Na Kosovu je 40 hiljada Bošnjaka manje

Džezair Murati: Mala korekcija na vašu iznesenu cifru. Na popisu iz 1991. godine bilo je oko 67 hiljada Muslimana, znači ne 30 manje već oko 40 hiljada. Deset godina ranije, znači 1981. godine, po provjerenim statističkim podacima, bilo nas je 58 hiljada. Cifru koju smo dobili na posljednjem popisu možemo tumačiti na više načina, jer smo mi, na neki način, zatečeni ovakvim ishodom. Ukoliko se neko u našoj zajednici malo detaljnije bavi ovom problematikom, gdje i sebe ističem, rekao bih da je na to najviše uticalo što je u Skupštini Kosova prije tri godine ubačena odredba o ’prisutnom i neprisutnom stanovništvu’. Mi smo pod pritiskom međunarodnjaka morali prihvatiti ‘prisutno stanovništvo’. Ja sam svojevremeno imao i diskusiju u Parlamentu Kosova da će to imati velike posljedice po sve zajednice, a najvise po našu – bošnjačku. Ispostavilo se, na osnovu rezultata popisa, da je to bilo poražavajući po nas.

Posmatrajući pozitivne strane ovog popisa, mislim da je najpozitivnije to što se najveći broj našeg stanovništva, po prvi put, izjasnio kao Bošnjaci. Mislim da smo u poslijeratnom periodu odradili niz političkih aktivnosti koje su išle na podizanje identiteta i nacionalne svijesti i da smo mi, uglavnom u Župi, došli do podataka da se iznad 90 procenata tog stanovništva isjasnilo kao Bošnjaci. Pozitivno je takođe i to da smo u rubrici – bosanski jezik dostigli brojku veću od 28 hiljada. To nam govori da jedan broj stanovnika, koji se nisu izjasnili kao Bošnjaci, kao svoj maternji jezik izabrao bosanski.

Postavlja se pitanje – šta je to uticalo na drastično smanjenje broja našeg stanovništva na posljednjem popisu? Prva stvar je to što je  polovina naše zajednice van granica Kosova, znači širom svijeta, a druga stvar je da mi po prvi put na jednom popisu imamo odrednicu – Goranci. Ja svakako ne bih politizovao ovu odrednicu, s obzirom da se radi o našem stanovništvu koji živi u Gori i drugim krajevima Kosova. Kada bi ove dvije brojke dodale na ukupan  broj našeg stanovništva, došli smo do brojke sa početka ove priče. Međutim, na ovu brojku je uticala i rubrika “ostali“, gdje su se  ljudi izjašnjavali kao muslimani,  neopredjeljeni… Imamo i jednu odrednicu koja naizgled nije brojna – Turci, i to u nekim selima u Gori, a treba istaći i da se mnogi naši sugrađani ili mještani izjasnili kao Albanci.

Sada jedan od prioriteta trebaju biti sredine gdje smo “podigli  svijest“ kod naših sugrađana i uspjeli jedan dio mlađeg stanovništva ubjediti da ono pripada bošnjačkom korpusu. Svakako da svima nama predstoji borba na podizanju svijesti o identitetu, kako kulturnim, sportskom i drugim aktivnostima kojim će se uticati na mlađe naraštaje da se izjašnjavaju kao Bošnjaci. Tu prvenstveno mislim na sela poput  Mušnikova, Skorobište, Ljubiždu. Ovim putem se zahvaljujem Bošnjacima koji su izjasnili kao Bošnjaci te samim tim shvatili emocionalno da u nacionalnom smislu pripadaju tom korpusu.

Što se Goranaca tiče, ja ne bih da otvaram tu temu ali mi i dalje trebamo pričati o tome šta je to mikro ili regionalna odrednica, a šta je to sveukupna, opšta ili nacionalna odrednica. Ja sam, na neki način, umjereni optimista jer treba dosta  raditi i u narednom periodu trebamo posvjetiti dosta pažnje da tu “razliku“ između onih koji su se izjasnili kao Bošnjaci ili Goranci smanjimo. Znači, nema prisile u nacionalnom izjašnjavanju ali ima povećavanja svijesti kod naših građana. To je zadatak političara i mnogih svjesnih ljudi, a takođe i NVO-sektora, te onih  koji se bave kulturom, obrazovanjem i mnogim drugim aktivnostima.

