BIH – Književnik i reditelj Gradimir Gojer smatra da je, nakon otkrivanja masovne grobnice Tomašica, Republika Srpska definitivno entitet masovnih grobnica, a granice tog entiteta opečaćene su krvlju nevinih Bošnjaka i Hrvata.
– Tomašica je jedan od završnih dokaza da je humanizam u dvadesetom stoljeću definitivno poražen u BiH, a da su masovni logori i masovni zločini nad nesrbima na području Prijedora jedan od najzloglasnijih fašistoidno „obojenih” teritorija, tijekom rata u BiH – navodi Gojer u saopćenju za javnost.
Dodaje da to što se o otkrićima skandaloznog zločina u Tomašici ne oglašavaju vodeći ljudi Republike Srpske, „sasvim je razumljivo, s tačke njihovog pogleda, koji znači, iz akta u akt, skrivanje istine o masovnim zločinima, ali to što Tomašicu sve rjeđe pominju i političari iz Federacije BiH, znači suvremenu reinkarnaciju zločina i genocida u 21. stoljeću”.
– Poslije otkrića Tomašice nitko više, ne u Republici Srpskoj, ne u BiH, već u Europi i svijetu ne može negirati činjenicu daje Republika Srpska entitet masovnih grobnica, da su granice ovog entiteta opečaćene krvlju nevinih Bošnjaka i Hrvata – navodi Gojer.
On dodaje da je za Tomašicu procesuiran, do sada, iznimno mali broj osoba, kao i za ostala zločinstva, počinjena na teritoriji Prijedora.
– Očekivati je da se dokazi o zločinstvima počinjenim na teritoriji entiteta obilježenog masovnim grobnicama, počnu procesuirati adekvatno planetarno neviđenim zločinima u svijetu- navodi Gojer.
(Oslobođenje)
Cetnici su hrabri samo kad ispred sebe imaju goloruk narod zene i djecu
Zato iom nikada vise ne smijemo vjerovati i nikad im ne smijemo dozlvoliti da nas kao ovce vode na klanje
Nikad ne smijemo zaboraviti GENOCIDE nad nama jer ako zaboravimo-oni ce nam se opet dogoditi
A evo sta o srpskom junastvu kazu Dobrica Cosic i Slobodan Milosevic
–
Dane velikih srpskih poraza jedan od najvećih ideologa velikosrpskog zla, akademik Dobrica Ćosić u svojoj knjizi “Bosanski rat” opisao je ovako:
– Srpski narod je u agoniji zbog niza vojnih poraza i egzodusa, defetizama. Večeras javljaju da je i Banja Luka ugrožena. Ja dvije godine strahujem od poraza u Bosni. Republika Srpska je iscrpila svoje borilačke snage i nalazila se pred porazom. Srpski narod je dvadeseti vijek započeo oslobodilačkim ratovima s pobjedničkim ishodima, a dogodit će se da ovaj vijek okonča vojnim porazom od bosanskih muslimana i Hrvata. Ljuti Krajišnici su danas bijedni Krajišnici. Pokušavao sam bezuspješno da pronađem Mladića, on je u teškom psihičkom stanju. Nije izdržao poraze u zapadnoj Bosni.
ZAPISNICI VRHOVNOG SAVJETA ODBRANE SRJ 92/96
Utekli su ko zečevi, a sada traže da ih Jugoslavija brani, obrušio se Slobodan Milošević na Milana Martića i krajinsko vodstvo na sjednici Vrhovnog savjeta obrane Jugoslavije 14. kolovoza 1995. nakon operacije Oluja.
“Više su izginuli u bežaniji sa stanovništvom, nego što bi izginuli držeći linije!”, ruga im se Milošević.
Milošević: Molim vas, 6 hiljada Hrvata je branilo Vukovar pola godine; napadala je cela Prva armija, vazduhoplovstvo, čudo, sva sila koju je imala JNA, a oni nisu odbranili Knin, kojem se može prići samo iz tri pravca; nisu ga mogli braniti ni 12 sati!?
Oni ga nisu branili, jer po svim izveštajima koje smo dobili od policajaca, građana i ostalih, čim je prestala artiljerijska priprema u sedam uveče, oni su naredili – bežaniju! Prema tome, tu nije bilo nikakvog otpora niti je bilo borbenog dodira sa hrvatskim snagama. (…) – Tamo je palo naređenje da svi izađu iz Krajine istog dana, čak bez stvorenog kontakta sa hrvatskom vojskom na najvećem delu fronta. Da smo istog tog dana napravili idiotsku glupost da im pomognemo, ko bi to stigao do Knina do večeri da im pomogne?! Pa, tamo ne bi moglo da se stigne od njihovih kolona kojima su zakrčili sve putove u bežaniji zajedno sa stanovništvom. (…) Pitanje je ko je, zaista, doneo odluku da krajiško rukovodstvo napusti Krajinu? Takva odluka, kada su imali sve uslove da se brane, izazvala je egzodus. Sada to treba da bude razlog da Jugoslavija jurne tamo da brani te teritorije, sa kojih su oni utekli kao zečevi?
