Ko su bili Mladi Muslimani?

0
167

Odlaskom Turaka sa Balkana muslimanske skupine su ostale u teškom položaju. Pobjedonosni balkanski pokreti i države nisu muslimane primili za svoje, nego ih često tretirale kao ostatke Turaka, kao ostatke neprijatelja. Muslimanske mase su teško primile gubljenja svojih političkih i ekonomskih pozicija. Osjetivši se ugroženima, oni su se zatvorili u sebe i bili nemoćni da prime svježiji prodor ideja sa Zapada.

Među muslimanima, na žalost, nije se našlo dovoljno snage ni vođa koji bi ih iz ove stagnacije izveli i izborili im mjesto koje im pripada.

Takvo stanje je bilo, uglavnom, sve do 1939. godine kada je jedna mala grupa intelektualaca, većinom studenata, osnovala organizaciju Mladi Muslimani, uzimajući kao moto kur'ansko aje: ”Stanje jednog naroda neće se izmjeniti sve dotle, dok se on sam ne izmjeni.”

Osnovni cilj je bio okupiti muslimansku omladinu Bosne i Hercegovine, obrazovati je i odgojiti u duhu nenatrunjenog islama.

Sve do početka rata organizacija nema vidnih rezultata. Vlasti im zabranjuju rad, ali oni uspjevaju da svoje poglede štampaju istupajući kao omladinska sekcija Udruženja Ilmije BiH u njihovom organu ”El Hidaje”. Rad zahvaća pored Sarajeva i druge veće gradove Bosne i Hercegovine: Banja Luku, Mostar, Tuzlu, Zenicu.

Organizacija Mladih Muslimana je sve učinila da svojim radom na terenu, na selu i provinciji okupi muslimane i da spriječi njihovo učestvovanje u nacionalnim i vjerskim obračunima građanskog rata koji je zahvatio Bosnu.

Komunisti su rad organizacije odmah zabranili. Jedan od osnivača organizacije, Asaf Seradarević, je ubijen, dvojica dr. E. Karađozović i E. Granov, nestali, dok su drugi prisiljeni da se povuku.

Početkom 1946. godine rad organizacije Mladih Muslimana ponovo se pokreće. Ali, to je sad strogo ilegalni rad. Ovaj ilegalni rad izoštrava ljude. Sve suvišno otpada. Skriveni rad, dijeljenje letaka, sastanci – sve to mistificira mlade ljude. Kako inače objasniti ogroman zamah organizacije u tom periodu? A raditi pod komunističkim režimom ilegalno je vrlo teško i opasno. I ta mladost, čvrsta i ozbiljna, pregalačka, kakvu Bosna nikad nije imala, prekaljena kroz opasnosti, prepravila je sve muslimanske krajeve u Jugoslaviji. Za tri godine svoga ilegalnog rada, broj članova se popeo na nekoliko hiljada.

Rad se odvija po uzoru na komunistički sistem trojki. Potom 1948. stvaraju se i snažna uporišta u Zagrebu, Beogradu, Sandžaku i Makedoniji. Redovno izlazi šapirografom umnoženi bilten ”Mudžahid”, a sa engleskog se prevodi pakistanski list ”Pakistan”. Kroz brošure obrađena su najaktuelnija pitanja islama. Isticano je da islam nije samo vjersko vršenje obreda – već da je to univerzalni zakon. Politička organizacija nastoji stvoriti što veću povezanost muslimana. To treba da pomogne da Bosna ne postane poprište krvavog sukoba hrvatskog i srpskog nacionalizma.

Svi ljudi u Bosni i Hercegovini treba da budu jednako vrijedni i svi treba da imaju ista prava – bez obzira na vjeru i nacionalnu pripadnost. Od svoga osnivanja organizacija ”Mladih Muslimana” je ostajala – u duhu islama – na demokratskom principu. Totalitarne ideologije – naročito fašistička i komunistička – su odbačene kao protuislamske. Nacionalno opredjeljenje nije bilo od organizacije propisivano i potpuno se toleriralo.

Organizacija Mladi Muslimani nije imala teroristički ni antikršćanski karakter, kako su je komunisti htjeli prikazati javnosti.

Ovako raširen i organiziran rad nije izbjegao obavještajnoj službi komunista. Već u 1946. uhapšeni su neki članovi. 1947. godine suđeno je jednoj grupi, u Sarajevu, a drugoj u Zenici. 1948. hapšene su pojedinačne grupe u Mostaru i Sarajevu. Iste godine suđeno je jednoj grupi koja je pokušala pobjeći u inostranstvo i uspostaviti veze sa muslimanskim zemljama i zapadnim demokratijama. 1949. godine donosi teške gubitke. Skoro svo članstvo organizacije je pohapšeno. Dok prva hapšenja nisu uzdrmala rad i širenje organizacije, ovo od aprila 1949., koje se dogodilo izdajstvom i nepažnjom, skoro je potpuno zaustavilo djelovanje najjače muslimanske organizacije.

