Historija sandžačkog otpora protiv režima

21
122

Historija sandžačkog pokreta otpora u vremenu 1900-1926. godine, nikada ozbiljnije nije istraživana. Istina, bilo je nekih stidljivih pokušaja od strane historičara bošnjačkog korpusa da djelimično osvijetle i otrgnu od zaborava, najsvjetliji primjer sandžačkog otpora velikosrpskom genocidnom projektu. Nažalost, sve se svodilo samo na pokušaju, zato je danas mali broj ljudi u Sandžaku koji se sjećaju komite.

Oni koji su znali pomrli su, mlađi imaju „prečeg posla“, a pisanih tragova skoro da nema. Dok sam bio dječačić slušao sam povjerljive priče starijih o minulom vaktu i zemanu. Imao sam „privilegiju“ da slušam starce koji su i sami bili komite. Kao jedini razlog odlaska u šume navodili su nezadovoljstvo odnosom osmanskih, a kasnije crnogorskih i jugoslovenskih vlasti prema Bošnjacima, i njihovim otvorenim navijačkim odnosom prema Srbima i Crnogorcima. Nikada nisu pominjali brojčano stanje komite, ali se iz priče moglo zaključiti da je broj komite zavisio od nezadovoljstva pojedinaca. Jednom riječi kazano, zavisno od nezadovoljstva naroda, mijenjao se i broj komite.

Nakon „odlaska“ Osmanlija 1912. godine u Sandžaku (Crna Gora) haman je nestalo komite. Umorni od dugog boravka po šumama i zemunicama ulaskom crnogorskih „oslobodioca“ u varoši južnog Sandžaka većina komite se predaje novim vlastima. „Oslobodioci“ koriste nenadnu priliku kako bi se osvetili „Turcima“, te nakon što bi ih opljačkali bili su likvidirani. Ubijanjem uglednih Bošnjaka i likvidacijom komite, stvorili su nesmetane uslove za razoružavanje bošnjačkog stanovništva, te tako sebi širom otvorili vrata za strašna zlodjela. Najstravičniji zločini crnogorskih „oslobodioca“ dogodili su se u Plavu, Gusinju, Rožajama, Bihoru… Pokrštavanje, ubijanje, pljačkanje silovanje, protjerivanje samo su djelić masovnih stradanja Bošnjaka Sandžaka.

Stvaranjem Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca 1918. godine, Bošnjaci Sandžaka iznova bivaju izloženi masovnom stradanju i neviđenoj torturi. Formiranjem četničkih zločinačkih odreda pod vođstvom Koste Pećanca i drugih četničkih zlikovaca Bošnjaci Sandžaka doživljavaju još jedan genocid. Za relativno kratko vrijeme bivaju u potpunosti očišćeni sa područja doline rijeke Tare i okolnih sela i zaseoka. I sada mnoge porodice rasute širom Turske, Makedonije, Bosne i Hercegovine, Srbije i Crne Gore…, a potomci su prognanih žrtava iz pomenutih područja, sa suzama u očima prepričavaju strašne zločine kroz koje su prošli njihovi preci u prvim godinama Kraljevine SHS. Pričaju o opljačkanoj i otetoj zemlji koju je Kralj i Vlada kao nagradu dao na raspolaganje i vlasništvo zločinaca. Takav odnos Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca prema Bošnjacima Sandžaka dovodi do stvaranja nezadovoljstva i spontanog komitskog otpora.