MUHAMED ŠAĆIRBEGOVIĆ O RATNIM ZLOČINIMA
UN je krio dokaze o masovnim ubistvima
Tomašica predstavlja revolt umrlih nakon decenija nastojanja zločinaca da istinu ušutkaju i sakriju dokaze o genocidu i ubijanjima kompletnih familija, susjedstava i gradova u rejonu Bosanske krajine i Posavine. Stav je ovo koji u svom svjedočenju za „Dnevni avaz“ iznosi nekadašnji ambasador BiH pri Ujedinjenim narodima i ministar vanjskih poslova RBiH Muhamed Šaćirbegović koji danas predaje na jednom od američkih univerziteta.
On kaže da su već u aprilu 1992. i on i Haris Silajdžić, tadašnji šef bh. diplomatije, obavijestili ured generalnog sekretara UN-a o zločinima.
Povjerljivi dokumenti
– Rekli su nam da im trebaju dokazi za to kako bi mogli djelovati. A dokazi u to vrijeme bili su sahranjivani brzinom kojom se sahranjuju žrtve. No, mi nismo znali da je UN tada već imao dokaze. Mi smo ih dobili iz hrvatskih izvora u UN-u, posredstvom mog tadašnjeg zamjenika Milesa Raguža. On mi je dostavio dva povjerljiva izvještaja koja su sačinili promatrači UN-a u regionu. U jednom se govorilo o masovnim ubijanjima, a u drugom o koncentracionim logorima.
Oba sam ta izvještaja odmah dostavio medijima, a kao ambasador zahtijevao sam od UN-a odgovor na pitanje zašto ti izvještaji nisu bili ili objavljeni ili, barem, predočeni Vijeću sigurnosti. Tokom žestoke prepirke koju sam imao s Merikom Goldingom (Merrick Goulding), Britancem koji je bio glavni politički savjetnik Butrosa Galija (Boutros Ghali), insistirao sam na tome da nije bitno kako sam ja došao u posjed ovih dokumenata već zašto su oni sakriveni – prenosi nam Šaćirbegović.
On dodaje da je ubrzo nakon što je medijima dostavio izvještaje UN-a ugledni američki novinar Roj Gatman (Roy Gutman) i ekipa TV ITN bila na terenu i javnost već izvještavala o novim dokazima o masovnim ubijanjima, koncentracionim logorima, etničkom čišćenju i genocidu.
Osnivanje Tribunala
– Vijeće sigurnosti odmah je nakon toga iniciralo stvaranje tribunala za ratne zločine, ne zato da bi se pravda zadovoljila, već da bi se prigušili pozivi da se svijet suoči sa srpskim nacionalistima. Da je pravda bila obećana, onda neuspjeh vodećih država UN-a da se sukobe s zločincima ne bi bio tako uočljiv. Tribunal u Hagu (ICTY), ustvari, nikada nije trebao ni postojati. Samo zahvaljujući upornosti profesora Šerifa Basunija (Cherif Bassiouni), šefa tadašnje Komisije eksperata, dokazi o nekim zločinima naprosto se nisu mogli ni ignorirati ni zaboraviti. U ljeto 1993. Medlin Olbrajt (Madeleine Albright) i ja uspjeli smo osigurati da se SAD obaveže da će se Tribunal zaista uspostaviti – navodi Šaćirbegović.
Ističe da su svi dokazi dostavljeni i glavnim svjetskim igračima – od Vašingtona do Brisela, kao i Haškom tribunalu.
– No, priznanje da se u Prijedoru desio genocid i u drugim dijelovima zapadne i istočne Bosne vodilo je tome da oni koji podržavaju Dejton moraju priznati da je RS stvorena na temeljima sistemskih zločina – kaže Šaćirbegović.
On smatra da su užasni zločini u Prijedoru i Višegradu trebali ostati sakriveni kako se ne bi desilo da se počnu istraživati i oni koji su sve to znali, a krili.
Poništavanje rezultata etničkog čišćenja
– Srebrenica se nije mogla ignorirati. Ona se desila pred očima NATO-a i UN-a. No, zločini koji su se tamo desili pokušali su se interpretirati kao izolirani incident – kaže Šaćirbegović.
Genocid koji se desio širom BiH, prema njemu, prešućivan je i zato što bi njegovim priznavanjem svjetske sile bile dužne da zatraže poništavanje rezultata etničkog čišćenja.