Mračnog aprila 1949. zatvori su se napunili mladim borcima za slobodu. Padale su kazne unaprijed određene, a narod je šutio narkotiziran bolom.

1949. godine Udba je bila zaposlena uništenjem rada organizacije Mladi Muslimani, najbrojnije i najbolje organizirane ilegalne organizacije u komunističkoj Jugoslaviji. Uz to treba imati na umu da se rad organizacije odvijao na najnepogodnijem području gdje živimo izmješani i gdje je upravo minuo besmisleni i krvavi bratoubilački rat, pa su tu komunisti našli najjače uporište.

Mada je članstvo organizacije bilo većinom mlađih godina, našli smo mnogo i starijih, koji su bili mladi duhom i borbenošću. Malo gdje smo doživjeli da je neko odbio poziv u članstvo organizacije. Redovno smo nailazili na radost.

Rad organizacije je toliko napredovao da smo sa uspjehom savladali prvu fazu, to jest udaranje zdravog temelja u ideološkom i političkom, a i u ljudskom smislu. Ideološke temelje smo našli u islamskom učenju, političke u želji naroda za slobodom, a ljudske u zdravom narodnom tkivu. Bili smo svjesni dviju činjenica.

Prvo: da je u smrtnoj opasnosti cjelokupni narodni život, a naročito naše glavno obilježje, islam. Paralelno je to bilo i sa pravoslavljem i katoličanstvom, pa smo bili uvjereni da ćemo tamo naći odane i iskrene saradnike.

I drugo: da samo udruženim snagama možemo imati uspjeha u rušenju komunističke diktature.

Komunisti su bili potpuno iznenađeni brojem članova, područjem koje smo obuhvatali, količinom i kvalitetom ilegalno štampanog materijala a naročito moralnom snagom pojedinaca.

U mnogim mjestima brojna hapšenja su prestravila narod, samo se šapatom objašnjavalo: ”hapse muslimane”. Zatvori su se punili naročito u ”Belediji”, ”Ćemaluši”, ”Ćelovini”, ”Crnoj kući”, ”Štoku”, ”Idrizovu”, itd. Noću se vodila istraga, premlaćivanje, mučenje. UDB-i nije ništa smetalo što su jauci dopirali u kancelarije Sudske palate u sami Centralni zatvor u Sarajevu. Istraga Mladih Muslimana trajala je, može se mirne duše reći, punih deset godina. Kažnjavani degenekom na raznorazne načine, do vješanja cigle velikog formata na polni organ. Kažnjavani smo zimom: ćelija bez postelje i bez prozorskog krila (tu se šeta 23 sata u 24 mogućih); kažnjavani smo uskraćivanjem hrane – dnevno samo trideset dekagrama kukuruze i slana voda bez zaprške, po mirisu se zna da ”pošteni” osuđenici imaju za dotični obrok grah ili krompir (ovdje se kalira po trideset – četrdeset kilograma); kažnjavani radom pod posebnim uslovima (svakodnevno tucanje kamena osam sati po nekoliko godina, rad u polirnici pri zatvorenim prozorima, da bi smo se po mogućnosti pogušili); kažnjavani smo skidanjem do gola u mjesecima koji imaju u sebi slovo R.[1]

Idejni začetnik takvog života bijaše pomoćnik – udbaš Jure Bilić, a taj režim sprovodili su nad nama četnici, ustaše, gestapovci, kriminalci, jednom riječju odabrani revidirci. Revidirati – značilo je pljunuti na sebe pa onda reći sve što znaš i što ne znaš o svom ocu, majci, bratu, sestri, prijatelju, drugu, da bi dokazao da si vjeran partiji i da si oprao svoju dušu i tada pripadaš grupi koja se zvala ”rahatluk”. Istaknuti revidirci, a revidirati znači promjeniti prijašnji stav, su imali što su htjeli i koliko su htjeli: hrane, voća, povrća, cigareta. Danju jedu, a po noći tuku i sređuju, razumije se, nepokorne. Dalje smo kažnjavani strogom izolacijom, ali ne više od 18 mjeseci u jednoj turi. Knjiga bi se mogla napisati ”o humanosti i borbi za čovjeka”.

