„Oni koji ne vjeruju njihov zaštitnik je tagut“ – njihove strasti i njihova božanstva. Tagut ih izvodi iz svjetla islama. Vaši sinovi i kćeri su rođeni u islamu! Šta se desilo sa njima? Budite iskreni. Recite mi, šta se desilo sa vašim sinovima i kćerima? Nemojte sebe lagati, jer dobro znate šta se desilo. Evo šta se desilo: niste bili u stanju ni sebe kontrolisati, pa ste izgubili kontrolu i nad djecom.
Allah dž.š. kaže u Kur’anu: „O vjernici, Allaha se bojte i neka svaki čovjek gleda šta je za sutra pripremio.“ (El-Hašr, 18)
Uzvišeni Allah nastavlja: „Ko god počini kufr u taguta, ko god odbaci taguta…“ Šta je to tagut? Taguti nisu samo idoli i kipovi, već i tvoje strasti. Tagut je ono što ti voliš, a Allah mrzi. Tagut može biti tvoje pleme. Tagut može biti tvoja skupina, tvoje društvo. Tagut je tvoja banda. Tvoja porodica može biti tvoj tagut. Njihovo ime i njihova krv. Jer, tagut je danas drugačiji od nekadašnjeg. Plemstvo je vrsta taguta. Samoljublje je vrsta taguta. Strasti su vrsta taguta. Oni koji slijede samo svoje strasti su oni koji slijede taguta.
Ko odbaci taguta i iskreno povjeruje u Allaha, subhanehu ve te’ala, taj se uhvatio za najčvršću vezu. Čovjek koji iskreno postane Allahu pokoran, postaje poput planine – stabilan i čist. Može jasno vidjeti, može jasno čuti, može jasno okusiti… Vjernik ne može zalutati, zato što on vidi kroz stvari, vidi daleko i niko ga ne može prevariti.
„To je veza kojoj nema kidanja.“ Uzvišeni Allah u drugom ajetu kaže: „Svi se čvrsto Allahova užeta držite i nipošto se ne razjedinjujte!“ (Ali Imran, 103) Šta je Allahovo uže? Kur’an i Sunnet! Ako se držite toga niko vas ne može u zabludu odvesti. Imat ćete odgovor na sva pitanja: na svoja i tuđa. Odgovore na pitanja braka, na pitanja razvoda, pitanja poslovanja, pitanja zadovoljstva, pitanja djeteta… Za sve što vas muči odgovor se nalazi u Kur’anu i Sunnetu. „A Allah sve čuje i sve zna.“
Ako Allaha volite, Vjerovjesnika slijedite
U sljedećem ajetu se nastavlja: „Allah je velijj onih koji vjeruju.“ Šta je to velijj? Allah je prijatelj onoga ko Ga voli. On je zaštitnik onoga ko Ga voli. Allah štiti, voli i vodi Pravim putem onoga ko Ga voli.
Neko je došao Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, i rekao mu: „Allahov Poslaniče, ja volim Allaha.“ Džibril je došao Poslaniku sa odgovorom na ove njihove riječi:
Reci: “Ako Allaha volite, mene slijedite, i vas će Allah voljeti i grijehe vam oprostiti!” – A Allah prašta i Ssamilostan je.“ (Ali Imran, 31)
To je kod Allaha uslov ljubavi prema Njemu. Ko voli Allaha taj slijedi Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem. Onoga ko slijedi Vjerovjesnika Allah će zavoljeti i oprostiti mu grijehe.
Naići ćete na muslimane koji na ulici piju alkohol, drogiraju se, ubijaju ljude, pljačkaju, ne obavljaju namaze, mrze druge muslimane, ubijaju ih, kuju planove protiv njih i ponašaju se poput pasa i kriminalaca. Muslimani!? Kada ih upitate da li su muslimani, reći će: „Naravno!“ “Da li volite Allaha?” “Da!” Slava Allahu! Kako možeš voljeti Allaha, a ne pokoravaš Mu se!? Kako voliš Allaha, a ne obavljaš Mu namaz!? Kako voliš Allaha, a mrziš vjernika – bilo kojeg vjernika!?
Vi i ja smo u jednoj fazi života bili zaslijepljeni džahilijjetom. To se desilo čak i velikanu kao što je bio Ebu Zerr, radijallau anhu. Jednog dana mu se omaklo, pa je našem dragom Bilalu, radijallahu anhu, rekao: „Sine crnkinje!“ Bilal je bio crnac Habešija, a Habešije su među predislamskim Arapima bili u podređenoj poziciji. Kada je to čuo Allahov Poslanik, rekao je: “O Ebu Zerre, danas si rekao nešto najgore iz džahilijjeta!” Zbog ove Poslanikove opomene žestoko se zasramio. Osjetio se poput prašine na tlu. Otišao je Bilalu, radijalahu anhu, i tražio mu halaluk. Spustio je glavu na zemlju i rekao: “Bilale, stavi svoju nogu na moju glavu.” Želio se popravili. Koliko nas želi popraviti svoje stanje?
Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je govorio: „Ko vjeruje u Allaha i Sudnji dan, neka govori dobro ili neka šuti!“ “Ko vjeruje u Allaha i Sudnji dan, neka ukaže gostoprimstvo musafirima.” “Ko vjeruje u Allaha i Sudnji dan, neka bude dobar prema komšiji.”
Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je također rekao: “Boj se Allaha, ma gdje bio. Loša djela zamijeni dobrima i lijepo se ophodi prema ljudima.” Nemoj se sjećati Allaha samo kada si u džamiji. Nemoj se sjećati Allaha samo pred šejhom. Boj se Allaha i u tajnosti i javno. Sjećaj se Allaha dok si na ulici, dok si u mesdžidu, dok si u školi, dok si u kupovini. Budi iskren, budi musliman, boj se Allaha gdje god da se nalaziš. Boj se Allaha dok spavaš, kad se budiš, kad si sa suprugom, kad si sa djecom, kad si sa roditeljima, sa bratom muslimanom, kad sjediš sa komšijom nevjernikom. Boj se Allaha, subhanehu ve te’ala, uvijek!
Tako bismo trebali jedni drugima govoriti: „Boj se Allaha, Allahov robe!“ Ko god čuje te riječi – probudi se. Ako se ne probudi onda je mrtav, srce mu je mrtvo. U vjeri postoji dva načina da se čovjek probudi: strahom od Allaha i strahom od Njegovih stvorenja. Zato je Omer ibn Hattab, radijallahu anhu, dok bi hodao ulicama Medine, preko ramena nosio bič, pa oni koji se nisu bojali Allaha, bojali su se Omera. Omer je prvi osnovao muslimansku policiju, jer je shvatio da je nakon smrti Allahovog Poslanika kod ljudi počeo opadati iman. Jednom prilikom je, za vrijeme hutbe, gađao žene sitnim kamenjem. Istjerao ih je iz džamije. Žene su se požalile našoj majci Aiši, radijallahu anha: „Zašto nas Omer istjerava iz džamije, bacajući kamenje na nas? Dok je Poslanik bio živ dolazile smo u džamiju, a ovaj nas gađa!” Aiša, radijallahu anha, im odgovori: „Da, istina je. Dolazile ste. Ali tada niste nosile sve te drečave boje, niste ogovarale, niste izlazile na ulicu našminkane, niti ste se ponašale tako osorno kao što to sada činite. Zato je Omer u pravu, a vi niste!”
Treba nam jaka zajednica
Iman vjernika je počeo opadati. Omer, radijallahu anhu, je shvatio da se ljudi ne upravljaju sami po Kur’anu, pa je odlučio osnovati muslimansku snagu koja će regulisati ponašanje drugih muslimana. Kad naiđete na grupu muslimana koji nisu regulirani, oni žive u haosu. To je problem nas muslimana, nakon što nam je 1924. godine odsječena glava.[1] Muslimani nemaju više koga da ih reguliše, pa svako radi po svom osjećaju. Ako vam imam kaže: „Dođite da vas posavjetujem o braku“, vi mu kažete: „Šuti! Nećeš mi ti govoriti šta ću činiti u svojoj kući!“ Takvi su današnji muslimani. Kad imam uđe u prodavnicu, gdje musliman prodaje haram, imam ga pita: „Šta to radiš, brate? Prodaješ alkohol? A ti, kockaš se!? Činiš grupne grijehe! Šta to radite, braćo!? Stojite na uglu ulice i dilujete drogu!” Oni mu odgovaraju: “Gubi se odavde ili ću i tebe upucati!” Takvi su muslimani sa kojima se taj čovjek susreće.
U društvu jakih muslimana, odanih Sunnetu, snažnih i hrabrih ljudi, kada bi imam podigao ruku to bi bila ruka hiljadu takvih ljudi. Kada bi je spustio kao da je hiljadu ljudi spustilo ruku. Šta mislite, kako bi onaj čovjek razgovarao sa imamom? To je imam kakvog hoćemo i to su muslimani koje trebamo! Oni koji se ne boje Allaha boje se Allahovih stvorenja. Ali, mi još nemamo takvog imama.
Ponuditi mladima alternativu
Oni koji slijede kafire pripadaju njima. Ali, mi nikad nećemo muslimana nazvati kafirom. Bez obzira da li je taj musliman pijanica, ili narkoman, ili grješnik, ili nasilnik, ili ubica, ili lopov – on nije kafir. Treba biti kažnjen, ali on nikako i nipošto nije kafir, sve dok ne postane murted /otpadnik od vjere. Tek kada se javno odrekne islama možemo reći da je murted. Ali, nikad nećemo nazvati muslimana kafirom, pa makar se i ponašao kao kafir!