Najpoznatije vođe sandžačke komite bili su glasoviti junaci i vitezovi bošnjačkog otpora Jusuf Mehonjić i Husein Bošković. Mehonjić je bio vođa bjelopoljske, a Husein je vodio komitu pljevaljskog sreza. Bili su neustrašivi borci i branitelji sandžačke nejači. Zbog izuzetne hrabrosti i viteštva ratovanja imali su izuzetno veliko poštivanje čestitih Srba i Crnogoraca. Poznato je da su znali zimovati i proljeće čekati čak i u crkvama! Istina da među jatacima sandžačke komite ima i pravoslavnih sveštenika i čestitih domaćina hrišćana dodatno je zadavala muku režimu u Beogradu. Zato se režim svim silama trudio da poremeti skladan odnos između komite i hrišćanske populacije. U te svrhe režim se koristio raznim dezinformacijama, zastrašivanjem, čak i ubistvima građana pravoslavne vjere kako bi optužio komitu i prekinuo pomenuta prijateljstva i međukomšijske dugogodišnje odnose. Poznat je slučaj ubistva igumana jednog manastira u okolini Pljevalja izvršenog od strane sreskog načelnika i njegovih pomagača kako bi ocrnili komitu Huseina Boškovića. Zahvaljujući sinovima igumana i njihovoj privatnoj istrazi pomenutog slučaja, te otkrivanjem stvarnih ubica nesrećnog popa, sprata je ljaga sa komite Huseina Boškovića. Načelnik se našao u zatvoru, naravno skupa sa svojim pomagačima, a komiti porastao ugled među građanima. Pomenuti događaj se desio početkom 1924. godine.

Nažalost, dok je komita imala uporišta u određenim crkvenim krugovima pojedini velikodostojnici islamske zajednice bili su članovi „Srpske radikalne stranke“ pa čak i njeni poslanici. Članovi pomenute stranke često su bili i „ugledni“ Muslimani, građanske provincijencije. Islamski zvaničnici i „ugledni“ Muslimani zadovoljni privilegijama i za to vrijeme dobrim prihodima izdali su interese Bošnjaka. Zavlačili glave u pijesak poput noja. Osvijestili bi se tek kada bi i oni došli pod udar Kralja, što je bila ustaljena praksa režima. Istina bilo je reakcija od strane nekih

bošnjačkih predstavnika i narodnih zastupnika okupljenih u Džemijet stranci (Jedinstvenoj Muslimanskoj Organizaciji – JMO), ali uzalud. Kralj i Vlada bi formirali komisije za ispitivanje zločina čiji izvještaji nikada nisu išli u prilog rasvjetljavanju istine i kažnjavanju zločinaca. Strahom i privilegijama datim pojedincima tjerali bi žrtve na šutnju i tako dobijali na vremenu. Vrijeme sve liječi osim ljepote, a glupost je uzrok nesreće?! Kako se mogu kažnjavati puki izvršioci, kada nalogodavci sjede u vlasti, a putevi zla vode ka njihovom mjestu? Zato se žrtva tjera na šutnju.

I danas isto, samo komite i kralja nema. Zulum nad Bošnjacima u kontinuitetu i dalje traje. Lažima i obmanama pokušavaju ubiti volju za otporom svim čestitim i dobronamjernim ljudima. Svih vjera i nacija. Legende i dokazani antifašisti Armije Republike Bosne i Hercegovine se javno omalovažavaju. Nažalost, zato što je u Srpskoj pravoslavnoj crkva sve manje igumana kao što je pljevaljski, zato nam se i ponavljaju zločini iz prošlosti. U Dejtonu Bosni i Hercegovini tzv. međunarodna zajednica kao „nagradu“ skrojila luđačku košulju. Markiranu, original, satkanu na genocidu. Prije oblačenja (dejtonske košulje) sramnim pritiscima imperijalističkih sila zaustavljena je Armije Republike Bosne i Hercegovine na pragu pobjede protiv fašizma. Legitimna, nadnacionalna Armija suverene države onemogućena da dobije bitku u kojoj se branila i čast tzv međunarodne zajednice. Zato je Srebrenica i tzv. manji entitet crna mrlja na savjesti bjelosvjetske birokratije! Embargom na uvoz oružja Armiji R. BiH, te zaustavljanjem hrabrih boraca širom su otvorena vrata da agresor izmišljanjem „slučajeva“ i hapšenjem boraca pokušava izjednačiti zločince i žrtvu. Hapse i sude, teatralno najavljuju nove procese Zajednički imenitelj pripadnika Armije BiH legendi nadljudskog otpora jeste antifašizam! Sramnim pokušajima i hapšenjima legendi otpora žele relativizirati genocid i legalizovati genocidnu tvorevinu samoproklamovanu u tzv. manji entitet. Fašisti i neprijatelji civilizacijskih vrijednosti antifašiste nazivaju vlastitim imenom. Zarad pljačke, otimačine i ličnog bogaćenja koriste vjeru, naciju… Lažu i izmišljaju neprijatelje. Zato se žrtva tjera na šutnju. Zašto oni koji bi morali sve ovo spriječiti i zato primaju plate šute, ne znam?! Strah i šutnja su odraz gluposti.

