Jesu li Bošnjaci Makedonije zaboravljeni?

Prema posljednjem makedonskom popisu stanovništva (2002) Bošnjacima se izjasnilo oko 17000, a njih oko 13000 pisalo se Crnogorcima, Muslimanima, čak i Sandžaklijama. Budući da dvije posljednje odrednice nisu bile priznate, završili su u rubrici – ostali.

Iz Bijelog Polja ka Skoplju krenuli smo negdje iza sedamnaest sati. Magistralni put do Berana krivuda dolinom Lima, a odatle, prema Rožaju, počinju blagi usponi. Budući da je decembar, jedan od najzimskijih dana u godini, plašili smo se snijega kojeg, nasreću, sve do planinskog prijevoja Kula, planine između rožajske i pećke općine, nije bilo. Na crnogorskom graničnom prijelazu, koji se nalazi na preko 1800 metara nadmorske visine, rekli su nam da je put ka Peći zatrpan, da je više od sto kamiona ostalo u snijegu, te da se normalizacija saobraćaja očekuje tek iza četiri sata narednoga dana. Ostalo nam je da se vratimo u Rožaje i put nastavimo maršrutom: Rožaje, Ribariće, Zubin Potok, Mitrovica, Priština, Ferizaj, Kačanik, Skoplje. U Skoplje smo stigli negdje iza 22 sata. Odatle smo u društvu sa Jusufom ef. Čolovićem, bivšim sekretarom Mešihata IZ Makedonije i profesorom u Skopskoj medresi, produžili do prigradskog naselja Batinci u kojem živi više pet stotina bošnjačkih familija.

