Građanska aktivistkinja željna sistemskih promjena podržaće BDZ

OMER ŠARKIĆ: Ko ste Vi gospođo Pobrić?

PATRICIJA POBRIĆ: To je lako. Prvenstveno majka, zatim altruista, avanturista, aktivista, antirežimista. Po ocu Vasojevka, po majci Njemica, po srcu Bokeljka, a u duši Jugoslovenka.

OŠ: Da li ste američki agent?

PP: Aok ? Ko želi u svašta da vjeruje, ja ga mojom izjavom neću razuvjeriti.

OŠ: Otkrili ste korupciju u slučaju poznatom kao Ramada. Profesionalni novinari kažu “navodnu korupciju“(dok se ne dokaže valjda!?), a kako sam ja amaterski novinar, za mene je to dokazana,klasična partijska korupcija. Što još možete novo reći o ovom slučaju?

PP: Ništa sa čim javnost nije upoznata. Slučaj je više nego smiješan, i po njemu se vidi koliko smo mi kao država daleko od vladavine prava. Ovakav slučaj u sređenoj državi Evrope bi bio procesuiran za manje od mjesec dana. Naše tuzilastvo ga, evo, kao žvaku rasteže, a zatim se fokusiraju na piona na šahovskoh tabli odgovornosti umjesto na kraljicu. Nakon čekanja duže od 3 mjeseca, ne očekujem da vidim hrabrost i izdržljivost tužilastva da procesuira odgovorne u vrhu za “skandala Ramada”.

OŠ: Vidim, “institucije sistema“ su stale u Vašu zaštitu kako bi ohrabrile ostale građane/ke da pođu Vašim stopama?

PP: Da. Čuli smo i vidjeli performans premijera u Skupštini, i u drugim intervjuima u vezi ovog slučaja. Dao je instrukcije institucijama direktno. Napravio je, ipak, jednu veliku grešku, a to je upravo te emocije, te neprofesionalne i neopravdane napade na jednu običnu ženu su izazvale duboku reakciju kod običnih ljudi. Više je nego smješan taj odbrambeni stav, pa i napad. Umjesto da ostane smiren, profesionalan i da traži od institucija da rade svoj posao, on napada zviždača. Strah, panika i onda korišćenje moći da se uplaši bilo ko drugi – odlike su čovjeka na klizavom tlu. Reakcija Agencije za sprečavanje korupcije je, naravno, refleksija naredbe “njegove visosti”. Svojim ponašanjem sami sebi jamu kopaju, jer je svima očigledno o čemu se tu radi. Ipak, mislim da su i sa generalnom javnošću napravili grešku. Mnoge je ovaj čin ohrabio, i ako je njihov revolt preispitivanje ili otkazivanje podrške DPS-u ili nesto slično, ja sam zadovoljna.

OŠ: Od Vašeg “zviždanja“ ima, ili bi bar trebalo da ima, korist cijelo društvo, ali i opozicija. Da li vas je opozicija materijalno pomogla ili Vam makar ponudila pomoć, jer ste samohrana majka koja je ostala bez posla i prihoda zbog svog društvenog angažovanja? Istovremeno, zaključujem po bilbordima, spotovima i plaćenim reklamama da ni ta opozicija nije baš bez novca.

PP: Znate odgovor na to – naravno da nijesu. Ovo je za mene inače jako sramna činjenica, posebno što sam sa tom istom opozicijom stajala na ulici, pomagala im, davala predloge u i van parlamenta, vodila bitke oko raznih Gvozdenovića. Kad je neko zvao, bila sam tu, lokalno i šire. U samom početku slučaja bilo je verbalne podrške, URA mi je jedino preporučila advokata, i sve se je na tome završilo. Voljela bih da vidim da se za zviždače napravi nekakva fondacija iz koje bi mogle dobiti neku mjesečnu nadoknadu za neki vremenski period. Ja nisam jedina koje je zviždač. Treba naći neku soluciju.

OŠ: Poslije svega nakratko ste se i politički aktivirali. Koji su bili motivi tog angažmana i da li je slučaj Ramada u stvari bio dio plana da Vam on posluži kao odskočna daska za političku karijeru?

