11. Februar 2019

Irak i Iran u vremenu od 1980.do 1988. godine vodili su iscrpljujući rat koji je rezultirao stotinama tisuća mrtvih i velikim razaranjima. Irački ciljevi rata, koji su obuhvaćali teritorijalne korekcije razgraničenja i eventualno rušenje  vlasti u Teheranu nisu ispunjeni, a iranski ciljevi rata, obrana teritorijalnog  integriteta i održanje Islamske revolucije i vlasti u cijelosti su ostvareni. Irak, podržan od cijelog Zapada na čelu sa SAD-om i arapskim saveznicima, prije svega Saudijskom Arabijom i ostalim zaljevskom petromonarhijama, rat je izgubio i iz njega izašao iscrpljen i osiromašen. Samo Saudijskoj Arabiji na ime zajmova potrebnih za vođenje rata ostao je dužan nevjerojatnih 80 milijardi dolara. Dakako, nekadašnji saveznici i financijeri tražili su povrat sredstava jer irački režim nije postigao ono što im je obećao – rušenje iranske vlasti.

U svakom slučaju ekonomski i vojno iscrpljeni Bagdad jedva je dočekao  20. kolovoza 1988. godine,  dan kada je nastupilo dogovoreno primirje.

No završetak rata nije značio i kraj vojnog djelovanja iračke i iranske strane. Na teritoriju Iraka ostale su stacionirane oružane formacije koje su neprijateljski djelovale prema Iranu,  prije svega iranska disidentska grupacija Mojahedin-e Khalq ili skraćeno MEK i vojna organizacija iranskih Kurda – Kurdistan Democratic Party of Iran, stacionirana u iračkom Kurdistanu. MEK je cijeli iračko-iranski rat borbeno djelovao na iračkoj strani i čak sudjelovao u ofenzivnim upadima na iranski teritorij. MEK je sudjelovao i u posljednjem iračkom napadu na iranski teritorij neposredno pred primirje u kolovozu 1988. godine. Mješovite snage iračke Revolucionarne garde i MEK-a upale su na  iranski teritorij uz podršku iračkog zrakoplovstva čiji su zrakoplovi u toj operaciji koristili i avio-bombe s bojnim otrovima. No operacija je završila neuspjehom. Iranske postrojbe zaskočile su, opkolile i desetkovale snage MEK-a, dok su se  pripadnici iračke vojske, koji su ih podržavali, nakon znatnih gubitaka uspjeli izvući natrag na irački teritorij.

Prije Islamske revolucije u Iranu organizacija je bila ogorčeni protivnik vladavine šaha Reze Pahlavia. Nakon njegovog rušenja vodstvo MEK-a nije našlo zajednički jezik s prevladavjućom političkom strukturom i ponovo  je postalo neprijatelj vlasti. MEK je izbjegao u Irak gdje je uz podršku SAD-a i zapadnih saveznika figurirao kao moguća alternativna iranska vlada u egzilu koja bi u slučaju rušenja iranskih vlasti preuzela upravljanje državom. Političko vodstvo nalazilo se je u Francuskoj. No Iran je 1986. godine zatražio protjerivanje MEK-a iz Pariza čemu su francuske vlasti udovoljile. Uskoro su se i političko vodstvo i vojne formacije našle stacionirane u Iraku sa sjedištem u logoru Ashraf u blizini iranske granice. Nove iračke vlasti više puta su tražile da MEK napusti irački teritorij no MEK je ostao u Iraku uz podršku Amerikanaca sve do 2016. godine,  kada su posljednji preostali pripadnici MEK-a uz američku asistenciju premiješteni u tajnu bazu u Albaniji kod Maneza, u okrugu Durres.

Zbog stalne prisutnosti neprijateljskih formacija na iračkom teritoriju neposredno uz svoju granicu, Iranci sve do 2001. godine izvodili povremene zračne i raketne napada na Irak, ciljajući kako položaje vojne strukture  MEK-a tako i iranskih Kurda u iračkom Kurdistanu.

Irak  je 1990. godine izvršio agresiju na Kuvajt što je izazvalo reakciju međunarodne zajednice. Vojna koalicija predvođena SAD-om na temelju odluka UN-a vojno je porazila Irak i istjerala njegove snage iz Kuvajta 1991. godine. Tada su uspostavljene dvije zone zabrane leta koje su obuhvaćale kurdski sjever Iraka i šijitski jug. Iračka vojska je bila potpuno devastirana i nekada s 1,4 milijuna ljudi spala na 500 tisuća, a iračko gospodarstvo je bilo uništeno zbog ratnih razaranja i uvedenih međunarodnih sankcija. Tijekom borbenih djelovanja u Prvom zaljevskom ratu za oslobađanje Kuvajta Iran je ostao neutralan i prihvatio 80 iračkih borbenih zrakoplova koji su na njegov teritorij preletjeli iz Iraka kako ne bi bili uništeni američkim i savezničkim vojnim djelovanjem. Među njima su se nalazili  borbeni zrakoplovi Mirage F.1 francuske proizvodnje, Migovi 29 i Su-24 i Su-25 sovjetskog porijekla, kao i jedan irački AWACS  zrakoplov.   Iran je zrakoplove zaplijenio i uljučio u svoje zračne snage.

