Ispovijest snajperiste koji je ubio djevojčicu

BiH- Priznanja krivice i pokajanja za zločine počinjene nad djecom Sarajeva u opsadi skoro da i nema. Do sada je zabilježen samo jedan takav slučaj – Predrag O., rođeni Sarajlija, snajperista koji je ubio devetogodišnju djevojčicu Dijanu, u Beogradu je 2000. godine počinio samoubistvo.

Iza sebe je ostavio pismo u kojem objašnjava zbog čega je pucao na djevojčicu, iako prije toga, kako je tvrdio, nikada nije gađao „one za koje je postojala sumnja da su isključivo civili“, a naročito ne djecu.

“Ne znam kakav je đavo ušao u mene tog dana. Sjećam se, bio je vreli ljetni dan, avgust 1992., rano popodne. Kroz magično oko durbina oprezno sam posmatrao ulice. Vidio sam civile. Uglavnom starce i žene, kako oprezno izviruju iz kuća. Nastalo je zatišje i oni su se uputili na česmu na obali Miljacke da dopune zalihe vode. Vidio sam jednu stariju ženu kako odmiče od česme i jednu ženu sa djetetom, djevojčicom, kako brzo potura balone pod lulu česme… Uhvatio sam lice djevojčice i shvatio sam da se ona smije, baš kao da se oko nje ne dešava nikakvo ludilo… A onda je ludilo, iznenada, uhvatilo mene. Šta se ona smije, mislio sam, da li se ona to meni smije?! Ja se tu zlopatim, krvavim u životu bez života, a ona se smije kao da mi prkosi – kako uostalom smije biti toliko zadovoljna i sretna, mislio sam. Nećeš ti meni, vala, rekao mi je neki pakleni glas i ja, u tom trenu, shvatih da mi se prst, baš kao da ga ja ne kontrolišem, spustio na obarač i počeo da ga stiska… Zaustavi se, zaustavi se, vikao sam u sebi, ali moj sopstveni prst nije me više slušao… Nisam više ni nišanio, samo sam osjetio trzaj puške, a onda sam je odbacio, sav u goloj vodi. Sve je to ličilo na noćnu moru, kao neki san na javi. Ma, tješio sam se, to i jeste neki san, ništa se od toga nije desilo… Uzeo sam dvogled i pogledao u pravcu česme: djevojčica je ležala na zemlji, u krvi, a njena majka je stajala pored nje, sa urlikom na zgrčenom licu.”

Predrag dalje piše kako nikad poslije tog događaja „nije bio isti“. Pobjegao je iz Sarajeva, neko vrijeme živio u Njemačkoj, a kad se rat završio, čak je uspio da vrati svoj prijeratni stan u Sarajevu, ponovo je došao da živi u rodni grad i zaposlio se u Pošti.

Jedne noći je, kaže, vidio djevojčicu koju je ubio i ona ga je pitala: „Zašto si to učinio?“. Od tog dana ga je, kako je napisao u oproštajnom pismu, „utvara nevine djevojčice posjećivala svuda i na svakom mjestu“. Ne mogavši to više podnijeti, odlučio je da se ubije, a u Udruženju roditelja ubijene djece opkoljenog Sarajeva su za pismo saznali nedugo nakon njegove smrti.

„Vrijeme je da Tužilaštvo BiH konačno pokrene istrage o takvim osobama. Mi smo ih kontaktirali i zahtijevali to od njih, ali za sada sve tapka u mjestu… Ali nećemo odustati i idemo do kraja“, kaže Fikret Grabovica, predsjednik Udruženja roditelja ubijene djece opkoljenog Sarajeva.

Potresna izložba

Osmog maja, u foajeu Sarajevskog ratnog teatra SARTR, bit će otvorena možda i najpotresnija izložba među onima koje smo imali priliku vidjeti u posljednjih dvadesetak godina – izložba predmeta koji su pripadali ubijenoj sarajevskoj djeci. Na inicijativu glumice, likovne umjetnice i asistentice na Akademiji scenskih umjetnosti Arme Tanović, u saradnji sa Udruženjem roditelja ubijene djece opkoljenog Sarajeva 1992-1995, te SARTR-om i programom Modul Memorije festivala MESS, proteklih mjeseci sakupljeni su brojni predmeti ubijene djece, koji će sada biti prvi put javno izloženi. Kustosice izložbe su Amina Hamzić i Elma Hadžić, studentice magistarskog studija Istorije umjetnosti.

Izvor: Sandzak-X.net