Komunisti su nas kroz štampu i proces sasvim drugačije prikazivali. Kad nisu među nama mogli naći u ratu kompromitovanih, ustaša, četnika, ili SS-ovaca, onda su se pretrgli dokazujući da smo htjeli naše komšije Srbe i Hrvate, klati ili protjerivati sa ognjišta.

I druge snage tamo u Slobodnom svijetu, su nas sasvim drugačije prikazali, već prema svojim potrebama, ili su naše postojanje prešutile. Klerikalna ”Danica”, pa čak i ”Hrvatski Glas” i ”Svijest” nas upisaše u Hrvate bez ikakva osnova.

Ono što smo željeli je istinska narodna sloboda i da u toj slobodi ne trpimo nikakvo nasilje, naročito bilo kakvo srbiziranje ili hrvatiziranje. Nama kao Muslimanima nacionalistička nastojanja i stremljenja su strana. Sigurnost za svoju sudbinu nalazimo u složenom i bratskom životu sa svim svojim komšijama, a to može biti ostvareno samo u ravnopravnoj Bosni sa Srbijom i Hrvatskom. Malo je ljudi koji će otvoreno izjaviti da se ne treba baviti javnim općim interesima. Najčešće neslaganje nastaje onda kada treba na djela preći. To je prirodna pojava u ljudskom društvu.

Ali se onda javljaju oni koji odustaju od ”bavljenja politikom” i navode razne razloge. Često, da je politika zanimanje kao i svako drugo, a da oni za to nemaju smisla, da se ne može biti pošten i političar, da je važnije raditi na kulturnom, socijalnom i vjerskom poslu itd. Svakako da je teško biti pošten političar. Ali je još teže biti pošten čovjek, pa nam ostaje jedino da se trudimo da budemo što pošteniji u cjelokupnom našem životu.

Samo se političkim radom rješavaju osnovni problemi jednog naroda, omogućava opći napredak i osigurava budućnost. U savremenom društvu nema skoro ni jedne djelatnosti koja ne bi bila povezana sa politikom.

A sudbonosni trenutak će doći, onaj kojeg Cvaj zove ”zvjezdani trenutak”. To je ona prilika, koju treba biti spreman iskoristiti, onda kada sudbina pruža šansu kao posebnu milost, kada i male snage umne, duhovne i materijalne, djeluju odlučujuće da razvitak događaja ide u jednom a ne u drugom pravcu. Sada se treba naći na poprištu događaja. Da taj dan dođe i mi treba da uložimo sve svoje snage.

Proces ”Mladim Muslimanima” 1949. godine u Sarajevu je jedini u komunističkoj Jugoslaviji u kojem su suđeni predratni i ratni neprijatelji komunista i u kojem nije bilo počinjenih djela, ubistava, špijunaže, sabotaže, a gdje je, pored svega, doneseno tako mnogo smrtnih presuda i toliko godina robije.

Osim toga, sve smrtne presude su izvršene, što je bilo rijetkost i za suđenje ustaškim i četničkim koljačima. Više od hiljadu članova ”Mladih Muslimana” koje se radi pomanjkanja dokaza nije moglo izvesti na sud kažnjeno je administrativnim mjerama (1-3 godine prinudnog rada).

Iza glavnog procesa u Sarajevu zaredali su procesi Mladim Muslimanima u Mostaru, Banja Luci, Tuzli, Travniku, Zenici, te procesi pri vojnim sudovima u Zagrebu, Sarajevu i Banja Luci.

Procesi Mladim Muslimanima su bili prvi sukobi komunista sa novim protivnikom, koji je došao kao reakcija na njihovu vlast i teror poslije 1945.g. Ovo je bio obračun Komunističke partije sa novim neprijateljem koji joj se prepriječio na putu. Odatle svirepost istrage UDB-e i suda.

Rad i stradanje Mladih Muslimana ostali su van zemlje skoro nepoznati s obzirom na žalosnu okolnost da muslimanska emigracija nije tada imala svojih novina, niti političke organizacije, koja bi široj javnosti skrenula pažnju na ove događaje.

Uništenjem Mladih Muslimana komunisti su stvarno uzeli Muslimanima Bosne i Hercegovine onu snagu, koja je bila sposobna da konsolidira njihove redove, razbudi omladinu i stvori ozbiljnu političku opoziciju komunističkom režimu.

Naravno, rad Mladih Muslimana je morao biti ilegalan, što ne znači da je organizacija po svom karakteru teroristička. Svaka demokratska akcija u komunističkoj diktaruri je ilegalna. Gdje nema slobode štampe, slobode izbora i dogovora, gdje nema, dakle, osnovnih sloboda, a ima slobodne misli i ljudi koji žele da djeluju u tom duhu, oni se moraju sakriti u ilegalne i policiji nepoznate grupe i organizacije.