Autor: Ibrahim Čikić

Izvor: Bosnjaci.net


Sandžak PRESS pratite putem Facebook | Twitter | Android| iPhone

Stavovi iznešeni u ovom tekstu su autorovi i moguće je da isti ne predstavljaju stavove naše redakcije.
Komentari su vlastita mišljenja autora i redakcija zadržava pravo brisanja vulgarnih i uvredljivih komentara.

21 KOMENTARI

  1. Znamo na koga mislis kada kazes vodi “ratnohuskacku politiku”. Te SANA-ine fore ti ovde ne prolaze. Ako si kukavica i ne zelis da se boris na Allahovom putu onda bezi u “misinju rupu” kao sto rece onaj tvoj lider zdravog razuma. Bosnjaci proberite. Ili cemo se braniti zivotom a to je dzihad na Allahovom putu ili cemo se povinovat Suljovoj i Rasimovoj politici savijanja kicmi i ljubljenja nogu neprijatelju…

    0

    0
  2. Neko uporno poteze niti koje razdvajaju i bude mrznju umesto slogu. Kako rece Suljo, to je glasilo koje podrzava ratnohuskacku politiku. Ovde vidimo koje je to glasilo. Narod Sandzaka mora biti jaci od ratnohuskaca, samo sloga i dobra rec vodi u buducnost.

    0

    0
    • jok nocemo ko tvoj ljider Suljo Ugljesa ,sto izdade narod Sandzaka pobeze za Tursku(POBEGULJKO) ko da je njegov zivot vredniji od naroda i od onih koje jos drze srpske vlasti u srpskim kazamatima(ZATVORIMA) ni krive ni duzne a tvog Ljidera Sulejmana Ugljanina, Ugljesu Amnestirase,pa sad radi kako mu BG-REZIM I UDBA naredi a za Sandzak i narod i ne haje vec ga izdaje:Ali narod nije glup , Sandzaklije on nije nas MINISTAR VEC SRPSKI I SVE JE JASNO oni ga i placaju da jos vise unisti narod zajedno sa onim Srpskim Ministrom Rasimom Ljajicem Rastoderom sve UDBA-s do UDBA-sa sa njihnim aktivistima i prodanim dusama koji imaju zadatak da ruse Sandzak i Islamsku Zajednicu,zavadzaju narod, sve to treba poskidat i bacit na smetliste istorije

      0

      0
  3. Sve je prolazno na taj svijet….
    Jedino nase lijepe i izkrene dijela ostace vijekovima… eto ovi ljudi su utemeljili njihovu proslost… dali ce biti jos takvi u Sandzaku??????????????????? Allah sam zna… AL U ZADNE 50 GODINA SLABO JE KO POKAZAO…. Nasi politicari su prodate duseeeeeeeeeeee

    0

    0
  4. Poruka je sljedeća.
    Voljeti svoje a poštovati tuđe,živjeti u miru a biti na oprezu i spreman kao da će rat sjutra,izgrađivati nacionalnu i vjersku svijest lično,u porodici, komšiluku,čaršiji,preko medija.Upoznavati se sa svojom historijom kako bi kvalitetnije i sigurnije izgrađivao budućnost.Ne mrzeti druge nacije i vjere ali u odbrani svoje nacije i vjere pružiti otpor svake vrste i biti spreman na tom putu i poginuti!Voljeti i promovirati svoj identitet kroz sve segmente koji ga nose: ime,nacija,vjera,jezik,običaji i tako izgrađena ličnost je garant da nam se ne ponavljaju stradanja iz prošlosti prvenstveno zbog naivnosti i vjerovanja drugima.Podsjećati se na svim sedeljkama,skupovima kada je tema naša prošlost na naše najbolje junake koji nisu među živima kao i na one koji su još na ovom dunjaluku za sva njihova djela koja su činili i čine u odbrani nacionalnog i vjerskod dostojanstva!!