Džezair Murati: Da bismo povećali broj naših predstavnika u organima vlasti svakako da je potrebno da radimo više na političkom jedinstvu ali što se tiče ove navedene brojke ona će svakako uticati na umanjenje broja naših predstavnika. Zašto to kažem, zato što bi naši predstavnici ili poslanici bili birani na osnovu određenja ili podrške građana – birača ali i na osnovu ocjena kojima su se rukovodili prestacvnici OSCE-a i drugih međunarodnih institucija, kao i predstavnika domaćih institucija jer su brojke OSCE-a o pripadnicima manjinskih zajednica, pa tako i bošnjačke, bile veće nego što pokazuju rezultati popisa. Smatram da će ovo uticati na umanjenje nekih već stečenih prava mada u međunarodnom pravu jednom već stečena prava ne smiju da se gube ali drastičnim smanjenjem broja pripadnika naše zajednice ovo će uticati na smanjenje naših političkih predstavnika u vlasti. Recimo da će to  najdrastičije da se odrazi u obrazovanju. Broj naših odjeljenja se smanjuje, broj učenika u odjeljenjima se smanjuje i teže ćemo dolaziti do novih smjerova i struka u srednjim školama i na fakultetima. Zato nam je potrebna veća borba na dobošnjalizaciji Bošnjaka, da se tako izrazim, moramo raditi na većem političkom  jedinstvu i moramo ozbiljno da se pozabavimo iseljavanjem našeg stanovništva, koje će trenutnu brojnost još više smanjiti.

Džezair Murati: Poslednji popis stanovništva pokazao je da su se mnogi naši sugrađani s pravom izjasnili kao Bošnjaci, te na kraju krajeva civilizirani čovjek mora znati ko je. Sociološke karakteristike tj. nacionalne odrednice su veoma jasne. Ne bi trebalo da bude iznenađenja što su se u nekim našim selima naši mještani kao Bošnjaci izjasnili sto posto. Trebalo bi, svakako, da se u svim selima gdje žive Bošnjaci svi izjasne tako ili skoro pa sto posto. Recimo ako uzmemo sela poput Mušutište, Skorobište, dijelom Gornje selo, u novije vrijeme se pojavljuje i selo Drajčići, tu nama predstoje mnoge aktivnosti na radu i afirmaciji Bošnjaka u svim oblastima, jer i u selima gdje su se izjasnili kao Albanci njihova međusobna komunikacija u svakodnevnom životu je, u većini slučajeva, na bosanskom jeziku. To je dokaz da se ne može tek tako neko ‘odnaroditi’, kako ja volim da kažem.

Džezair Murati: Po broju onih koji su se izjasnili kao Bošnjaci u toj sredini, trebalo bi da bar stotinjak djece pohađa školu na svom jeziku. Međutim, brojke na terenu pokazuju sasvim suprotno. Mi zaista moramo ovo što nam se u Ljubiždi događa da shvatimo vrlo ozbiljno i vrlo odgovorno kako ne bi došli u situaciju da nam se ukine nastava na bosanskom jeziku. Nastava mora da  se vitalizuje, da se revitalizuje, da se ojača da bi se vremenom došlo do  brojke koju sam istakao. Mi moramo razgovarati i o vrlo negativnom fenomenu koji je tamo prisutan – prosvjetni radnici Bošnjaci koji rade u nastavi na bosanskom jeziku, svoju djecu daju na nematernjem jeziku. Moramo pokrenuti inicijativu da takvim ljudima, ako treba, i zaprijetiti otkazima. Ne mogu oni svoju djecu da daju drugima da ih vaspitavaju a oni da uče djecu na bosanskome jeziku, znači, uslovno rečeno, tuđu djecu.

Ovo su vrlo ozbiljni problemi kojim bi se trebalo baviti svi relevantni faktori. Znači po ovom pitanju moramo otvoreno razgovarati sa predstavnicima vlasti da je ovo nedopustiva pojava. Ovo uopšte ne bi trebalo biti tabu tema, u smislu da ne bi smjelo da se priča o ovoj pojavi, kako je to u nekadašnjim režimima bilo. Mi moramo otvoreno pričati sa svima onima koji utiču na smanjenje broja učenika na bosanskom jeziku, jer demokratija podrazumjeva dobrovoljno opredjeljenje. Najlogičnije je da roditelji daju svoju djecu da se obrazuju na svom maternjem jeziku. Znači u nekim selima je kao ‘opasno’ razgovarati na tu temu, a ja se pitam zašto ‘opasno’. Pa zar se mi ne smijemo braniti svim dozvoljenim političkim sredstvima.

