Osjećanja mogu da se pokažu i kroz govor tijela, izraze lica, zagrljaje i gestove, ali i riječima kojima djetetu treba staviti do znanja da je voljeno i prihvaćeno
Uspiješna komunikacija proces je u kom učestvuju dvije osobe i nikada ne smije da bude jednostrana. Djeca je usvajaju od roditelja i jako je važna, jer utiče na njihov odnos ne samo sa roditeljima, već i sa svima u okruženju.
Ako dijete dobro savlada vještine komunikacije to će mu pomoći u pregovaranju, riješavanju problema i učenju od drugih, rezultat je istraživanja koje je sproveo tim stručnjaka na Univerzitetu u Kaliforniji. Komunikacija je način kojim djetetu roditelji prenose ljubav, prihvatanje, poštovanje i odobravanje, hvale, kažnjavaju, podstiču dijete da izražava osjećanja i grade međusobno povjerenje, tvrdi doktorka Lin Eblgejt, vođa istraživanja o razvoju komunikacijskih vještina kod djece.
Tako, na primjer, davanje pohvale ne treba da se svodi samo na obične riječi, već roditelji treba da se potrude da saznaju šta njihovo dijete zaista misli o sebi i svom ponašanju. Ako to razumeju, znaće i kada treba da upute kritiku tako da je dijete na najbolji način prihvati. Ako roditelji dosledno komuniciraju sa svojim djetetom, ono će znati da oni o njemu imaju dobro mišljenje i da mu žele dobro. Na taj način će uspijeti da uspostave prisan i kvalitetan odnos što će djetetu pomoći da raste, razvija se i živi u skladu sa svojim mogućnostima.
Nažalost, mnogi roditelji ne znaju kako da u djetetu probude osjećaj da je prihvaćeno i poštovano.
– Djeca postižu mnogo više u životu ako ne osjećaju pritisak od strane roditelja, odnosno ako ne moraju stalno da se bore za njihovo prihvatanje i odobravanje. Umjesto da djetetu sude ili ga kritikuju, mnogo je efikasnije da roditelji koriste pohvale. Zauzvrat, dijete će više voleti samo sebe pa će tako da raste i njegovo samopoštovanje – kaže dr Eblgejt.
Roditelji treba da se potrude da kroz riječi i djela, djetetu daju do znanja da je prihvaćeno. Osjećanja mogu da se pokažu i kroz govor tijela, uključujući i izraze lica, zagrljaje i gestove što svakako treba da se potvrdi i riječima. Međutim, roditelji često biraju neefikasan način verbalne komunikacije sa svojom djecom, tvrdi doktorka Eblgejt. Na primjer, naređuju riječima “uradićeš to kako ti kažem i nikako drugačije!”, drže predavanja “kada sam ja bio dječak, imao sam mnogo više obaveza od tebe” ili pridikuju “nikada više ne smiješ tako da se ponašaš”. Neki roditelji najviše komuniciraju putem kritike “danas si sve pogrešno uradila”, ismevanja “bio si mnogo smiješan kada nisi uspeo da daš koš” ili omalovažavanja “ponašaš se kao da imaš dva mjeseca. U tim godinama, trebalo bi drugačije da razmišljaš”.
Kroz način na koji razgovaraju sa djetetom, roditelji treba da mu pokažu da ga prihvataju baš onakvim kakvo jeste. Takođe treba što češće da ga hvale, da kažu, na primjer, “odlično si riješio ovaj težak zadatak iz matematike. Svaka čast!”. Takođe, djetetu treba da daju do znanja i koliko ga cijene zbog onoga što ono jeste. Možete reći, recimo, “bio sam tako ponosan dok sam te gledao na priredbi danas”. Isti efekat postiže se i ako roditelji nauče da slušaju svoje dijete dok govori, bez intervencija, ispravki ili dopunskih komentara, zaključuje doktorka Eblgejt.
(Novosti)
