22. April 2018

Pograničnu regiju jugozapadne Srbije i sjeveroistočne Crne Gore, poznatiju kao Sandžak, naseljavaju Bošnjaci čiju demografsku sliku cijelo stoljeće oblikuju neprekidne migracije.

S obzirom na to da je preko teritorije Sandžaka vodila glavna ruta migracija prema Turskoj nakon Berlinskog kongresa 1878, domicilno stanovništvo koje se zadržalo na tom potezu iseljavalo se u talasima od početka 20. stoljeća sve do danas, mijenjajući primarna odredišta.

Veterani iseljavanja

Istina, danas je iseljavanje prostora Jugoslavije prema Zapadnoj Evropi aktuelan trend bez ciljane etničke strukture, međutim, Bošnjaci iz Sandžaka veterani su te pojave.

Koliko god migracija bila isrpljujuća za etničku grupu, stasale generacije nanovo dostavljaju potrebnu dokumentaciju ambasadama u nadi za boljim uslovima života.

Fikret Hadžić iz Hamburga rođen je u Novom Pazaru, ali živi u Njemačkoj od ranog djetinjstva. On faktički pripada drugoj generaciji sandžačke dijaspore u toj zemlji jer je njegov otac prvi put otišao na Zapad krajem 1960-ih.

“Muslimane u Sandžaku administracija aktuelnih sistema je uvek doživljavala kao višak, teško se živelo i taj beg u treće zemlje nas prati poslednjih 100 godina. Braća i sestre mojeg deda su u Turskoj, njihova deca i unučad su sada pravi Turci. Moj otac je jedan od prvih Sandžaklija koji su krenuli prema Nemačkoj. U početku je odlazio na privremeni rad, kao ‘gastarbajter’ i radio teške fizičke poslove u šumi da bi u jednom trenutku i sve nas poveo gore kako bismo mogli pristojno da živimo”, govori Hadžić.

‘Bauštela’ u Muenchenu kao rješenje

Malo više od 20 kilometara od Novog Pazara i 20 godina nakon Hadžićevog odlaska, u mjestu Ribariće, mladi stomatološki tehničar Dženis Berović nije mogao naći perspektive ni motiva da ostane u rodnom mjestu. Iako je bio natprosječno dobar učenik, studiranje u Srbiji nije ga privlačilo.

Dženis živi u Muenchenu već dvije godine i kaže da je na pravom putu da riješi pitanje egzistencije.

“Trenutno ne radim u struci, posao sam uz podršku rodbine našao na građevini. Zahvalan sam na svakoj prilici, ali ne planiram da to radim u budućnosti. Trenutno usavršavam jezik jer želim da nastavim školovanje. Protetika je jako unosan posao ovde u Nemačkoj i to je ona sigurna strategija kojom bih mogao da dovedem ostatak porodice u Minhen. Mlađa sestra mi je već stigla u Nemačku. Trenutno obavlja praksu i uskoro će dobiti puni radni ugovor kao medicinska sestra”, navodi Berović.

Mladi ljudi poput Berovića iz beznađa objektivno loše ekonomske atmosfere došli su u okruženje koje je blagonaklonjeno prosperitetu.

“Ja nisam otišao zauvek od kuće. Želim da napravim iskorak i da uradim ono što je u Srbiji nemoguće, da budem nezavistan mladi čovek koji može da živi od svog rada. Verovatno, kada se uslovi malo promene, moći ću da počnem da idem tamo gde me srce vodi”, poručuje Berović iz Muenchena.

U crnogorskom dijelu regije situacija je gotovo identična. Nema porodice koja nema barem jednog člana na privremenom radu u inozemstvu, a česta su iseljavanja čitavih generacija.

Desetak kilometara od magistralne poveznice s crnogorskim primorjem smještena je jedna od najmlađih općina u državi, Petnjica.