PP: Vjerujte mi da ja još uvjek ne gledam na moj angažman u Otporu beznađu kao politički. Ja sam ja, građanski aktivista koji želi sistemske promjene, koji želi poštovanje Ustava i glasanje za ljude a ne partije, koji želi boljitak i promjene, koji želi drugačiji smjer za našu zemlju. Ja sam borac za tu ideologiju bila prije “slučaja Ramade”, i ostala poslije. Nijesam i nikad neću biti na prodaju za mandate, za poziciju ili političku karijeru koja mi zapravo karakterno i ne leži. Ja bih bila političar koji bi slušao građane, pošla na teren da obiđem predloženu lokaciju za deponiju, pričala sa mještanima, za svaki predloženi zakon napravila svoje sopstvene javne rasprave da bih kao poslanik čula narod. Gdje to ima? U tom smislu bi možda mogla biti neki menadžer, direktor ili gradonačelnik, možda bi to i voljela, ali u neke pozne dane, sad sam jos uvjek isuviše terenac i previse aktivna za tako nešto. Još spavam sa ljudima koji protestuju na ulici, čistim deponije, učim djecu i omladinu, sadim – što ne doliči bas nekom političaru, zar ne?

OŠ: Zašto ste napustili Otpor beznađu?

PP: Čista dosljednost i razlika u mišljenjima među članovima. Ne želim ništa loše reći, jer nikad ne pričam loše o ljudima sa kojima sam stajala na ulici, gutala suzavac, trčala od SAJ-ovaca, trpjela glad i hladnoću. Ljudi često počnu sa jednom ideologijom i onda se na putu izgube. Ja sam jako crno – bijela, sta kažem to i uradim. Ko ima njuha i sluha shvata šta se tu desilo i još dešava, i nije potrebno da dalje pričam o tome.

OŠ: Rekoste mi u pripremi razgovora da ćete glas dati Bošnjačkoj demokratskoj zajednici, što me je potpuno zbunilo. Jeste li Vi Bošnjakinja po nacionalnosti?

PP: Jednostavna je stvar. Tokom demonstracija DF-a citavo vrijeme tražila sam vođu, da se čuje, vidi i osjeti. Tokom tih skupova pored sve retorike, priča i ponekad i neumjesnih nacionalističkih i drugih govornika pojavilli su se Mladen Bojanić, Jelisava Kalezić i Hazbija Kalač. Zatim sam bila pozvana na skup Gradjanskog pokreta otpora i opet sam imala priliku da čujem Mladena Bojanica i Hazbiju Kalača. Potom me gospodina Kalač pozvao u Rožaje da sa drugima održim neki govor. Jednostavno moj stomak mora da ima osjećaj povjerenja, ali ne u političara nego u osjećaj da je čovjek ispred mene zapravo čovjek. Na žalost, istina je da nemam ni najmanji osjećaj povjerenja sa bilo kojim vođom drugih opozicionih partija. Njih često odlikuje sujeta, nerijetko se služe neistinama, grade kult licnosti i veličanja sebe, na fali im egoističnog ponašanja, pod uticajem su stranih ambasada. Toga nema kod Hazbije Kalača. Uz sve to, manjine se “koriste” od strane ove Vlade za svoje ciljeve, a to mi tek ide na živce.

OŠ: Što očekujete od predstojećih izbora?

PP: Za mene postoje dva moguća scenarija:

1. Standardna dominacija krađe DPS i satelita jer se zna kojim su pritiscima i ucjenama radnici i građani izloženi. Oni i dalje koriste kupovinu glasova, evo sad navaljuju na apstinente u svim gradovima, ponavljajući Tivatski scenario. Kriminalnoj strukturi u CG odgovara da ova vlast ostane nepromijenjena i pomoći će im tome.
2. Da opozicija pobjedi uz pritiske stranih ambasada da bi se prividno “smirila” situacija u Crnoj Gori, ali ta opozicija će stranim silama morati obećati da će ostvariti njihove strateške ciljeve, a to je da se progura NATO. Kako god, ne radi se o suštinskim promjenama, ne radi se o boljitku Crne Gore niti bilo čemu što će donijeti nadu za jedno bolje sjutra.

OŠ: Za kraj, odgovorite mi na pitanje koje Vam nijesam postavio, a voljeli biste da jesam.

PP: Nekako želim ohrabriti narod da borba, nestabilnost i neizvjesnost jesu nešto što sve nas često plaši, posebno ako ste roditelj, ali je to potrebna faza kroz koju moramo proći. Ako zaista nismo srećni sa trenutnom situacijom, gledamo kako i gdje da pošaljemo djecu daleko u bijeli svijet zbog toga sto je ovdje loše, mi smo, sa pasivnošću, dio tog problema. Želite li da vas djeca gledaju kao žrtve ili kao borce? Šta bi rekli vaši preci da vas gledaju tako pasivne? Za sebe znam, neće se stidjeti ni djeca ni preci, a ako mogu ja možete i vi. Borite se za bolju buducnost.