Arsim Tarik Saliji: Jezik i obrazovanje Bošnjaka na Kosovu

Kosovo – Bošnjaci šarplaninske regije (općine Prizren i općine Dragaš) privatno govore jednim specifičnim govorom za koji stanovnici ove regije kažu da je to „našinski“ jezik. U srpskoj nauci o jeziku, ovaj jezik je tretiran kao jedan od srpskih dijalekata ili kao najstariji srpski jezik.

Zakon o upotrebi jezika: Dok je Ustavom određeno da albanski i srpski jezik budu zvanični jezici na Kosovu, Zakon o upotrebi jezika ima za cilj da zaštiti ravnopravan status tih jezika. Ustav također navodi da, kada zajednica, čiji maternji jezik nije zvaničan jezik, čini više od pet procenata populacije određene općine, maternji jezik te zajednice steći će status zvaničnog jezika u toj općini. Izuzetak je turski jezik u općini Prizren koji je, bez obzira na gore navedene odredbe, zvanični jezik u općini Prizren.

Zakon o upotrebi jezika pojašnjava prava zajednica u vezi sa njihovim jezikom. On osigurava da građani Kosova imaju pravo da komuniciraju i dobijaju dokumente od centralnih institucija, javnih preduzeća i pravosudnih organa na bilo kom zvaničnom jeziku. Također, ljudi imaju pravo da registruju svoja imena i koriste svoje ime na zvaničnim dokumentima na njihovom jeziku. Svaka osoba ima pravo da komunicira sa općinskim institucijama na zvaničnim jezicima u toj općini.
U obrazovnom sektoru, sve osobe imaju pravo da izaberu zvanični jezik na kojim žele da njihova djeca budu obrazovana. Također, svaka osoba ima pravo da formira privatne obrazovne institucije da bi osigurala učenje na jeziku po njihovom izboru. U privatnoj sferi, ljudi imaju slobodu da koriste bilo koji jezik po njihovom izboru. Zakon također navodi stvaranje jezičke komisije koja će nadgledati sprovođenje Zakona o upotrebi jezika. [1]
JEZIK BOŠNJAKA NA KOSOVU: Bošnjaci šarplaninske regije (općine Prizren i općine Dragaš) privatno govore jednim specifičnim govorom za koji stanovnici ove regije kažu da je to „našinski“ jezik. U srpskoj nauci o jeziku, ovaj jezik je tretiran kao jedan od srpskih dijalekata ili kao najstariji srpski jezik.[2]
Dok je u makedonskoj nauci ova govorna oblast tretirana kao zapadni makedonski govor (dijalekt, pod-dijalekt). Međutim, u najnovijim dijalektološkim istraživanjima stoji da su govori ovog stanovništva tzv. granični govor. Tako da je porijeklo ovog jezika slavensko, ali ima snažnog uticaja srpskog, makedonskog, albanskog, staroturskog i arapskog jezika.[3]

U jezičkoj komunikaciji Bošnjaka iz šarplaninske regije, važno mjesto zauzima tajni jezik tzv. ‘Boškački’, sa značenjem ‘majstorski’, jer je to, pretežno jezik zidara i tesara. Majstori i radnici ovih krajeva, bilo da su radili ili tražili posao služili su se ovim jezikom jer je to bila neshvatljiva i nerazumljiva govorna komunikacija za sve koji su se nalazili u njihovoj blizini.

Čine ga riječi izmijenjenog oblika i prenesenog smisla, a modifikovane prema narodnoj etimologiji.[4] Pisanih podataka o ovom govoru nema, mada je Miftar Adžemi napisao zbirku narodnog blaga na lokalnom govoru tj. na našinskom jeziku. Uporedo sa ovom knjigom Miftar Adžemi je radio i na pisanju rječnika na našinskom jeziku, a također je i tvorac tzv. našince, pisma koje ima 35 glasova, kojih, kako autor tvrdi, toliko ima u našinskom jeziku.[5]
U regionu Peći, Istoku, Mitrovici, Prištini i Uroševcu zajednica Bošnjaka koristi bosanski jezik u privatnom govoru, a ‘našinski’ dijalekt se u ovim regionima ne koristi. Pored bosanskog jezika, većina mladih Bošnjaka u ovom regionu dobro vladaju albanskim jezikom.

