24. Juni 2011

Na trenutak pokušajte zamisliti vijesti pod slijedećim naslovom: ”U povodu Dana škole, učenici OŠ Alija Isaković izveli prigodan mevludski program”, ili ”FK Velež angažovao imama”, ili… Da se uzalud ne trudimo, takvo što je nemoguće i zamisliti pa taman da ste Chuck Norris. No, kad bi se takvo što, kojim slučajem i desilo, nije teško pretpostaviti da bi za sve bio kriv reis Cerić koji je ionako kriv za sve. U manjem entitetu je sasvim normalno da skoro svaki objekat, bila to crkva, bolnica, zgrada Vlade, škola, obdanište ili nešto drugo, ima redovne krsne slave.

U famoznoj Evropi je normalno da klubovi imaju privatne svećenike pa je tako Manchester United angažovao svoga da poradi na moralu nestašnog Giggsa. U toj istoj Evropi je svašta nešta normalno i obično se oko takvih stvari ne diže nikakva prašina.

Međutim u našim hipotetičkim naslovima sprva teksta su akteri Bošnjaci a Bošnjacima se sve zamjera. Što god je od Bošnjaka ili za Bošnjake, sije se kroz stotine sita i rešeta pa se onda vaga, tabiri, analizira ne bi li se našao kakav trag koji ”zorno ukazuje” na destrukciju, radikalizaciju i krajnje ozbiljnu prijetnju samoj Bosni i Hercegovini, pa Balkanu, pa Evropi pa butun dunjaluku, pa, valjda, i cijelom univerzumu. Kad Bošnjak klanja, on je vjerski fanatik i, još ako ode na džumu, onda to javno demonstrira. Kad Bošnjak upiše medresu, on je etiketirani hodžusija. Kad Bošnjak udari temelje džamiji, namah mu se nabija na nos što namjesto toga nije gradio fabriku. Kad Bošnjak osnuje svoju akademiju nauka i umjetnosti, on time, po automatizmu, podriva sve i svakoga. Valjda zvuči neobično da, pored silnih zgoda i nezgoda koje su ispredene uz likove Sulje, Muje, Fate, Hase i Huse, stoje tako velike riječi kakve su ”nauka i umjetnost”.

Helem, kome smetalo da smetalo, stoje i tako će, uz Božiju pomoć, i ostati. Nije mi namjera pisati o Bošnjačkoj akademiji nauka i umjetnosti, barem ne direktno, nego o nečemu drugom. Već rekoh da se Bošnjacima sve vaga i zamjera. No, koliko sami Bošnjaci umiju da vagaju? Onako izokola, zanimljiva su mi tri momenta (iako ih ima kudikamo više) koja su (će) stavila Bošnjake na kušnju i testirala njihovu sposobnost vaganja (čitaj: analiziranja, promišljanja, učenja na vlastitim greškama…).

Prije izvjesnog vremena je otac srpske nacije, kako ga popularno nazivaju, Dobrica Ćosić promovisao svoju novu knjigu u kojoj je, između ostalog, ustvrdio kako u Srebrenici nije počinjen genocid (što od Dobrice i mnogih drugih dobrica i ne iznenađuje). Ovaj put je Dobrica otišao dalje te ustvrdio kako on zna pravu istinu te kako posjeduje jedini validan i relevantan spisak srebreničkih žrtava na kome je, ni manje ni više, svega oko 400 žrtava. Podsjećanja radi, ove godine je planirano da se obavi dženaza za 500 žrtava srebreničkog genocida. Neko će reći kako smo već svikli na ovakve pa i gnusnije nebuloze te da im ne treba pridavati veći značaj. Međutim, neko će za nekih 50 ili 100 godina tragati za odgovorom na pitanje srebreničkog genocida i slučajno naletjeti na Dobricine umobolije a o epilogu bi se moglo samo nagađati.

Duboko vjerujem kako će Bošnjačka akademija nauka i umjetnosti učiniti sve da žrtve genocida te cjelokupnu domaću i svjetsku javnost na adekvatan način zaštiti od ovakvog i sličnih Dobricinih ”intelektualnih avantura” kojih, bojim se, neće nedostajati. Možda baš zato BANU nekima nije poželjna!?