Ko je ostao ići će

Petnjica se zbog svog položaja i činjenice da nije tranzitna poveznica s drugim gradovima počela naglo prazniti. Određeni postotak stanovništva migrirao je kroz godine ka Bosni i Hercegovini, ali ih je najveći broj budućnost našao u zapadnoevropskim zemljama.

Ibrahim Kožar profesor je biologije koji je početkom 1990-ih napustio posao u školi i uputio se u Luksemburg.

“Ovdje nije bilo realnih izgleda da će ikad biti bolje. Kao i svi ostali, otisnuo sam se bilo gdje spreman za nove početke. U Luksemburgu sam stekao pravo na državljanstvo i upravo sam se penzionisao. Meni je srce ovdje i vratio sam se u svoje rodno mjesto da uživam sada kad već nisam mogao u mladosti”, kaže Kožar.

Nekoliko luksuznih terenaca sa stranim registarskim oznakama stoji parkirano ispred objekta u kojem na terasi ručaju isto tako raskošni gosti, ali Lada s pratećim oblakom plavog dima vraća u realnost i objašnjava krajnosti s kojima se bori lokalno stanovništvo.

“Po nekom popisu, u Petnjici živi 6.000 ljudi, mada nisu svi tu; mogu samo reći da u Švajcarskoj i Luksemburgu ima trostruko više ljudi iz Petnjice nego sada u gradu. Ko god da je otišao odavde dobro se snašao. Ko je ostao sprema se da ide sada”, navodi Kožar iz Petnjice.

Više od 80 posto čini dijaspora

Suvišno je govoriti o dijaspori iz Plava i Gusinja, koja slovi za najsnažniju zajednicu iseljenika s prostora bivše Jugoslavije. Prema slobodnim procjenama Denisa Radončića, više od 80 posto stanovništva živi u inozemstvu.

“U Njujorku, među najmoćnijim imenima na Menhetnu, nalaze se ljudi iz Plava i Gusinja. Naša zajednica je toliko jaka i uvezana da ne dozvoljavaju nikome da propadne. Mi smo u Americi osuđeni na uspjeh”, govori Radončić.

Denis je upravo zbog novog zakona o strancima, koji je donio Donald Trump, morao napustiti SAD nakon 17 godina života uz zabranu ulaska deset godina.

“Godine 2000. imao sam neki nepromišljeni slučaj sa zakonom i to je mrlja zbog koje nisam mogao dobiti državljanstvo, što me na kraju stiglo i iza sebe sam ostavio ljude koje volim, kuću i privatni biznis, sve ono što je ovdje nezamislivo imati.”

Loveći ribu na Plavskom jezeru, Radončić skuplja snagu za nove početke, ali ne u Crnoj Gori.

“Da je ovaj krš valjao, ne bi ga Turci ostavili tek tako”, kroz šalu govori Radončić i nastavlja: “Inostranstvo čini svoje, spremam se za odlazak u neku evropsku zemlju. Nije mi teško da sve krenem iz početka jer ovdje nema života. Dobro je za odmor i okupljanje sa familijom, ali to sve možete i u Americi.”

Mjesta u pograničnim zonama žive kao što im i položaj nalaže, na samoj margini. Stoga se može i očekivati da ekonomski egzodus Bošnjaka iz Sandžaka dočeka i isprati mnoge generacije. Samo se nameće pitanje koliki je minimum stanovnika koji natalitetom održava kontinuitet kretanja ka Zapadu.

“Videćemo koliko će ovo potrajati. Mi se našalimo da će onaj zadnji u Pazaru kad krene u Nemačku samo još ugasiti svetlo. Koliko izvesno delovalo, to se ne sme desiti”, zaključuje Fikret Hadžić iz Hamburga.

Izvor: Al Jazeera  

Sandžak PRESS pratite putem Facebook | Twitter | Android| iPhone



Stavovi iznešeni u ovom tekstu su autorovi i moguće je da isti ne predstavljaju stavove naše redakcije.
Komentari su vlastita mišljenja autora i redakcija zadržava pravo brisanja vulgarnih i uvredljivih komentara.

No more articles