Na kahvi u Batincima

Iako je bila noć, vozeći se gradskim ulicama, da se uočiti da je Skoplje značajno izmijenilo svoj izgled. Kao što je poznato iz historijskih dokumenata, ovaj su grad osnovali Dardanijci u 3. stoljeću p.n.e.. Za vrijeme Rimskog Carstva nosio je ime Justiniana Prima. Zemljotres ga je razorio 518. godine. Da je nastao na trusnom području svjedoči i zemljotres koji se desio 1963. godine. Turci su ga osvojili 1392., a zvali su ga Üsküb ili Uskup. Pod Turcima je bio pola milenija. Tada je bio glavni grad Kosovskog vilajeta. Turski pisac Dildžer Zede je u 17. stoljeću napisao: ‘Dugo sam putovao preko te zemlje Rumelije i vidio dosta lijepih gradova i bio zapanjen Allahovim blagoslovima, ali nijedan me nije zadivio i obradovao toliko kao nebeski grad Skoplje kroz koji protiče rijeka Vardar. Zanimljivo je da je 1905. godine grad imao 32000, a sada ima preko 600000 stanovnika.
Po dolasku u kuću našeg domaćina Jusufa dugo smo sijelili, a posebno nas se dojmilo kazivanje njegove majke koju iz milja zovu Bika. Ona je govorila o rodnom Sandžaku, o vremenu kad su Bošnjaci doseljavali u plodnu povardarsku ravnicu, o običajima koje je u svijet ponijela iz brda ponad Tutina, o etičkim vrlinama koje je usađivala u srca svoje šestero djece i brojne unučadi… Usprkos godinama, i dalje je njena riječ cijenjena i poštovana.
Ujutro smo otišli na kahvu kod Jusufovih rođaka i komšija Hasana, Selima i Mirsada Čolovića koji su dan ranije stigli s hadždža na koji su putovali Mirsadovim automobilom. Uz jutarnju, bosansku kahvu, popričali smo sa ovim čestitim ljudima. Mirsad živi i radi u Francuskoj. U Strazburu je jedan od osnivača bošnjačkog džemata. O odlasku na na hadždž i doseljavanju Bošnjaka u Makedoniju, kazuje: “Imali smo, eto, priliku da moj babo Hasan, amidža Selim i ja autom otputujemo na hadždž. Sve smo obavili po propisima. Veoma smo zadovoljni. Vratili se živi i zdravi. Mislim da ni jedan hadžija svoje utiske ne može riječima iskazati.
Hadždž se doživljava. Bošnjaci koji žive u Makedoniji uglavnom su porijeklom iz Sandžaka. Evo, i ja sam rođen u Sandžaku. Iz tutinske sam opštine. Tada, četrdesetih, pedesetih, šezdesetih godina dolazi do masovnog iseljavanja Bošnjaka iz Sandžaka. Oni su, da bi sačuvali vjeru išli ka Turskoj. Iako je Turska tada bila privredno nerazvijena, bila je poznata kao muslimanska država. I da bi spasili djecu oni su išli ka Turskoj, bez iluzija da će živjeti bolje. U Makedoniju smo, dakle, došli šezdesetih godina s namjerom da idemo za Tursku, jer se u to vrijeme jedino iz Makedonije moglo produžiti za Tursku. Budući da je i taj dogovor propao mi smo ostali u Makedoniji. Pošto sam dugo godina u Zapadnoj Evropi, prvo u Njemačkoj, a sada u Francuskoj, imam osjećaj da Bošnjaci iz BiH malo znaju o sunarodnicima u Makedoniji i Sandžaku.  Mene su u više navrata tretirali kao Albanca, jer nisu znali da u Makedoniji žive i Bošnjaci. Evo, ovdje, u Batincima, Skoplju, oko Prilepa, Velesa, žive i Bošnjaci. Drago mi je da ste pokazali interes da čitalačku publiku Preporoda informirate o životu Bošnjaka u Makedoniji. U posljednjih dvadesetak godina nema više doseljavanja Bošnjaka u Makedoniju, nego ima iseljavanja Bošnjaka u Sandžak ili u Bosnu i Hercegovinu.”
H. Selim Čolović: “Ovo mi je bilo drugo putovanje na hadždž. No, da se vratimo razgovoru o našem doseljavanju u Makedoniju. Prisjećam se, kad smo došli radili smo razne poslove. Teško smo se snalazili u tuđoj zemlji. Konkretno, nisam imo neke, Bog zna, škole. Imao sam vozačku dozvolu, a bez državnog ispita nisi se mogao zaposliti kao vozač. Tako sam na veliku muku položio i taj državni ispit i vozio sam kamion u nekim građevinskim firmama. Slabo se to plaćalo. U početku nismo kupovali zemlju, nego samo malo kuće, jer smo se nadali nastavku puta za Tursku. Propale su nam i pare koje smo uložili za odlazak u Tursku. Godinu dana smo radili na tim dokumentima. Bili smo velika familija. Niko nije radio, a puno se trošilo. Na kraju smo ostali i bez para, i bez dokumenata. Nikad neću zaboraviti da sam, u to vrijeme, znao ostati bez večere za sebe, djecu i roditelje. Međutim, od tada pa naovamo Allah dž. š. nam je pomogao da o(p)stanemo.”

U Hatundžik džamiji i oko nje u Skoplju

I do nas u BiH dopirale su vijesti da su pojedinci iz vrha IZ Makedonije osporavali mogućnost imamu Dževadu ef. Hotiću da hutbu drži na bosanskom jeziku. Otuda smo željeli o ovom problemu čuti mišljenje i imama Hotića, i reisa Redžepija. Nažalost, reis Redžepi nam je, i ovaj put, bio nedostupan, a efendija Hotić je kazao: “Imam sam u Hatundžik džamiji koja je otvorena prije šest mjeseci. Prijašnja džamija je srušena u zemljotresu 1963.godine da bi njena obnova, uz pomoć donacije iz Turske, počela prije dvije godine. Džamiju je otvorio Abdullah Gül, predsjednik Turske, što je za nas Bošnjake  bila posebna čast. Prilikom preuzimanja džamije imali smo određenih problema s obzirom da je u gradnji džamije učestvovala i jedna albanska politička partija. Oni su najprije opstruirali otvorenje džamije, a potom imenovali drugog imama i hatiba. Iz kabineta reisa su nam rekli da neće dozvoliti da ljudi koji govore srpski jezik budu tu. Mi takav nacionalizam nismo očekivali. Ti pojedinci iz vrha Islamske zajednice time su pokazali svoju netrpeljivost. No, mi smo ostali u zajedničkom saffu i nismo se dali izmanipulirati.”
I pored toga što se hutba drži na bosanskom jeziku, džemat kojem pripada oko 150 domaćinstava, uz Bošnjake čine i Albanci, i Goranci, i Turci, i Torbeši. Uz džamiju kane podići i mekteb kako bi organizirali i islamsku pouku. Trenutno edukativne sadržaje imaju unutar džamije.
Razgovarali smo i sa Kadrijom ef. Murićem, još jednim Bošnjakom imamom. Dužnost obavlja u jednoj od tri džamije u Batincima. Evo šta nam je kazao: “Bošnjačkom džematu u Batincima gravitira oko 450 domaćinstava. Prosječno je pedesetak ljudi na namazima, što je, s obzirom da mnogi od njih rade, zadovoljavajuće. Džamija je nova i proširivana. Napravljen je novi mekteb i šadrvan, proširen gornji sprat, podignuto novo centralno kubbe sa još 6 malih kubbeta. Kad je riječ o socijalnoj strukturi džematlija, oni, uglavnom, žive od trgovine, zanatlijskih usluga, a najbrojniji su keramičari, plastičari, zidari, U Batincima imaju još dvije džamije u kojima se hutba drži na albanskom jeziku. Dobro sarađujemo. Ukupno, zajedno sa Albancima, Batinci imaju oko 1.100 kuća, odnosno 4.000 do 4.500 stanovnika.”

Slaba veza sa matičnom domovinom

Prema oficijelnom popisu stanovništva  u Makedoniji iz 2002. Bošnjacima se izjasnilo oko 17000 građana, tačnije 17.018, što čini 0,84% od ukupne populacije u ovoj zemlji. Međutim, po slobodnim procjenama Bošnjaka u Makedoniji ima tridesetak hiljada. Jedan dio Bošnjaka deklarirao se Muslimanima, Crnogorcima, čak i – Sandžaklijama. Budući da nije bila upisana odrednica Musliman, oni su svrstani među ostale. Tako je u rubrici ostali ponajviše bilo Bošnjaka. U Makedoniji Bošnjaci dobro kotiraju. Jedan od najuglednijih Bošnjaka u Makedoniji je prof. dr. Ferid Muhić, profesor na Filozofskom fakultetu u Skoplju. O Bošnjacima u Makedoniji kaže: “Pravno je reguliran odnos prema manjinama. Tako je zakonski omogućeno održavanje nastave u školama i na bosanskom jeziku, dakako gdje je procenat stanovništva prelazi 20 procenata. Međutim, ima velikih problema. Ni izdaleka se ta mogućnost sistematski ne primjenjuje. Razlozi se traže u nedostatku kvalitetnih kadrova kao i udžbenika. Usprkos činjenici da je u Makedoniji tek tridesetak hiljada Bošnjaka, politički su razuđeni na četiri političke partije. Kad to rasitnite onda je jasno da prisustvo Bošnjaka u političkom životu Makedonije ne koristi ni toliko prava koliko je izmjenom ustava dato. Veća je konfrontacija unutar partija jednog naciona nego konfrontacija među partijama interetničkog korpusa. Mislim da ni jedan od bošnjačkih lidera u rukovodstvu ove četiri partije ne govori ni sa jednim od one trojice. Ista je situacija i sa partijama kod ostalih naroda…”
Jusuf ef. Čolović nadovezuje se na kazivanje profesora Muhića: “U sadašnjem sazivu Parlamenta Republike Makedonije imamo jednog svog poslanika. On je iz SDA i u koaliciji je sa vladajućom partijom. Imamo Bošnjaka i u raznim ministarstvima. Imamo i gradonačelnika u općini Dolneni kod Prilepa, na kojem području živi dobar broj Bošnjaka. Imamo, također, direktore osnovnih škola u mjestima Orizare kod Velesa i Lažanima kod Prilepa. Imamo Bošnjaka i kao izuzetnih privrednika. U svim porama života Bošnjaci su se uklopili. Iako je većina Bošnjaka u Makedoniji porijeklom iz Sandžaka, ne smijemo zaboraviti da ih je jedan dio i iz Hercegovine: Trebinja, Bileće, Gacka. Oni su se u Makedoniju doselili nakon aneksije BiH od strane Austro-Ugarske. Naseljeni su u skopskoj kotlini. Prvobitno su bili s kućama pored Vardara i po njima je nazvana Muhadžir mahala. S obzirom da je to zemljište bilo nekvalitetno i često plavljeno, oni su se žalili tadašnjem sultanu i Porta im je dodijelila drugo zemljište. Tu je nastalo naselje Hasanbeg, kasnije preimenovano u Singelić, pa opet u Hasanbeg, gdje i danas ima porodica od Avdovića, Mehmedovića… Jedan od tih Avdovića, Alija, u Drugom svjetskom ratu bio je prvoborac. Završio je Veliku medresu u Skoplju, potom je otišao u partizane. Po njemu se zove naša osnovna škola u Batincima.”
Sa Čolovićem smo posjetili prigradsko naselje Ljubin u kojem pretežno žive Bošnjaci. U tamošnjoj osnovnoj školi, koja nosi ime Dyturia (Znanje), do četvrtog razreda, nastava se odvija na bosanskom jeziku. Budući da je bio radni dan, pružila nam se prilika da razgovaramo sa nastavnicima i đacima ove škole. Izeta Bavač, učiteljica, kaže: “Naša škola je počela sa radom 1950.godine i to na albanskom jeziku da bi se, 1955., uslijed migracija stanovništva, nastava izvodila na srpsko-hrvatskom jeziku. Imamo 80 učenika od prvog do petog razreda. Prije tri godine počeli smo učiti djecu na bosanskom jeziku. Uz mene tu predaju i Harun Ličina, Sanela Sadiković, Ama Mekić i Nafija Hasanoski.
Njen stariji kolega Harun Ličina dodaje: “Iako je proces učenja bosanskog jezika počeo prije tri godine mi, još uvijek, nemamo udžbenike. Ni školski program još nije na vidiku, a otprije smo poslali zahtjev Ministarstvu za obrazovanje. Mi pripadamo centralnoj školi “Dyturia”  koja ima 1700 učenika”.

Bošnjaci zastupljeni i na Radiju Makedonije

Hatundžik džamija u Skoplju

Po povratku iz Ljubina sreli smo se i sa kolegicom Almirom  Papić, novinarkom  Radija Makedonije, koja priprema emisije na bosanskom jeziku. Ona kaže: “Na bosanskom jeziku pripremamo radio-emisije od 30 minuta koja se emituje svaki dan. I to: ponedjeljkom emisiju za djecu, utorkom – politički magazin, srijedom – tradicija i običaji, četvrtkom – kulturni trezor i petkom – vjera i zdravstvo, dok  je preko vikenda  muzička emisija. U našim emisijama gostovali su i bošnjački uglednici Jusuf ef. Čolović, Kadrija ef. Murić, Dževad Hot, Rizvan Babačić i drugi. Nastojimo da uspostavimo kontakt sa Sarajevom i Bosnom, tako da nam je, u tom smislu, svaka posjeta iz BiH draga i korisna. Imamo problema oko nabavke potrebne literature. Nemamo časopisa ni knjiga na bosanskom jeziku. Nemamo ni biblioteku. Otuda je potrebno standardizirati bosanski jezik. Naš radio je, prije nekoliko dana, obilježio petogodišnjicu svoga postojanja”.

Nastojali smo da sretnemo i nekog ko je u biznisu. Nedžad Tutić, direktor firme Emra-komerc, jedan je od njih. Pošto biznismeni više rade, a manje govore, njegova je izjava vrlo kratka: “I ja sam porijeklom iz Sandžaka. Naši su došli s namjerom da idu za Tursku. Tu živim i radim. Proizvodim i ugrađujem PVC storalariju. Taj posao radim od 1993.godine. Imam 16 radnika.”
Svratili smo i do Šutke (Šute Orizari), najvećeg romskog naselja na Balkanu, koje je u sastavu Skoplja. Budući da je bilo akšamsko vrijeme, nismo bili u prilici fotografirati njihove dvije džamije. Džamija Hamdi-paša je još u izgradnji i jedna je od najvećih u Makedoniji. Imamsku dužnost u ovoj džamiji obavlja Ali ef. Berat, svršenik Fakulteta islamskih nauka u Medini. Džematlija Gali Gaši kaže: “Imamo velik džemat. U džamiji obavljamo sve namaze.U džematu je više omladine nego starijih. Džamija je puna i u nju može stati oke dvije hiljade ljudi. U džamiju dolaze muslimani svih nacija. Najveći doprinos u gradnji džamije dao je Hamdi Bajram, naš predstavnik u Parlamentu Makedonije.”
Dolaskom imama Berata, s kojim smo obavili intervju, džemat je doživio procvat, a nastale su promjene i u životu samih Roma u ovom naselju. Hadždž su ove godine obavila četverica džematlija. U naselju imaju dvije osnovne škole na romskom jeziku (Braća Ramiz i 26. juli).

U Gornjim Orizarima kod Velesa

Tragom saznanja da Bošnjaka ima i izvan Skoplja i njegove okoline uputili smo se u Gornje Orizare nadomak Velesa, grada koji je u ex Jugoslaviji, u vrijeme Tita, u svom imanu imao i prefiks – Titov. Kroz burnu historiju grad je više puta mijenjao ime: od Vilazora, preko Ćuprili do današnjeg Veles. Današnje ime dobio je u 7. stoljeću sa doseljavanjem Slavena na Balkanski poluotok. U vrijeme Osmanske vlasti imao je status grada u vilajetu Selanik (Solun) i dobio ime Ćuprili (Köprülü). Grad je poznat po prvoj školi makedonskog jezika, prvoj gimnaziji, prvom pozorištu, prvoj biblioteci, prvom muzeju i prvoj muzičkoj školi u Makedoniji…
Gornje Orizare je bošnjačko selo sa oko 3000 stanovnika. U njeg i ostala mjesta u veleskoj općini Bošnjaci su doselili 1950. godine. U selu postoji džamija i nova, nedavno izgrađena osnovna škola. Stanovništvo živi od poljoprivrede i stočarstva. Uzgaja se duhan, bostan, mak, žito…
Najpoznatiji Bošnjak iz Gornjih Orizara je prof. dr. Fehim Husković, profesor umjetnosti na nekoliko univerziteta, o Bošnjacima Makedonije kaže: “Nekako mi položaj Bošnjaka u Makedoniji sliči onome kada se susretnu dva Bošnjaka, ispričaju se i, čim prvi izađe, kaže: ‘Ovaj ne valja!’ Jednostavno, svako sebe predstavlja. Ja sam, recimo, bio Bošnjak kada su se drugi plašili izjasniti da su to. Išao sam u džamiju kada se rijetko klanjalo. A, i danas se svijet plaši islama. To je problem 21. stoljeća. No, i pored toga mi se moramo predati islamu od jutra do sutra. Islam traži zdravu ličnost. Što se tiče odnosa ovdašnjih Bošnjaka prema BiH mogu reći samo da, ako je matica jaka, onda će i dijaspora živjeti i biti ogledalo same matice. Zaboravljajući to znači biti otpisan. Svjesni smo da BiH sada ima odviše svojih problema”.
O osnovnoj školi u bošnjačkom selu koja nosi makedonsko ime (Rajko Žinzifov) govorila nam je direktorica Refika Selmanović: “Naša je škola osnovna 1944. godine. Prvobitno je nosila ime Blagoje Kirkov, a sada se zove Rajko Žinzifov. Rajko Žinzifov je makedonski književnik rođen u Velesu. Ove školske godine upisali smo 292 učenika od kojih je njih 245 Bošnjaka. Ostala su djeca iz obližnjeg makedonskog sela. Nastavu predaju četiri Bošnjaka, dok su ostali nastavnici Makedonci. Nastava se do četvrtog razreda izvodi na bosanskom jeziku mada još nemamo ni udžbenike, niti program koji bi se trebao izvoditi na bosanskom jeziku. To nam je najveći problem. Škola koje je bila udaljena tri kolometra je zamijenjena novom, sadašnjom, koju su finansirali Ministarstvo za obrazovanje Makedonije i Vlada Švicarske. Osim Makedonaca u strukturi stanovništva općine ima 4,4% Bošnjaka, 4,7% Albanaca, 1,3% Turaka i 1,1% Roma. U lokalnoj upravi od tih desetak posto manjinskog naroda niko se ne nalazi u vlasti. Jedan od razloga leži u u načelniku koji podržava makedonske separatiste, a bio je nekada stipendista Titovog fonda.”
Direktorica se pohvalila da i oni imaju svoje pisce među koji su Ismet Mustajbašić, Arif Mogučanin Beko, Alija Avdović. U selu imaju KUD Sehara, dok u školi djeluje ritmičku grupa Ljiljani. Imaju i svoju ekipu u malom fudbalu koja se zove Safet Sušić. Željela bi da se njihova škola bratimi sa nekom školom u Bosni ili Sandžaku.
Upoznali smo i mjesnog hodžu Remzu ef. Hodžića. Budući da je odnedavno u džematu nije želio davati ocjene vjerskog života ovdašnjih Bošnjaka.

U Lažanima kod Prilepa

Iz Gornjih Orizara nastavili smo put ka Prilepu, gradu koji je poznat po mermeru i duhanu. S nama su Jusuf Čolović i direktor osnovne škole u Lažanima Davud Ljajić. Usput su nas informirali da u okolini Prilepa živi dobar broj Bošnjaka, a ugovorili su i susret sa Izudinom Karišikom, jedinim načelnikom općine Bošnjakom u Makedoniji. Naši domaćini kažu da je Prilep nekada bio čisto turski grad. Imao je 16 džamija, medresu, hamame, brojne aščinice…Međutim, s odlaskom Turaka, kada je hrišćansko stanovništvo došlo iz planinskih predjela, izgubila se ta prepoznatljivost grada. Današnja slika Prilepa (koji broji oko 90.000 stanovnika) govori da u njemu ne živi ni 500 muslimana. Nema više ni biljega islama. Jedina preostala džamija je u sukobima 2004. godine zapaljena i, još uvijek, nije obnovljena. Štaviše, vodi se polemika šta da se uradi s njom. Općinske vlasti nastoje džamiju dislocirati. Bilo je i pokušaja dokazivanja kako je ona, bajagi, izgrađena na temelju hrišćanske bogomolje. No, iskopavanja su potvrdila da nema tih elemenata. Traženo da se ona pretvori u nekakav muzej. Međutim, Romi, koji ovdje imaju tri mesdžida, grčevito se bore da dobiju tu džamiju u centru grada. Turska ambasada i Vlada ove zemlje izrazile su spremnost da pomogne u njenoj obnovi.
Iz Prilepa smo produžili do općine Dolnani, tačnije do naselja Lažani gdje smo se sreli sa gradonačelnikom Izudinom Karišikom. U restoranu prekoputa džamije u izgradnji, velike i lijepe, razgovarali smo o aktuelnostima vezanim za Bošnjake ovog kraja. Načelnik je o općini Dolnani i Lažanima gdje živi kazao: “Općina Dolnani je ruralna općina sa petnaest hiljada stanovnika u 36 naseljenih mjesta. Ona je izrazito multietnička općina. Jedna od najmultietničkijih u Makedoniji. U njoj živi preko 30% Makedonaca, oko 27% Albanaca, te po 20% Bošnjaka i Turaka. Jedini sam Bošnjak načelnik od 84 općine u Makedoniji. Ovaj je kraj poznat po proizvodnji duhana, pšenice, stočarstvu. Duhan je brend ovog kraja. Lažani su specifična sredina gdje najviše žive Bošnjaci. U rimsko doba zvali su se Lazani. Bošnjaci su ovdje doselili i mogu reći da su dobro prihvaćeni na kulturnom i duhovnom planu od strane Makedonaca i Albanaca kao starosjedilaca. Odavde je rodom poznati turski košarkaš Hido Turkoglu, pa pjevači Elvira Rahić, braća rahmetli Ipče i Jašar Ahmedovski. Mnogi rade u Švicarskoj, Italiji, Sloveniji. Krenuli smo i sa obnovom stare džamije koja je izgrađena 1912.godine. Sa njenom gradnjom smo počeli 2005.godine., a znatan dio donacija dolazi iz Turske.”
Direktor Ljajić je direktor osnovne škole u Lažanima, a stanuje u Žitošu, selu prekoputa Lažana. O Bošnjacima ovog kraja i radu škole koju vodi kazao je: “Mi smo potomci muhadžira koji su na putu za Tursku ostali ovdje u Makedoniji. Nedostaje nam naša Bosna i nedostaje nam pomoć u literaturi. Kao manjina ovdje, prema ustavu, imamo pravo na izučavanje svoga maternjeg jezika. S te strane nam treba pomoć. Nemamo katedru za bosanski jezik, a Ministarstvo za obrazovanje Republike Makedonije nije još spremno da nam ponudi literaturu na našem jeziku. Za nadati se da će to u narednom periodu biti riješeno. U mome selu, gdje živi oko 70% Bošnjaka, od prošle godine, roditelji su se izjasnili da izborni predmet bude baš bosanski jezik, tako da zasada, od drugog razreda, po jedan čas posvećujemo bosanskom jeziku. Počelo se i sa vjeronaukom koju, dva sata nedjeljno, predaje Džemal ef. Metriku, Albanac koji govori i bosanski jezik. Što se tiče islama, mogu reći da su na ovim prostorima posebno aktivni Romi. Oni bajram namaze klanjaju u centru grada Prilepa, na mjestu porušene džamije. Klanjaju pod vedrim nebom, i po snijegu i kiši, čime su pokazali svoju privrženost islamu, a i lokalnoj vlasti ukazali na potrebu obnove džamije”.
Na kraju boravka u Makedoniji ostalo nam je da se zahvalimo na gostoprimstvu Jusufu ef. Čoloviću i njegovoj familiji.
Napominjemo da će se od 1. do 15. aprila i u Makedoniji održati popis stanovništva, na koji pozivamo sve bošnjake u Makedoniji da se izjasne slobodno.
Autor: Bajro Perva i Selman Selhanović
 

  1. Mejra kaže:

    Thumb up Thumb down +3

    Javljajte se Bošnjaci, niko nije zaboravljen, al’ se ne čujete. Pišite, šaljite podršku Sandžaku, gdje god da ste, naši ste i mi vaši.
    Selam iz Sandžaka za Bošnjake u Makedoniji. Poznajem neke iz Orizara, divni ljudi.


  2. S, Ramosevac kaže:

    Thumb up Thumb down -4

    Mora da su Srbi umesali svoje prste,oni su krivi za sve zlo ovog sveta,da ne postoje ova bi planeta bila raj, zar ne


  3. Jasmin kaže:

    Thumb up Thumb down +2

    Postovani, lijepo je sto ste se setili da nesto napisete o nama i da ukazete na to da su nam slabe veze sa sandzakom i sa bosnom, ali ipak s druge strane nije u redu da objavljujete stare reportaze sa novijim datumom ?? Ovo sto je napisano je staro oko 5, 6 godina, a to je dovoljno dug period da se dosta toga promenilo……


  4. mirza kaže:

    Thumb up Thumb down +4

    ..najlepsi deo detinjstva sam proveo u lazane..selam svima


  5. Lazani kaže:

    Thumb up Thumb down +5

    da zaboravljeni su Selam iz Lazana


  6. BMW kaže:

    Thumb up Thumb down +4

    More sokol pieeee :)
    Sellam mojoj mnogobrojnoj rodbini vo Makedonija.