Komunistička partija općenito, a naročito u vrijeme staljinističke diktature, ne trpi pored sebe, nikakvih drugih faktora u javnom, pa čak ni u privatnom životu. Komunisti teže za totalnom kontrolom. Da su ciljevi i metode Mladih Muslimana bile realne i privlačne vidi se iz njihovog uspjeha u redovima omladine. Širenje organizacije od 1946.g je upravo začuđujuće. A da su ideje Mladih Muslimana bile ideje naroda dokazuje ljubav koju im je narod pokazao. Može se pouzdano reći da ni jedan pokret dosada u muslimanskim masama nije našao toliko simpatija kao Mladi Muslimani.

Ne treba Mladim Muslimanima pripisivati nikakve herojske podvige, nikakva djela koja nisu počinili. Ništa njima ne treba ni dodavati ni uveličavati. Mladi Muslimani imaju dovoljno stvarnih vrlina i pokazali su toliko vrijednosti da su dobili časno mjesto u borbi muslimana BiH i uopće u političkoj borbi naših naroda protiv komunizma.

Osobe koje vječno strahuju i prežu od posljedica i odgovornosti nikada ne mogu biti inicijatori ma kakvog djela i štetni su po organizaciju. Svaki pojedinac trebalo je da se založi u radu kao da opšti uspjeh zavisi samo od njegovog rada; ali rad treba da prilagođava radu grupe kojoj pripada. Snaga Mladih Muslimana bijaše u svakom pojedincu i kad se jedan onemogući, drugi ga pojačanim radom nadoknađuje. Mladi Muslimani su odbacivali od sebe sve zablude i predrasude koje su se uvukle u život muslimana, a u borbu su ulazili beskompromisno. Morali su uvijek imati na umu da je Allahu najdraži čovjek Muhammed a.s. morao i dan i noć neprekidno raditi i boriti se protiv najokorijelijih neprijatelja, podnositi ogromne poteškoće u toj borbi, dok je ostvario, od Allaha, postavljeni cilj. Mladi Muslimani su bili antikomunisti, ali bili su i antikapitalisti. Htjeli su pravedno društvo. Ljudi su u njima gledali nadu za obnovu vjere.

Nikakva organizacija nije imuna od malodušnika i slabića, ali za jednu ilegalnu organizaciju jedan izdajnik predstavlja smrtnu opasnost (Kemo Kurbegović).

Naravno, bilo ih je koji su se herojski držali i od kojih UDB-a nije stvarno ništa doznala. Još jedanput se dokazalo da je najveća snaga ovog pokreta u izvanrednom kvalitetu njegovih članova. Oni su bili uvjereni antikomunisti svijesni da brane zadnje pozicije svoga naroda, te su svi pored teškog šoka, ipak u većini sačuvali dostojanstvo i vjeru u istrazi. To se naročito pokazalo na robiji i u administrativnom zatvoru gdje je držanje Mladih Muslimana skoro bez izuzetka bilo primjerno.

U zatvoru se međusobno pomažu, diskutiraju i izgrađuju. Oni odoljevaju svim pokušajima komunista da ih ”prevaspitaju” i pokvare. Kazna, samice i razna šikaniranja nisu imala uspjeha. Oni demonstrativno klanjaju i poste.

Robija je postala mjesto preispitivanja savjesti, pogrešaka i zabluda, ali i sticanja novih snaga nakon poraza i sukoba sa jakim protivnikom. Jedanput su čak i štrajkovali, što je u ono vrijeme bilo ravno najherojskijem podvigu.

Muslimani su sa najvećom simpatijom pratili proces i sa zebnjom čekali presudu. Narod je u njima gledao simbol nepokorene BiH. Oni su bili živi dokaz da ni najgori teror ne može satrti vjeru i želju za slobodom. Proces i hapšenje Mladih Muslimana bili su «Pirove pobjede» komunista. Iako je organizacija razbijena situacija među Muslimanima se njihovom vjerom izmjenila. Ojačao je duh otpora i stvorena je nada da postoje snage, koje su u stanju razbiti komunizam. Treba još spomenuti da komunisti nisu otkrili nikakve veze Mladih Muslimana u krugovima muslimanskih političara i Ilmije. Nisu otkrili ni mjesto gdje se štampao ilegalni list i drugi materijali, nisu uspjeli da otkriju kompletne liste, arhivu ni štampariju. Mnoge stvari su ostale izvan domašaja UDB-e i time su spriječene još veće patnje i stradanja.

