22. Februar 2017

Mekteb u Seošnici

Rožaj, avgusta – Najzaostalija, najzabačenija i najmanje poznata varoš je, bez sumnje, Rožaj, koji sa Tutinom čini dvijee najmanje varoši Zetske banovine.

S. Ivezić

Pošao sam za Rožaje pješke, jer ovaj kraj, poznat po ljepoti, rožajskim agama i siledžijama nije vidio automobile i čuo huku motora. Julsko sunce upeklo. Zapara. Ali planinski vjetar rashlađuje, hladni izvori osvježuju, dok iz daljine dopire klepet zvona sa ovaca, a šuma se hori od ptičije pesme. Planina, brda, dolina, klisure, bučni potoci. Čitav film.

Put od Berana do Rožaja vodi preko planine Turjaka, gdjd je bezbroj života palo od hajdučke ruke. Stigne se za punih šest sati. Pješke ili na konju. Prolazi se kroz vrlo lijepe predjele, kroz komplekse rožajskih šuma, koje su bogate raznovrsnom divljači. Koji put, učini nam se, da prolazimo tunelom od drveća, koji traje dva, tri časa i više. Okolo šuma.

Spustivši se u rožajsku ravan, u selo Bogaje, naišao sam na nekoliko koliba. Divlja romantika. Ovce u senci jednog velikog bora planduju. Nešto dalje ispred jedne kolibe mlada žena kupa dijete. Jedva mu je godina. Opružila ga o zelenoj travi i poliva vodom, dok se ono praćka i prevrće vrišteći.

Naš se seljak zbilja navikava na grubost i izdržljivost još iz malena. Otuda kod njega i ona čelična volja i životna snaga.

-Kako je kod vas? Pitam je.

-Dobro, fala Bogu. Ljetina je lijepo ponijela. Stoke imamo dosta. Trave također. Živi se teško, ali, takav je seljački život. Mučimo se.

Uskoro sam ušao u Rožaje. Mala varoš. Jedva 150 kuća, nekoliko uskih i kaldrmisanih sokaka, sa ćepencima i kapidžicima. Ibar, zelen i dubok, dostojanstveno teče kroz čaršiju. Rožaje je nalik na selo. Šćućuren u podnožju brda, Demiškin mosta, Bandžova brda, Gradine i Šuškovca. Dijeli se u tri mahale: Kučevsku, Zejnilagića i Kurtagića. A stanovnici su skoro sve sami muslimani: od stotinu, 90 procenata.

Odsjeo sam u jednoj od dviju kafana. Sjede dva radnika. Pitaju:

-Ej, bre, da nijesi Nijemac?

-Nisam.

-Jučer su dvojica bili ovđe, pa rekosmo da si i ti. Ali, fala Bogu, naš si čoek i još došao da vidiš Rožaje. Baš ti fala. I vidi se da si naš čoek. Znaš, kako je: kod nas ti je kao usred džombe!…

Naherena munara

Čaršiju sačinjavaju dvije džamije, crkva dovršena ovih dana, jedna obućarska radnja, jedna berbernica i osam sitničarskih dućana. Jedna je od džamija naherena.

Jedan kovač kaže:

-Mi, kovači, ili Cigani, kako nas vi Vlasi zovete, činimo pola Rožaja. Kovačnice su nam na kraju čaršije. Sirotinja. Kriza. Ne radi se ništa, ali uprkos tome, veselimo se. Dođite sutra na našu svadbu. Dovodimo đevojku iz Berana. Biće 50 svatova, zurle, doboši i armonike. Veselićemo se nekoliko dana.

Predsjednik opštine g. Ilija Zečević iz Beograda, vlasnik šumskog preduzeća ‘’Treska’’, bio je vrlo ljubazan i upoznao me s prilikama mjesta i okoline. Kako je kod nas, rekao je, vidite i sami. Kao na selu. Nama se čini da smo Bogu za leđima, a kamoli ljudima. Samo što nas sunce grije.

Rožaj sa okolinom je stočarski kraj. Razvijena je i zemljoradnja. Ipak, naša žitnica je Peć. Nesreća je za ovo mjesto što nema saobraćajnih veza sa okolnim mjestima. Put Berane-Rožaje-Tutin-Novi Pazar radi se odavna i sporo. Svakako, s ovim putom i život u Rožaju izmijeniće se iz osnova. Tada će biti ljepše i bolje, nego danas!

Okolina je bogata šumom, ali je i ona u toku posljednjih nekoliko godina propala usljed neracionalnog iskorišćavanja. Jedino je ‘’Treska’’ umjela da iskoristi to bogatstvo. U mjestu je ostalo nekoliko miliona. A zaposleno je od 200 do 700 radnika.

Opština će, pomoću ‘’Treske’’, pošumiti okolinu Rožaja, izraditi vodovod, jer se oskudeva u pijaćoj vodi.

U moralnom i zdravstvenom pogledu ovaj je kraj u očajnom stanju. A Rožaje nema ni jednog ljekara, premda je bolesnika dosta.

Agrarne prilike nisu sređene i one usporavaju privredni napredak celog kraja. Sve sami čivčija. Nije riješeno ni katastarsko pitanje. Rožaje je oglašeno za trgovačko mesto, mada je u njemu 90 od sto posto, zemljoradnik i radnik. Opština ne može nikom da izda uvjerenje o siromaštvu. Sve bogataši, a ovamo… puka sirotinja!

Kriza se u ovom stočarskom kraju ipak lakše snosi, nego u drugim krajevima. Život primitivan. Živi se u tišini. Sa prvim mrakom prestaje sve. Zatvaraju se kapije.

Turizam? Ne zna se ovdje o tome ništa. A kraj je divan. Puno je pećina, razvalina, klisura, šuma… Samo da se podigne nekoliko turističkih kuća…

Sutradan napustio sam Rožaje. Kraj od Rožaja do Tutina je potpuno go. I divna Vučja klisura.

Tutin je još manji od Rožaja. Ima svega 200 stanovnika. Ali je kraj bogatiji od rožajskog. Tutin zato ima dvije interesantne crkve: jedna je posvećena Konstantinu i Jeleni, a druga sv. Petru Koriškom. Nedaleko je i manastir Crna Reka, u jednoj klisuri, uzidan u stijeni. Unutra mrak. Nasred oltara kaplje voda sa svoda iz stijene. Narod ovih krajeva dolazi i ostaje dva-tri dana. Vjeruje se, da bolesnici tu ozdrave.

Treba ovamo doći, pa vidjeti puno zanimljivost.


S. Ivezić, Vreme, Beograd, 5. avgust 1934. god., broj 4515, strana 7.
Mekteb u Seošnici
Mekteb u Seošnici/Nurkovići kod Rožaja, 1935. godina

 

(kosovapersanxhakun.org)

Sandžak PRESS pratite putem Facebook | Twitter | Android| iPhone



Stavovi iznešeni u ovom tekstu su autorovi i moguće je da isti ne predstavljaju stavove naše redakcije.
Komentari su vlastita mišljenja autora i redakcija zadržava pravo brisanja vulgarnih i uvredljivih komentara.

No more articles