    0

    0
  5. Četnički genocid nad Bošnjacima u 2. svjetskom ratu 1941.-1945. god

    Srpsko-četnički genocid nad Bošnjacima ima duboke korijene. Na jed­noj strani to je ukorijenjena vjerska mržnja i netrpeljivost, a na drugoj želja srpskih ideologa i političara da pod svaku cijenu stvore etnički čistu državnu teritoriju. Stoga su četnici od samog početka rata 1941. pristupili sistematskoj fizičkoj likvidaciji Bošnjaka, odnosno genocidu. To je, kao trajno programsko načelo, izričito formulirano u spisima jednog od glavnih četničkih ideologa, Stevana Moljevića. U članku Homogena Srbija i nekim pismima drugim četničkim ideolozima on piše da zemlju treba “očistiti od svih nesrpskih elemenata”. To bi se radilo kažnjavanjem smrću na licu mjesta ili prisilnim raseljavanjem Bošnjaka u Tursku i Albaniju. Sam vođa četničkog pokreta Draža Mihajlović izdao je brojne naredbe svojim potčinjenim komandantima o potrebi uništenja Bošnjaka.

    Ljeti i u jesen 1941. brojno bošnjačko stanovništvo, posebno seljaštvo, osobito u istočnoj Bosni, istočnoj Hercegovini i Bosanskoj krajini, bilo je izloženo pljački i masovnim ubistvima od strane šovinistički orijentiranih ustanika, naročito od strane četnika Draže Mihajlovića. Posebno su stradali Bošnjaci na području srezova istočne Bosne (Foča, Čajniče, Goražde, Više­grad, Vlasenica, Srebrenica i Rogatica). Pobijeno je i poklano više desetaka hiljada muškaraca, žena i djece, a preživjeli su tražili spas u napuštanju svojih domova, pa je veliki broj izbjeglica (muhadžira) preplavio Sarajevo, Visoko, Mostar, Banju Luku, Bosansku Gradišku, Tuzlu, Brčko, Gradačac i druga mjesta u centralnoj i sjeveroistočnoj Bosni. Sve je to široke slojeve bošnjačkog naroda stavilo pred nova teška iskušenja. Prema rezultatima najnovijih istraživanja, u toku rata 1941-45. ubijeno je, odnosno izgubilo život, uglavnom na genocidnoj osnovi, 103.000 Bošnjaka, što čini 8,1 % od očekivanog prirodnog prirasta bošnjačkog stanovništva. Preko udruženja ilmije “El Hidaje” organizirano je prikupljanje dokumentacionog materijala o četničkim i ustaškim pokoljima i zlodjelima. Istovremeno je osnovan Odbor narodnog spasa u cilju naoružavanja Bošnjaka za odbranu njihovih sela i obavještavanje savezničke javnosti o četničkim, ustaškim i njemačkim zločinima nad bošnjačkim stanovništvom. O tome je izrađen poseban elaborat i tajno upućen u Kairo egipatskom premijeru Nahas-paši. U istu je svrhu jedna bošnjačka delegacija, u kojoj je bio i kasniji reisul-ulema Ibrahim-ef. Fejić, putovala 1943. godine u Rim. Tim je povodom Nahas-paša protestirao kod Britanaca protiv četnika, a preko egipatskog Crvenog polumjeseca “Fuad I” je povedena akcija za pomoć muslimanskom stanovništvu u BiH i Sandža­ku. O tome je opširno pisao Al Ahram u broju od 29. VI 1944. – 8. redžeba 1363. godine.