Kako su  oružane formacije MEK-a i kurdskog KDP-a s iračkog teritorija nastavili povremeno vojno djelovanje prema Iranu kroz učestalu topničku vatru ili upade manjih borbenih skupina, iransko vodstvo je odlučilo odgovoriti ratnim zrakoplovstvom i praktički ignorirati uspostavljenu zonu zabrane leta nad sjevernim Irakom. Na svoje iznenađenje, nakon prvih zraćnih napada utvrdili su da Amerikanci i njihovi saveznici uopće ne reagiraju na njihove povrede zone zabrane leta i da ih prešutno odobravaju. Savezničkoj strani je bilo samo važno da zonu zabrane leta ne krše irački borbeni zrakoplovi.

Prvi iranski zračni napad izveden je 5. travnja 1992. godine s osam borbenih zrakoplova tipa F-4E Phantom II američkog porijekla. Bio je to prvi iranski napad na iračko tlo od prekida vatre od 1988. godine. Bombardirana je baza MEK-a, a Bagdad je tvrdio da je uspio srušiti jedan iranski zrakoplov i oboriti oba pilota. Nakon ovoga napada Iran je djelovao povremeno s manjim skupinama borbenih zrakoplova. Irački  lovci su ih pokušavali presresti ali u tome nisu uspjevali, što zbog narušenog iračkog sustava zračnog promatranja i navođenja, što zbog  rizičnosti dužeg zadržavanja u zoni zabrane leta.

Novi veći zračni napad Iran je izvršio  26. svibnja 1993. godine, čiji cilj je ponovo bio MEK i njegov logor Ashraf sjevernoistočno od Bagdada. U napadu je korištena cijela eskadrila iranskih F-4 Phantoma pri čemu Iran nije pretrpio nikakve gubitke.

Krajem 1994. godine uz korištenje zrakoplovstva za napad na ciljeve MEK-a i KDP-a na iračkom teritoriju Iran je masovno počeo koristiti i rakete tipa Scud. Tako je početkom studenog 1994. godine Iran izveo kombinirani zrakoplovni i raketni napad na ciljeve u Iraku. Položaji MEK-a gađani su s 3 rakete Scud dok su istovremeno 4 iranska borbena zrakoplova tipa Phantom udarili po infrastrukturi kurdskog KDP-a. Prekid vatre iz 1996. godine, dogovoren između Teherana i KDP-a prekinuo je iranske napade na tu skupinu ali su nastavljeni napadi na uporišta MEK-a. Iranski zrakoplovi su u rujnu 1997. godine istovremeno bombardirali dva uporišta MEK-a, jedan u blizini Al Kuta i ponovo logor Ashraf. Korišteno je 9 borbenih zrakoplova, a savezničke snage predvođene SAD-om nisu reagirale na tako brojčano veliki upad  iranskih zračnih snaga u zonu zabrane leta. Iračka protuzračna obrana pak  nije uspjela srušiti niti jedan iranski zrakoplov.

Konačno, 18. travnja 2001. godine Iran je izvršio svoj posljednji veliki napad na Irak. Nakon  djelovanja zrakoplovstva  Iran je ispalio gotovo 70 raketa Scud na 7 baza MEK-a po cijelom iračkom teritoriju. Najveći dio raketa je pogodio logor Habib u blizini Basre na jugu i bazu Anzali na sjeveru blizu iranske granice kao i središnji MEK-ov logor Ashraf kod Bagdada. Nakon ovog velikog zračnog i raketnog napada Iran je povremeno djelovao manjim zrakoplovnim skupinama po ciljevima MEK-a.

Iransko djelovanje po iračkom teritoriju okončao je američki i saveznički napad na Irak  početkom 2003. godine i rušenje vlasti Saddama Husseina.  U svibnju te godine američke snage uz podršku borbenih helikoptera  opkolile su  sva značajnija uporišta MEK-a i prisile ga na predaju. Amerikanci su ih kasnije, kao moguću zamjenu vlastima u Teheranu premještale i štitile kao mačka mlade, da bi ih konačno smjestile u savezničkoj im Albaniji.

Iran više nije imao razloga zbog njih udarati po iračkom teritoriju ali su novi bliskoistočni ratovi u Iraku i Siriji ponovo  pokrenuli iranske oružane snage čije se formacije i danas nalaze na teritoriju tih država. Iransko zračno i raketno ratovanje protiv neprijateljskih snaga na iračkom teritoriju tijekom 90.-ih godina ostala je zaboravljena epizoda bliskoistočnih ratova.

Izvor: geopolitika.news


Pogledajte vijest na izvornom sajtu:

(Video) Zaboravljene bitke – iranski zračni napadi na Irak nakon Zaljevskog rata

Sandžak PRESS pratite putem Facebook | Twitter | Android| iPhone



Stavovi iznešeni u ovom tekstu su autorovi i moguće je da isti ne predstavljaju stavove naše redakcije.
Komentari su vlastita mišljenja autora i redakcija zadržava pravo brisanja vulgarnih i uvredljivih komentara.

OSTAVI ODGOVOR

No more articles