Moramo svim snagama raditi na tome da i u selima gdje sada nema nastave na bosanskom jeziku u narednim školskim godinama omogućimo konkurs koji će omogućiti roditeljima da upišu svoju djecu na svom maternjem tj. bosanskom jeziku. Moramo raditi puno na tome, ne samo sa političkim predstavnicima, nego i kulturnim stvaraocima i drugim aktivistima tj. nevladinim organizacijama gdje bi održali niz okruglih stolova na kojima bi se ljudima objasnilo zašto naša djeca trebaju da bar na svom maternjem jeziku završe osnovnu školu. Takođe želim istaći da bi tu trebao i NVO-sektor, putem mnogih projekata, raditi na povećanju broja učenika na maternjem – bosanskom jeziku u sredinama gdje je došlo do smanjenja broja učenika ili do potpunog ukidanja nastave, kao što je to slučaj u selu Skorobište.

Džezair Murati: Ne znam šta to znači i u kom smislu ste istakli zanemarivan, jer je bilo aktivnosti i u tim krajevima. Sve ono što je rađeno u Župi rađeno je i u Podgori. U narednom periodu treba se još više fokusirati na Podgor kako bi došlo do pomaka kada je nivo podizanja nacionalne svijesti u pitanju. Itekako sam zadovoljan povećanjem broja, uslovno rečeno, Bošnjaka u tom regionu u odnosu na prošle popise stanovništva ali to mora rezultirati i svim onim što je prateće, a to je upravo ovo o čemu razgovaramo. Time bi porastao broj učenika u osnovnim školama a samim tim kasnije i veći broj u srednjim školama. Krajnji rezultat bi bio veći broj akademskih građana – intelektualaca. Ja sam za opciju da svi radimo više po tom pitanju a ne da se prepucavamo u smislu ko je više uradio na terenu. Naš zajednički zadatak je da radimo na ovim našim životnim i nacionalnim pitanjima.

Džezair Murati: Može neko reći da su rezultati neočekivani, ali u analitičkom smislu te brojke nisu iznenađujuće jer svi znamo šta republika Srbija čini u smislu osnaživanja onih koji se osjećaju Gorancima. Neću nabrajati plate, penzije, neke druge beneficije i ne želim time da se bavim. Međutim kada je u pitanju opština Gora onda se to može posmatrati iz više uglova. Naime skoro svi politički subjekti se zalažu za dobijanje bošnjačkih opština. Recimo, opština Rečane u Župi nije sporna jer ispunjava sve ono što je Ahtisarijevim paketom predviđeno. Problem predstavljaju Vitomirica, gdje imamo veliko smanjenje broja Bošnjaka je je tamo procenat niži u odnosu na većinsku zajednicu, a kada je u pitanju Gora to je veoma osjetljivo pitanje. Tu ima mnogih dodirnih tačaka Gora – Opolje, ali i stvari koje su osjetljive na toj relaciji jer je opština Gora vještački stvorena i nametnuta od strane tadašnjeg režima 1990. godine. Tu sada, sa Albancima iz Opolja, treba pažljivo raditi na zajedničkom suživotu onih koji se izjašnjavaju kao Bošnjaci-Gorani. Mora se razgovarati o neophodnosti toga da svako bude gazda na svom zemljištu. Postoje sela u Gori koja teritorijalno prelaze preko dijelova teritorije koje pripadaju Opolju. Zatim, u Drgašu su se poslije rata desile velike etničku promjene u strukturi stanovništva. To treba shvatiti kako neku nužnu realnost te se trebamo baviti onim opštim i jednostavnim tj. običnim problemina sa kojima ćemo se suočavati prilikom formiranja opštine Gore i Opolje. Dakle, trebale bi se formirati dvije opštine. Sada se postavlja pitanje da li će to biti jedno sjedište ili će biti dva sjedišta i dvije opštine, pokazaće vrijeme. O svemu tome se mora otvoreno razgovarati. Da se razumijemo, ovdje nema podvala jer je ovo politika obostranih interesa, znači interesa građana Kosova koji se izjažnjavaju kako se već izjašnjavaju i kako treba da se izjašnjavaju. Zato kažem da se kod opštine Gora moraju se doraditi neke stvari kako ne bi došlo do pogrešnog shvatanja ili do pojave nekakvih veštačkih tenzija koje bi mogle iz ovoga da se ispolitizuju. Znači treba igrati igru čistih rukava, tj. otvorenim kartama te pričati o svemu otvoreno i ja sam ja u tom pogledu optimista. Vremenom će doći do zajedničkog rješenja koje će svima biti dobro i nikome neće nanijeti zlo, niti će neko imati posljedice, jer će od formiranja opština svi imati koristi.