14. dan mjeseca juna obilježava se kao Svjetski dan dobrovoljnih davalaca krvi. Tim povodom su hatibi širom naše zemlje, po instrukciji Rijaseta, održali hutbe na temu potrebe dobrovoljnog davanja krvi. Hatibi su podsjetili džematlije da su i bolest i zdravlje iskušenja za čovjeka te da svaki čovjek, posebno musliman, treba da udjeljuje od dobra koje mu je dato. Udjeljivanje se ne odnosi samo na materijalna sredstva nego i na ostala dobra kakva su, primjera radi, znanje te zdrava krv. Džematlije su sa minbera imale priliku čuti niz lijepih savjeta i preporuka po pitanju važnosti davanja krvi i spašavanja ljudskog života ali i nimalo ohrabrujuće podatke Zavoda za transfuziologiju Bosne i Hercegovine o više nego slabom odzivu ovoj plemenitoj gesti. Najiskrenije se nadam kako će poruke stići do vjerničkih srca te kako će se procent od jedva 2% darivalaca krvi u našoj zemlji u određenoj mjeri popraviti, čime bi Bošnjaci ali i svi građani naše zemlje položili još jedan test ljudskosti.

Ne znam zašto ali me uopšte nije iznenadila činjenica da ovakva gesta Rijaseta nije polučila ozbiljniji interes medija pa su je samo rijetki, onako usput, spomenuli.

Domaću javnost je ponovo uzburkala priča o dolasku i novim seansama marokanskog iscjelitelja Torabija, ovaj put sa posve drugim konotacijama i u posve drugačijem ozračju. Mnogi koji su u prvi mah tvrdili kako im Torabijevi tretmani značajno pomažu, u međuvremenu su potpuno promijenili mišljenje i to na bazi ličnog iskustva. Obilje je informacija koje je ovog svjetskog lupeža i šarlatana otkrilo do gole kože a i Rijaset, odnosno Vijeće za fetve na čelu sa vrhovnim muftijom u BiH, reisu-l-ulemom dr. Mustafom ef. Cerićem ozbiljno je pristupilo ovom pitanju te donijelo fetvu po kojoj se ovakve rabote Torabija smatraju vjerom strogo zabranjenim (haram) te isti tretman imaju i odlasci na njih. Čini se da su se u značajnoj mjeri osvijestili i određeni dužnosnici iz vladajućih struktura koji su odlučni da Torabiju ne izdaju potrebne saglasnosti za rad. Uprkos svemu, Torabijev menadžer, izvjesni Sabo, pozvao je sve zainteresovane da pristupe seansama i dođu ”po pomoć”. To je isti onaj Sabo koji uživa u zagrebačkom luksuzu satkanom od mermera, veleljepne vile, bazena i mnogih drugih pratećih sadržaja tipičnih za ovodunjalučke moćnike. O Torabijevom vjerskom backgroundu, pričama o tajanstvenom hifzu i životu, odnosu prema ulemi rečeno je manje-više sve, tako da se time ne vrijedi iznova baviti.

Nadam se da, ukoliko Torabi i uspije otpočeti sa novim ciklusom ”seansi” (u vrijeme pisanja teksta to se nije desilo), Bošnjaci ali i ostali građani naše zemlje neće biti naivni i nasjesti na ublehu kao prošli put.

Iskustvo govori da Bošnjacima solidarnost i humanost nikada nisu bili strani. Iskustvo, isto tako, govori da su Bošnjaci nerijetko znali nasjedati na ublehe kojekakvih hoštaplera i prodavača magle. Iskustvo oslanjanja na takvu instituciju kakva je nacionalna akademija nauka i umjetnosti Bošnjaci još uvijek nemaju. Jasno je da će za takvo što trebati vremena i jasno je, a vrijeme će pokazati, kako će i oni koji se rukovode parolom ”što on, što nisam ja?”, uvidjeti svoju grešku i shvatiti vrijednost BANU-a. Kada se to, ako Bog da, desi, jedini koji će istinski profitirati su Bošnjaci. Do tada treba sabura.

Konačno, i najduže putovanje počinje jednim korakom.

Autor: Safet Pozder

Izvor: Rijaset.ba

Sandžak PRESS pratite putem Facebook | Twitter | Android| iPhone



Stavovi iznešeni u ovom tekstu su autorovi i moguće je da isti ne predstavljaju stavove naše redakcije.
Komentari su vlastita mišljenja autora i redakcija zadržava pravo brisanja vulgarnih i uvredljivih komentara.

OSTAVI ODGOVOR

No more articles