Kako je marokanski suveren, Muhammed Šesti, sačuvao svoju zemlju od velikih političkih potresa i nereda koji bi bili tolikog intenziteta da ugroze njegovu apsolutističku monarhiju?
„Narod želi…“ – a kralj je uz narod
Kada su 2011. godine u nekim arapskim zemljama započele masovne narodne demonstracije, očekivalo se da će val protesta zahvatiti i Maroko.
Nakon što je Ben Ali pobjegao, a Mubarak odstupio sa vlasti, groznica protesta prešla je u Maroko. Na internetu se pojavio poziv na demonstracije 20. februara, a dvadeset marokanskih organizacija za ljudska prava 17. februara objavilo je da se pridružuje pokretu demonstranata. Demonstranti su tražili reforme.
Za razliku od svojih kolega koji su se žestoko usprotivili demonstracijama protiv njihove vladavine, marokanski kralj je podržao zahtjeve demonstranata, te se 9. marta 2011., odrekao nekih ovlasti, odlučio da u novom ustavu proširi opseg ljudskih sloboda i prava građana, nakon čega je zakazao parlamentarne izbore na kojima je većinu dobila Stranka pravde i razvoja, islamskog usmjerenja, koja je potom formirala vladu.
Marokanski kralj, Muhammed Šesti, gradio je imidž vladara koji je u interakciji sa narodom i, naročito, koji pomaže sirotinji. Kraljevski divan se nerijetko pojavljivao kao institucija koja kritizira državni aparat i politiku koju vodi, i koji izražava solidarnost i podršku narodnom nezadovojstvu, što je pomoglo kralju da o instituciji kralja izgradi imidž da je ta institucija odvojena od državnog aparata i politike koju taj aparat vodi te da, time, nije odgovorana za njene posljedice.
Sposobnost obuhvatanja ekonomskih kriza
Ekonomski faktor je ključni razlog stabilnosti Maroka i izostanka široko rasprostranjenih masovnih demonstracija. Vlada je pokazala sposobnost da prebrodi ekonosmke krize, naročito 2016. godine, kada smo bili svjedoci velikih protesta i zahtjeva mase za poboljšanjem životnog standarda. Brzom reakcijom marokanska vlada je uspjela sačiniti plan ekonomskih reformi i za vrlo kratko vrijeme smanjiti budžetski deficit za 3%, tokom iste godine. potom je nastavljen trend rasta privrednih grana na koje se primarno oslanja marokanska ekonomija, da bi u 2018. godini dostigao 2,9%. Poljoprivredna proizvodnja, naročito proizvodnja žitarica, zabiljažila je rast od 15,1% u 2017. godini, dok je rast bbruto domaćeg proizvoda u drugi granama iznosio 2,8%.
Zahvaljujući ekonomskom planu koji je donio stanoviti ekonomski napredak, Maroko je izbjegao devalvaciju valute, dok je postepeno otvaranje slobodnog tržišta dodatno doprinijelo tome da se izbjegne velika politička kriza. Maroko je slijedio fleksibilniju politiku prema svome dirhemu, te je otvorio prostor da se njegova vrijednost na tržištu valuta slobodnije formira. Ovakva monetarna politike pomogla je u sprečavanju vrtoglavog rasta cijena i inflacije.
Maroko je i dalje pred izazovima
Uprkos tome što je stabilniji od susjeda, Maroko je i dalje pred serijom kriza koje zadaju glavobolju režimu. Jedan od najvažnijih problema je nastavak štrajka određenih važnih sindikalnih organizacija, kao što su štrajkovi nastavnika koji rade po ugovoru na određeno vrijeme. Zatim, tu je i dalje problem velike nezaposlenosti, nedostatak planova razvoja u određenim, uglavnom perifernim, regijama, jer upravo je to bio razlog izbijanja velikih protesta u regiji Al Hoceima.
saff.ba
Pogledajte vijest na izvornom sajtu:
Kako se marokanski kralj jedini u sjevernoj Africi spasio od svrgavanja s vlasti
