Iako se, u potrazi za boljim životom, sa teritorije opštine Nova Varoš u posljednjih nekoliko godina odselilo više od hiljadu i po stanovnika, mladi bračni par Ljujić budućnost vidi u životu na selu.
Među malobrojnima koji su se odlučili za život na porodičnom imanju u Bistrici je mladi bračni par Ljujić. Nevenka i Petar, bave se poljoprivredom i nastoje da ljubav prema selu, prenesu na svoje troje djece koja su i jedina u tom zaseoku.
Poznaju se od djetinjstva, jer odrasli su u ovom kraju, u dva sela između Nove Varoši i Prijepolja, završili školu i uprkos mogućnosti da krenu dalje, odlučili su da ostanu tu i bave se onim što oboje vole.
“Nije mi teško raditi ovo što radim, tu sam se pronašao… Nabavili smo traktor, napravili smo novu štalu, bazen za osoku, svu moguću priključnu mehanizaciju, sve smo nabavili od stoke”, kaže Petar LJujić.
“Živimo sasvim normalno, pristojno, lijepo zarađujemo, jeste da se mnogo radi, djeca su mala, ali hvala Bogu, svi smo živi i zdravi, tako da koliko stignemo uradimo, a uradimo dosta”, dodaje Nevenka Ljujić.
I poslije 7 godina zajedničkog života na selu, kažu, nisu pogriješili, jer korak po korak, uz subvencije, proširuju gazdinstvo, obnavljaju mehanizaciju, mjesečno predaju 4000 litara mlijeka, i u svemu imaju podršku Petrovih roditelja.
“Zna se red, stoji rad, razumijevanje i čovjek do cilja će stići, puteva ima dosta, ali treba odabrati polako, lagano, dogovorno, dakle da se dogovori šta se hoće”, kaže Rade LJujić iz Bistrice.
“Mi pomažemo što god možemo ali, oni to rade, odradjuju i oni su glavni. Mi pomognemo što možemo, što ne možemo, ne traži nam niko i eto”, naglašava Milanka Ljujić.
“Radimo dvadesetak hektara zemlje, ljudi nam daju bez ikakve nadoknade, zato što je na žalost sve manje i manje naroda u selu i mi to radimo”, naglašava Rade Ljujić.
Ni gotovo pusto selo nije ih obesrabrilo, ali im za lagodniji život, kažu, nedostaju bolja struja i put kojim bi lakše stizali do 7 km udaljene Nove Varoši, vrtića, a kasnije i najbliže škole u koju će djeca ići.
“Ne razmišljam da se odselim ali žao mi je zbog djece zato što je selo pusto, što nemaju druge djece da se druže, pa su sami”, kaže Nevenka.
“Smatram da smo se izborili, da smo ostavili temelj, osnov za sobom. Djeco samo naprijed”, poručuje Rade.
Uz sve što su do sada, istrajnim radom i uz podršku starijih stekli, imaju i nove planove za budućnost, ali i želju da, istnsku ljubav prema selu, prenesu na šestogodišnju Milu, četvorogodišnjeg Milana i najmlađeg, sedmomjesečnog Srđana.
(GZS)
Pametni ljudi.
Srbi.