BIH, Holandija – Odbor za ljudska prava, prava žrtava rata i genocid SBK-a izražava zadovoljstvo zbog činjenice da će krajem marta naredne godine u Hagu započeti proces protiv države Holandije, po tužbi porodica ubijenih u srebreničkom genocidu 1995. godine. Sa tim u vezi Odbor daje punu podršku pokretačima ovog sudskog procesa, i traži od svih institucija koje su u obavezi da im pomognu, da to bez odlaganja učine.
Srebreničani u tužbi napisanoj na 300 stranica, koja je podnesena u julu 2007. godine, traže da Holandija odgovara za zločine koje su u ”zaštićenoj enklavi”počinile srpske vojne i policijske snage. Ranije su tužili i UN, ali je nakon višegodišnjih postupaka na nekoliko sudova u Holandiji, kao i odlukama Evropskog suda za ljudska prava u Strazburu, potvrđeno da ta svjetska organizacija uživa imunitet, te se protiv UN-a postupak nije mogao voditi.
Uzimajući u obzir gore navedeno, smatramo da je ovaj proces od izuzetne važnosti, kako za same žrtve i njihove porodice, tako i za državu Bosnu. Na ovaj način se, makar i indirektno, dokazuje da su UN napravile ogromne propuste time što nisu gotovo ništa učinile da spase ako ne Bosnu kao svoju punopravnu članicu, onda makar Žepu i Srebrenicu za koje su bile direktno odgovorne.
Srebrenica je kao što je svima poznato odlukom Savjeta bezbjednosti UN-a 1993. godine, proglašena za zaštićenu zonu. Odlukom UN-a, zadatak da obezbjeđuje tu zonu, dat je Dutchbat-u III – holandskim snagama. Pred dolazak u Srebrenicu, u januaru 1995., Dutchbat III obavio je posljednju vježbu u Nemačkoj. U želji da stvore atmosferu enklave, veterani jedinice Dutchbat-a obukli su se kao domaće stanovništvo i vojska: “Muslimani” su bili u dugim bijelim haljinama i turbanima, a “Srbi” sa velikim ruskim šubarama. Holandski major De Ruijter iz vojnoobavještajne službe, vojnicima je prije polaska rekao da se lokalno stanovništvo sastoji od “običnog ološa“.
U Srebrenici UN šalje holandski bataljon iako se zna da oni nemaju profesionalce, već im je sastav uglavnom od vojnika na redovnom odsluženju vojnog roka. Sasvim je drukčiji zadatak odbrane sigurnih zona u Bosni predviđao Joris Voorhoeve, daleke 1992. godine dok je bio direktor političko-analitičkog centra Clingendael: „Zaštićene zone za civile se moraju stvoriti, sa 50.000 do 100.000 dobro obučenih i dobro opremljenih vojnika, da se okonča pokolj.“
Predvidio je da bi u slučaju vojnog nasilja vojnici bili na strani ugroženog civilnog stanovništva. Tri godine kasnije postao je holandski ministar odbrane, politički odgovoran za vojnike koji su stajali po strani dok su Ratko Mladić i njegova vojska muškarce Srebrenice tjerali na pogubljenje „po kratkom postupku“.
Kad je enklava pala, javno mnijenje u Holandiji zaboravilo je stanovništvo i zahtijevalo siguran povratak svojih vojnika. Uprkos formalnom insistiranju da se prestane sa gađanjem civilnog stanovništva i kršenjem zaštićene zone general Janvier, „poštujući akcije“ zločinca Mladića, u pismu koje mu šalje, brine za bezbjednost trideset svojih „zarobljenih“ vojnika.
Joris Voorhoeve, kasnije ministar odbrane, kazao je: “Hoću da se ti muškarci i žene vrate neozlijeđeni.” Na prijetnju sa Pala da će „pobiti“ „zarobljene“ holandske vojnike, vojno rukovodstvo UN-a, uz saglasnost holandskog ministra odbrane, obustavlja jedino efikasno sredstvo odbrane enklave – vazdušne udare. I ne samo to, Holanđani su 13. jula 1995. godine predali spisak sa imenima 239 muškaraca i dječaka, koji su bili u vojnoj bazi holandskog bataljona u Potočarima. Nakon što su dobili naređenje od holandskih oficira da napuste Potočare, oni su 13. jula 1995., zajedno sa ostalim izbjeglicama, prošli kroz kapiju iza koje su ih čekali srpski vojnici. Od tada im se gubi svaki trag.
Prije završnih pregovora s Mladićem, potpukovnik Karremans dobio je instrukcije iz centralne komande u Hagu. Sve su se ticale sigurnog povlačenja holandskih vojnika i opreme. Osim lokalnog osoblja Dutchbata, drugi Muslimani nisu ni spomenuti. Karremans čak nije dobio ni naredbu da se raspita za njihovu sudbinu. Kasnije tog ljeta holandski predstavnik u UN-u, Niek Biegman, je rekao: „Ne ostavlja se neki snažan utisak kad odeš negdje da neko mjesto štitiš, a prvi ti je prioritet da izvučeš svoje ljude.“
Da je pukovnik Karremans još uvijek bio u stanju da na konferenciji za novinare u Zagrebu kaže kako u ovom ratu nije bilo “dobrih i loših“, godinu dana kasnije je Voorhoeve, na prvom obilježavanju godišnjice masakra, bio dovoljno hrabar da izjavi slijedeće: “… da se Mladić suočio sa jakom silom UN-a, vjerovatno bi odustao od osvajanja Srebrenice.“
Nakon što je Vrhovni sud Holandije 13. augusta ove godine donio presudu prema kojoj je država Holandija odgovorna za smrt trojice Srebreničana, oca i brata prevodioca UN-a Hasana Nuhanovića i električara holandske baze u Srebrenici Rize Mustafića, nema sumnje da očekujemo pozitivan ishod tužbe i za ostale Srebreničane.
Svaka druga odluka iznova bi bila potvrda da se prema Bošnjacima imao takav odnos isključivo zato što se radilo o Muslimanima.
(SBK)
Dok je u Srebrenici bllo par pistolja i lovackih pusaka Sracko Smradic i njegovi monstrumi-okupatori nisu smjeli da prismrde ni na 10 km do Srebrenice
Napali su kao lesinari-tek kad su bili sigurni da Bosnjaci nemaju ni metka a da ni Holandski pederi nece pucati