    Odbor narodnog spasa je konstituiran na skupu održanom u Sarajevu 26. VIII 1942. godine. Među 48 članova Odbora, pored ostalih, bili su Edhem Mulabdić, književnik, Mustafa Softić, gradonačelnik Sarajeva, Me­hmed Handžić, predsjednik udruženja ilmije “El-Hidaje”, zatim ugledni sarajevski advokati dr. Jusuf Tanović i dr. Zaim Šarac, hafiz Muhamed Pandža, Kasim Dobrača, Derviš Korkut, kustos Zemaljskog muzeja, dr. Asim Musakadić, gradski fizikus, te dr. Vejsil Bičakčić, poznati sarajevski ljekar. Od bivših političara u Odbor su ušli dr. Šefkija Behmen, jedan od prvaka JMO, te dr. Hamdija Karamehmedović, ljekar i jedan od doajena bošnjačke politike. Na čelu Odbora je bio profesor Salih Safvet Bašić, tadašnji naibu-reis, dok je Odbor stvarno vodio Uzeir-aga Hadžihasanović, čuveni sarajevski trgovac i bivši senator. Hadžihasanović je tada bio prva ličnost bošnjačke protivustaške politike. Nijemci su držali da on među Bošnjacima važi kao “jedini pravi nasljednik Mehmeda Spahe”. U objavi Odbora narodnog spasa se ističe da je njegov zadatak da se bori kako bi se u zemlji uspostavio “red i mir”, kroz “zajedničku suradnju cijelog žiteljstva Bosne i Hercegovine, te potpunu slogu muslimana, pravoslavnih i katolika”. To je značilo, kako je ocijenila Ustaška nadzorna služba u jednom izvještaju od 11. IX 1942, da Odbor narodnog spasa ustvari traži “autonomiju Bosne”.

    Ustaške vlasti su općenito smatrale da bošnjački autonomistički pokret predstavlja najveću unutrašnju opasnost za NDH. One su u tom smislu veoma podozrijevale od političkog aktiviranja organizacije Mladih musli­mana, posebno u vrijeme regrutiranja “Handžar-divizije”. Prema jednom izvještaju Ustaške nadzorne službe od 14. X 1944. samo u Sarajevu Mladi muslimani već imaju oko 400 pušaka, koje su sve “njemačkog porijekla”. Po tom izvještaju naoružavanje Mladih muslimana u direktnoj je funkciji realizacije ideje autonomije Bosne

    Korijeni međusobnog hrvatsko-srpskog genocida i njihovog obostranog istrebljivanja Bošnjaka leže u tradiciji balkanskih vlastodržačkih krugova da tim putem stvaraju etnički čiste teritorije. U tom cilju su četnici Draže Mihajlovića izvršili u tri navrata masovne pokolje nad bošnjačkim sta­novništvom u istočnoj Hercegovini, istočnoj i zapadnoj Bosni, te dijelovima Sandžaka. Prvi val četničkog genocida nad Bošnjacima obuhvatio je vrijeme od juna 1941. do februara 1942, drugi tokom augusta 1942. pretežno u

    Foči, dok se treći zbio početkom 1943. godine. U tim pokoljima masovno su stradali Bošnjaci na području Ljubinja, Avtovca, Bileće, Kulen-Vakufa, Koraja, Višegrada, Rogatice, Goražda, Čajniča, Vlasenice, Srebrenice, Neve­sinja, Foče, Prozora, Jablanice, Pljevalja, Ustikoline, itd. Ovaj neviđeni genocid nad Bošnjacima odnio je na desetine hiljada života. Od svog teškog poraza na Prenju početkom 1943, koji su im nanijeli Titovi partizani, četnici su se medusobno zavadili, pa su Bošnjake manje napadali.

    0

    0
  6. “Handzar divizija je nastala nakon masakara počinjenih od strane četnika u istočnoj Bosni nad Bošnjacima, nakon čega su Bošnjaci od njemačkih vlasti tražili oružje ili zaštitu, formirajući milicije, kako bi se zaštitili od četničkih napada, što će Nijemci kasnije iskoristiti za stvaranje vojne formacije. Osnovna namjena jedinice je trebala biti zaštita domova i porodica, ali taj dogovor nije ispoštovan.
    Poznata je kao jedina jedinica SS koja je digla pobunu protiv Nijemaca i nacističkog režima, nakon što je poslana u Francusku. Tom prilikom je ubijeno osam njemačkih oficira. Oni koji su pobjegli pokušali su se pridružiti francuskom Pokretu otpora, ali su ubrzo uhvaćeni i pogubljeni. [1]”

    0

    0
  7. Ovo su sve bili zlocinci i krvoloci Srbije i srpskog naroda! Sandzak nikad nije bila posebna celina, to su osvajaci osmanlije uredjivale kako im odgovara, jer normalno nikog nisu ni pitali st da rade! A kada bi gledali sta je cije bilo, ajde onda da vidimo “DUSANOVO CARSTVO” koliko je bilo, pa da vratimo i te teritorije Srbiji! Sta cemo onda? Ne mlatite praznu slamu, i ne sirite mrznju… Gledajte ove gore krvopije, Boskovic, Pasic, Kojic, sve cistokrvni SRBI, KOJI SU SE POTURCILI… borili se protiv sebe… jad i bijeda!

