U strahu da se dijete ne ozlijedi čuvamo ga od iskustava, pa čak i onih bolnih. Tako mu onemogućujemo da osjeti ne samo opasne nego i lijepe strane života…
Samo roditelji znaju s koliko brige prate svaki mig svojega djeteta: od prvih dana kada zabrinuto promatraju usnulo dijete u krevetiću da li diše, preko strepnje nad svakom nesavršenošću koja se pokaže – od mrljica na koži, tjemenica i sličnog, jedino što doista žele jest zaštititi svoje dijete. Mnogi stručnjaci danas predbacuju roditeljima da čuvaju djecu pod staklenim zvonom i ne dopuštaju im da okuse život. Prevelika zaštićenost počinje od prvog dana zabranjivanjem djetetu da se slobodno igra u parku u pješčaniku, da se penje na drveće, dodiruje životinje, pojede keksić koji mu je pao na tlo…
I danas je mnogo onih koji smatraju da su frustracije s kojima se susreću kod svakog neuspjeha korisne za njihovo odrastanje i sazrijevanje. Ukratko, da je dobro da dijete doživi neuspjeh i osjeti nezadovoljstvo jer ga to najbolje priprema na grubosti svijeta te mu daje poticaj da bude bolje i uspješnije. Neki čak smatraju da djecu osjećaj neuspjeha motivira da se sljedeći put još više trude i pripreme za izazov.
No roditelje muči što ako nije tako i ako umjesto poticaja frustracije počnu djelovati tako da se dijete počne povlačiti u sebe? Kako tada postupiti?
Frustracije s kojima se djeca susreću kod vlastitog neuspjeha itekako su korisne za njihovo sazrijevanje
– Razmislimo na trenutak o tome što donosi briga o djetetu. Svaki čin zaštite našeg djeteta ima dva učinka: s jedne strane štiti naše dijete od fizičke ozljede ili neugodne situacije s kojom se dijete, prema našem mišljenju, ne bi moglo nositi, a s druge strane ograničava dijete u prikupljanju iskustava. I sve je u redu dok naša procjena, koju nesvjesno donosimo, odgovara stvarnosti – dijete bi zaista bilo ozbiljno ozlijeđeno i vrijednost iskustva koje bi pritom prikupilo daleko je manja od cijene povrede, bila ona fizička ili emotivna – govori nam psihologinja Jelena Vrsaljko, članica psihološkog tima centra Proventus.
Naša sugovornica ističe kako često naš podsvjesni mehanizam procjene ne funkcionira kako bi trebao. U strahu da se dijete ne ozlijedi čuvamo ga od prikupljanja iskustava, pa i onih bolnih kroz koje svako zdravo dijete mora proći. Tako onemogućujemo djetetu da na vlastitoj koži osjeti ne samo opasne, nego i lijepe strane života.
Neki smatraju kako djecu osjećaj neuspjeha motivira da se sljedeći putjoš više trude i pripreme za izazov
Dijete koje je prezaštićeno svijet počinje doživljavati kao opasno mjesto jer vidi da se netko stalno mora brinuti za njega, iako mu se nikad nešto pretjerano strašno nije dogodilo. Ako majka koja pretjerano zaštićuje svoju kćer ne promijeni svoje ponašanje, riskira da se ona razvije u osobu uvjerenu kako ništa ne može sama, da joj je potreban zaštitnik koji će je voditi kroz život – danas majka, a sutra možda njezin muž.
Znanstvenici su pokušali istraživanjima odgovoriti na to pitanje i pokazalo se da neuspjeh ili razočaranje nisu baš poticajni. Od mnogih se neuspjeha i frustrirajućih iskustava djeca vrlo teško oporavljaju i ne mogu uvidjeti pozitivne poruke ili učinke lošeg iskustva, a ako ne prevladaju jedan neuspjeh, neće moći svladati ni sljedeći.
Dakle, roditelji, odgojitelji i prijatelji im trebaju pomoći prije nego što stvore o sebi negativnu sliku i počnu se smatrati nesposobnima i bespomoćnima. Djeca, zaključili su stručnjaci, trebaju osjetiti našu potporu, trebaju osjetiti sigurnost i stabilnost, treba im se reći da vrijede te da zbog neuspjeha nisu izgubili našu ljubav i povjerenje.
Odrastanje pod staklenim zvonom
Dijete koje je prezaštićeno svijet počinje doživljavati kao opasno mjesto jer vidi da se netko stalno mora brinuti za njega, iako mu se nikad nešto pretjerano strašno nije dogodilo. Ono počinje misliti da ništa ne može samo.
Izvor: 24sata.hr