Poslije robije, nakon izvjesne liberalizacije režima, poslije ere staljinizma, komunisti su prema Mladim Muslimanima primjenili novu taktiku. Komunisti su članovima Mladih Muslimana otežavali da nakon izdržane kazne završe škole i nađu zaposlenje. Ono što nije učinila istraga i robija trebalo je da učini borba za svakidašnji život. Mi imamo primjera u zemlji i inostranstvu da su stvarno neki od članova Mladih Muslimana, postali obični kruhoborci.

Gledajući na Mlade Muslimane kao na cjelinu, oni su sve patnje izdržali i ostali vjerni svojim idealima. Rad Mladih Muslimana, mada vrlo kratkotrajan ima veliki značaj za muslimane BiH.

Nikakva buduća, kao ni današnja borba muslimana BiH ne može se zamisliti bez ideala i ciljeva, koje su sebi postavili Mladi Muslimani. U narodu BiH i svim onima koji se bore za njegova prava i slobodu ima jedan osjećaj divljenja i zahvalnosti prema Mladim Muslimanima. To dolazi prije svega od njihovog samopoštovanja i spremnosti na svaku žrtvu. Svaki od njih je znao da je zalog u ovom pokretu njihova egzistencija i njihov život. Svi su se oni nalazili pred školama i univerzitetima, na položajima. Pred njima su bile karijere za koje su trebali samo da se odluče.

Njihova borba je čista kao što može biti borba idealista koji za svoj narod daju sve što imaju. Svoje znanje, mladost, rad, svoj život. Njih prožima vatrena ljubav za slobodu i demokratiju. Oni su se borili bez fraza i patosa, izdržali torture i kazne bez jauka.

Njihov primjer će ostati kao jedna od svijetlih strana naše historije, a njihov rad kao sjeme koje će uroditi plodom. Mladi Muslimani su bili borci za domovinu, ali bez sjene šovinizma, borili su se za slobodu svog užeg kolektiva, a pomagali borbu drugih, bili su uvjereni muslimani, ali bez truna vjerskog fanatizma.

Moralna strana lika Mladog Muslimana morala je biti perfektna. Išlo se čak zatim da se i ne puši.

Osuđeni su i streljani: Hasan Biber i Halid Kajtaz iz Sarajeva, Nusret Fazlibegović i Omer Stupac iz Mostara (Rahmet im duši). Još dvojica su pod istragom podlegli, jedan od ove dvojice bijaše Kovač Omer, đak četvrtog razreda Gazi Husrevbegove medrese. Kako bijaše pošten, trezven, hrabar, Allah mu džennet dao! Dvojica su prilikom bijega prema Grčkoj ubijeni. Bilo je osam direktnih žrtava u ono vrijeme. Može se reći da je Halid Kajtaz bio teoretski stub organizacije u posljeratnom periodu, dok je Hasan Biber bio praktičan rukovodilac iste.

Našoj okolini u zatvoru mi, Mladi Muslimani, zaista smo se pokazali kao ljudi od mira i sloge.

Napominjemo da novine nisu javile dan strijeljanja optuženih niti su komunističke vlasti o tome obavijestile njihove familije. Također je optuženima odbijeno da prije strijeljanja prime u posjetu njihove najbliže i najdraže, kao i da prime u posjetu predstavnike Ilmije, što su oni tražili, kako su to komunisti kasnije priznali.

Njima je odbijeno da posjeduju Kur'an i bilo kakve knjige, papir, kao i da pišu svojim porodicama prije smrti.

Streljanje je izvršio vod KNOJ-a koji je bio pri gradskoj UDB-i u Sarajevu. Vrijeme i mjesto nije do sada poznato. Isto tako ni mjesto sahrane, koja je obavljena bez ikakvih obreda, streljanih prvaka Mladih Muslimana Hasana Bibera, radnika, Halida Kajtaza, profesora, Omera Stupca, studenta i Nusreta Fazlibegovića studenta, nije poznato.

Autor: Mehmed Arapčić

Izvor: MM.co.ba


Sandžak PRESS pratite putem Facebook | Twitter | Android| iPhone

Stavovi iznešeni u ovom tekstu su autorovi i moguće je da isti ne predstavljaju stavove naše redakcije.
Komentari su vlastita mišljenja autora i redakcija zadržava pravo brisanja vulgarnih i uvredljivih komentara.

OSTAVITI ODGOVOR

Molimo unesite komentar!
Ovdje unesite svoje ime

Ova web stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.