Zato mnoge muslimane danas, naročito mlade muslimane, vidimo kako su zarobljeni u raljama kufra, jer im je kufr ponudio nešto zašta oni misle da ne mogu naći u islamu. Mi stariji muslimani nosimo veliki dio greške. Ne trudimo se da im džamije učinimo dovoljno privlačnim. Nemamo prostorije za njih. U džamijama imamo samo ćilime i knjige. Šta će mladi ljudi činiti cijeli dan sa ćilimom i knjigama? Stariji čovjek sjedi naslonjen na zid i dva sata uči Kur’an. Nakon toga, četiri sata gleda TV. Nakon toga još četiri sata pije čaj i kahvu, a sa porodicom provodi malo vremena. Osim toga, ima posao i svakodnevne obaveze. Tako rade stariji. Mladi ljudi nisu takvi. Oni su znatiželjni, žele znati sve, žele znati šta se događa, žele imati sve što im se svidi i ne zanima ih kako doći do toga. Moramo biti realni po tom pitanju. Mladi ljudi žele ono što stariji imaju. Babo ima ženu ili dvije. Možda ovaj momak nema dovoljno stabilnosti da izdržava suprugu, ali želi imati djevojku. Želi neku malu sa strane – harama sa strane. On je spreman za brak, a mi ga ne podržavamo. Nije završio školu, nije dobio posao koji želimo, nije postigao sve što želimo, pa mu zato ne daš da se oženi. Šta mu time govoriš? Svake noći liježeš pored supruge ili druge noći odlaziš drugoj supruzi. Šta misliš, šta tvoj sin radi? I on je odrastao muškarac, baš kao što si i ti. Morate osjetiti šta mladim ljudima treba. Ako tvoj sin ima svoju sobu u tvojoj kući, pusti ga da se oženi i da suprugu dovede u svoju sobu. Bolje mu je da je oženjen, a da ti i tvoja supruga vodite brigu o njima sve dok ne stanu na svoje noge, nego da odlazi i čini haram.
Isto važi i za vaše kćeri. Zašto ne udajete svoje kćeri!? Čekate princa na bijelom konju? Čekate prosca koji ima dobar posao, koji ima visoko obrazovanje, koji će potrošiti 10 hiljada za mehr, 10 hiljada za opremanje stana i 10 hiljada na njene roditelje? Hoćete 10 hiljada prije nego što se isplati mehr? Kada momak ne može sakupiti tih 30 hiljada, ne može se ni oženiti. Šta se tada dešava sa tom mladom djevojkom? On gleda nju, ona gleda njega. A kada babo i majka ne gledaju, ovi rade nešto više od gledanja. Tu počinje začarani krug griješenja i licemjerstva.
Zašto se sve to dešava? Zato što ne slijedimo sunnet Allahovog Poslanika. Naredio nam je da oženimo mladiće i udajemo djevojke čim postanu sposobni za brak. Jednom čovjeku je naredio da se oženi, iako ovaj nije imao ništa dati kao mehr osim kur’anskih ajeta koje je znao napamet. Drugi mladić je imao samo papuče, pa mu je rekao da je to dovoljno i da djevojka to treba prihvatiti.
Naravno, ja danas ne bih dao svoju kćer za vaše papuče. Ali, ovo pokazuje praktičnost Sunneta. Moramo razmišljati kako da oženimo sve naše mladiće sa po 15 i više godina. Isto važi i za djevojke. Obezbijedite im sobu u kući jednog ili drugog oca i neka se vjenčaju. Spasite ih od zinaluka!
„Oni koji ne vjeruju, njihov zaštitnik je tagut“ – njihove strasti i njihova božanstva. Tagut ih izvodi iz svjetla islama. Vaši sinovi i kćeri su rođeni u islamu! Šta se desilo sa njima? Budite iskreni. Recite mi, šta se desilo sa vašim sinovima i kćerima? Nemojte sebe lagati, jer dobro znate šta se desilo. Evo šta se desilo: niste bili u stanju ni sebe kontrolisati, pa ste izgubili kontrolu i nad djecom. Allah, džele šanuhu, kaže u Kur’anu:
„O vjernici, Allaha se bojte i neka svaki čovjek gleda šta je za sutra pripremio.“ (El-Hašr, 18)
(Nastavit će se)
Preveo: Senad Redžepović
[1] Misli se na godinu kada je zvanično ukinut hilafet, svrgavanjem sa vlasti posljednjeg turskog sultana Abdul-Medžida II. (Napomena prevodioca)
(Glas islama 270, strana 24, Rubrika: TRAGOM UMMETA, Autor: Halid Jasin)
Pogledajte vijest na izvornom sajtu:
