Bijelo Polje – Rezultat istraživačkog rada Džavida Begovića i njegove sestre Šefke Begović Ličina je „Sandžaki rječnik“ u čije korice je smješteno 10.000 leksema i 3.000 fraza. Ovo istraživanje je zahtijevalo pet godina života „na okidaču“ svake riječi koja se koristila ili se koristi u Sandžaku.
Pet godina opreza da im slučajno ne „pobjegne“ koja riječ, pet godina prisjećanja kako ih je majka ispraćala u školu, gdje je bilo „smiješno“ da koriste riječi koje su čuli od deda i nane, pa kad bi se vratili iz škole majka se čudila njihovome zboru: „Velahaule, šta je sa ovijem mojijem đetetom, ništa ga ne razumijem šta priča“. Pa su, veli Džavid, morali da imaju jedan rječnik za majke, a drugi za učitelje. U tih pet godina, u Džavidu i Šefki je kulminirao naboj da sačuvaju sandžačku leksiku. No, da Šefka nije napisala knjigu „Duša u leptiru“, ko zna da li bi danas bio objavljen „Sandžački rječnik“. Ali, kada je Šefka dala rukopis knjige na lekturu i recenziju, ljudi koji su radili na knjizi tražili su da napiše indeks manje poznatih riječi, jer blizu 1.000 riječi nijesu razumjeli.
– Onda smo krenuli da pišemo i da zapisujemo riječi. Kada se pročulo da to radimo, počeli smo da dobijamo informacije o ljudima koji to isto rade, o knjigama koje imaju indekse manje poznatih riječi i o rječnicima koji su bili u izradi ili su urađeni, kao što je Rožajski koji je objavljen, i Plavsko-gusinjski rječnik Ibrahima Rekovića sa 4.000 riječi koji još nije štampan. Kada smo prikupili oko 30.000 riječi nefiltriranih, neselektivno prikupljenih, počeli smo sa selekcijom i svođenjem na neutralnu formu. Tada su počeli da nam se pridružuju stručnjaci, koji su u tome prepoznali vrijednost leksike istočne varijante bosanskog jezika, čega mi nijesmo bili svjesni. Čovjek koji nam je najviše pomogao je prof. dr Dževad Jahić akademik BANU, priča Džavid.
- Je li vam se dešavalo da vam se neka riječ pojavi, a onda „pobjegne“ bez trga?
– To se rijetko dešavalo. Jer, za to smo razvili reflekse. Jednostavno, i ja i Šefka smo znali da nam se to ne smije dešavati. Stalno smo uz sebe imali diktafon i čim neka riječ „dođe“ do nas mi je snimimo. Dešavalo mi se da dok razgovaram sa nekim izgovorim neku riječ koju do tada nijesam imao i odmah je zapišem. Moja rahmetli supruga Nijaza, rođena Travničanka, za 33 godine našeg braka čula je mnogo sandžačkih riječi, pa je znala i da me probudi usred noći i da mi kaže neku sandžačku riječ koja joj je tog momenta pala na pamet.
- Koji su to jezici najviše uticali na sandžački govor?
– Porijeklo mnogih riječi je tračkog, ilirskog, aromanskog, turskog, germanskog, italijanskog porijekla. U rječniku je dat taj pregled. Sasvim je prirodno da imamo stranih uticaja u sandžačkom govoru, pogotovo turskog. Ali i te, na primjer turske, riječi nijesu originalno turske, već su mnoge od njih ili persijske ili arapske i one su u rječniku označene kao orijentalizmi, zato što su preuzete. Dakle, Turci su nam prenijeli te riječi. Ono što je bilo iznenađujuće, jeste to koliko mi imamo riječi ilirskog porijekla, što pokazuje da stanovništvo Sandžaka nije doseljeničko. Pogotovo su toponimi ilirskog porijekla.
- Ima li u „Sandžačkom rječniku“ riječi koje se upotrebljavaju isključivo u Sandžaku?
– Ovih 10.000 riječi, koliko „Sandžački rječnik“ ima, ekskluzivno se koriste na ovom prostoru, ili su korištene u nekom drugom slavenskom području, ali su sada izbačene iz upotrebe. Ovo je praktično diferencijalni rječnik. To je leksika naroda na području Sandžaka, bez obzira na nacionalnost i vjersku pripadnost.
- Je li „Sandžački rječnik“ početak jednog ozbiljnijeg izučavanja sandžačkog dijalekta?
– Jednostavno, nakon „Sandžačkog rječnika“ se najavljuje još nekoliko novih projekata. Već se priprema Plavsko-gusinjski rječnik, ali i lokalni rječnici Sandžaka. Ide se i na izradu leksikografskog atlasa Sandžaka, što znači da će svi toponimi u Sandžaku biti popisani i taj projekat će voditi prof. dr Dževad Jahić. On će raditi i književni rječnik. Ovaj „Sandžački rječnik“ je postao okidač za slične projekte.
Danas.rs