    0

    0
    • Da bi ovdje raspravljao treba da znas da neke osnovne cinjenice i da ih podkrijepis argumentima u protivnom bolje u neznanju da se ne javljas.Kad to kazem onda mislim na AUTONOMIJU koju je SANDZAK imao od 1943 do 1945 a koju su protiv volje Sandzackog naroda ukinuli 1945,ne autonomija nego vise od autonomije.Ako pazljivije citas Sandzak press u sta ne sumnjam posto se javljas da diskutujes,Sandzak je tek okupacijom 1912 godine dosao u posjed sadasnjih drzava do tada pripadao Bosni.Ti ljudi koje ti pominjes su branili svoj toprak cast i obraz i zahvaljujuci njima i njihovoj borbi Bosnjaci nijesu nestali sa podrucja Sandzaka,iako im je to bilo namijenjeno,takvih junaka je Sandzak uvijek imao a uvijek ce ih i imati u to ne treba da sumnjas nimalo.

      0

      0
      • Објасни ми како је био у Босни,када је Аустрија 34. године раније окупирала Босну,а Санџак је остао Турцима???

        0

        0
      • Na berlinskom kongresu uz ucesce velikih sila 1878 godine Austro-Ugarska dobija mandat na Bosnu i Hercegovinu,a drugoj velikoj sili Turskoj da pripadne Sandzak.Ja ne vidim nista u tome sporno,znaci do 1878 godine Sandzak se nalazio u okviru Bosne.Moja osnovna misao je bila da je Sandzak okupiran tek 1912 godine od strane sadasnjih drzava,u okviru kojih nikad nije bio do tada i to su gole cinjenice.A ti ako imas neke druge argumente rado bih vidio.

        0

        0
      • Нисмо се разумели.Није припадао Босни још од Берлинског конгреса(горе си написао од 1912.)мада колико ја знам,санџак је одувек био независан у односу на Босну,зато се и звао Новопазарски Санџак

        0

        0
    • Handžar divizija je zločinačka nacistička SS divizija koja je pozanat po brojnim zverstvima nad nemuslimanskim, prvenstveno Srpski, Romskim i Jevrjeskim narodom okupiranoj Jugoslaviji. Kao i ustaše, kada su pripadnici handžar divizije uvideli da se bliži kraj rata i pobeda saveznika nad fašističkim i nacističkim okupatorima, pokušali su podići bunu protiv i staviti se na stranu saveznika. Sa ustašama su ostali umpaćeni u svetskoj istoriji kao najbrutalniji ratni zločinci.

      0

      0
      • srbendo a sto na napisa nista o srpskim gnidama zvanim cetnici,koja su oni zverstva pocinili a pises o Handzar diviziji i Ustasama.

        0

        0
      • nemoj da pises u moje ime Drazovac!!!
        Nastala je nakon masakara počinjenih od strane četnika u istočnoj Bosni nad Bošnjacima, nakon čega su Bošnjaci od njemačkih vlasti tražili oružje ili zaštitu, formirajući milicije, kako bi se zaštitili od srbo-četničkih napada, što će Njemci kasnije iskoristiti za stvaranje vojne formacije. Osnovna namjena jedinice je trebala biti zaštita domova i porodica!!!

        0

        0
    • Handžar divizija je postojala, kao i Šuc divizija u Sandžaku

      Ali je oni nikada nigdje nisu činili zločine.
      Oni su branili svoja sela i gradove od naleta četnika.

      Vidi: Limski genocid i Genocid u istočnoj Bosni u 2. sv. ratu

      0

      0

OSTAVITI ODGOVOR

Molimo unesite komentar!
Ovdje unesite svoje ime

Ova web stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.