je posredi izvesni M.B., on je te 1990. imao već preko 40 godina, neoženjen, često se noću po gostionama opijao pa ga otac nije puštao u kuću te bi spavao “u živ'ci, u živ'ci” što bi rekao izvjesni Jovo Opačić zvani Mića Opačić. Inače, osim što je imao porok pića, M.B. beše duševan i dobar “dečko” – tako su ga zvali – spreman da pomogne u svakom poslu, a i kad bi bio pijan nije bio kavgadžija nego bi lagao preko svake mjere. A da je tu veče stvarno neko ležao pored šljivika moga đeda ima još jedna potvrda: neki Paćan (ovo mu je nadimak) dečak stariji od mene par godina, prolazio je na biciklu sa svojim ocem onim gornjim putem, na uzvišici, gore, u suprotnom pravcu od onog kojim je išla Anka, i upazivši kao da se nešto poveliko crni pokraj donjeg puta, rekao to svome ocu, i kazao mu da tu kao da neko leži, ali ovaj je to kategorički odbio i oni su prošli dalje – ne direktno pored, jer su, rekoh, išli gornjim putem, koji je i nešto širi i više je kuća sa one tamo strane sela. Pri najjasnijoj mesečini ovaj je deo donjeg puta bio u tami, sem što se, naravno, beleo sam put pa se moglo ići bez baterije, samo što je trebalo paziti da se ne zapne za neku od žila od grabovog drveća ili kakav kamen a bilo ih je tu i tamo. Dok su Paćan i otac mu prolazili, onaj što je ležao nije puštao nikakve zvukove od sebe, sem kao da se pomaknuo pa je Paćan rekao ocu “ćaća, ono se miče” a ovaj odbacio i tu pomisao (Paćan, koji je meni ovo kazivao, dodavao bi da se njegov otac u stvari uplašio, da je i on svakako video da je sin u pravu i da tamo dole neko ima, ali ne želeći da pokaže strah, rekao sinu da “fantazira” pa su brzo zašli za bagremovu šumicu odakle se već nije videlo ništa).

OSTAVITI ODGOVOR

Molimo unesite komentar!
Ovdje unesite svoje ime

Ova web stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.