Poslije rata na Kosovu 1999. godine, u svim školama bošnjačke nacionalnosti (izuzev nekih sela u Gori, općina Dragaš) uvodi se nastava na bosanskom jeziku, a bosanski jezik kao maternji. Pored toga donesena je i deklaracija o bosanskom jeziku Bošnjaka Kosova gdje stoji: …'da je bosanski jezik u ravnopravnoj upotrebi sa ostalim jezicima u funkciji usmene komunikacije, obrazovanja, kulture, pravne prakse i svih vidova društvenog javnog života i izgradnje savremenih odnosa u kosovskoj zajednici naroda i na najvišem evropskom nivou…'[6]

U sadašnjoj kosovskoj javnosti bosanski jezik je priznat kao jezik u službenoj upotrebi u općinama Peć, Prizren, Istok i Dragaš. Zakon o upotrebi jezika utvrđuje jezička prava manjinskih zajednica i konkretne obaveze općina. To obuhvata obavezu osiguranja usmenog i pismenog prevoda, općinskih usluga i dokumenata na bosanskom jeziku po potrebi.

Većina Bošnjaka ne govori albanski jezik i stoga postoji osjećaj izolovanosti i ograničenih mogućnosti u kosovskom društvu.
OBRAZOVANJE: Tokom ljeta 1999. u Prizrenu na skupovima bošnjačkog stanovništva iz grada i okoline inicira se ideja o nastavi na bosanskom jeziku za onu djecu koja su do prije rata išla u škole na srpskom jeziku. Pripremljene su “Izjave roditelja” učenika koje će biti potpisane gotovo od svih roditelja bošnjačkih učenika u općinama Prizren, Peć i Istok, dok u području Gore, općina Dragaš, osim djelimično u najvećem selu u Restelici, jezik u školama će ostati nepromijenjen. Godine 1999. privremena Vlada Kosova će i u načelu i rješenjem, prihvatiti ovaj zahtjev, dok će predstavnici UNMIK-a za obrazovanje prihvatiti nastavu na bosanskom jeziku, ali u početku odbija dopremanje udžbenika iz BiH za te namjene.[7]

Međutim, otvoriće se mnoga pitanja vezana za udžbenike, počev od traženja da se prilagode jednom od postojećih planova i programa – albanskom ili srpskom[8], pa sve do izrade adekvatnog elaborata oko prilagođavanja, za koji je zvanično formirana trojna komisija UNMIK-bošnjački-albanski prosvjetni radnici. Krajem decembra 1999. godine, odobren je uvoz udžbenika iz BiH za svu bošnjačku djecu.[9]

Ono što je sigurno najbitnije u procesu nacionalnog preporoda Bošnjaka jeste uvođenje nastave na bosanskom jeziku, od 1999. godine, uz uvoz udžbenika iste godine iz BiH, za te namjene. Treba zasebno istaći uvoz udžbenika iz BiH, jer su oni narednih nekoliko godina spasili nastavu na bosanskom jeziku, a bili su i glavni faktor očuvanja bošnjačke nacionalne samosvijesti i političke samobitnosti. Bošnjačka djeca u osnovnim školama na Kosovu su početkom aprila 2000. godine dobila knjige iz kojih su po prvi put mogla da uče o sebi i svojoj kulturi na dostojanstven način, bez sadržaja koji vrijeđaju druge narode. Tada je i bošnjačkoj zajednici dat glavni motiv za opstanak.[10]

Iako je obrazovanje na bosanskom jeziku uglavnom dostupno i pripremljen je nastavni plan za nastavu na bosanskom jeziku, povremeni nedostatak knjiga na bosanskom jeziku otežava ovoj zajednici uživanje prava na obrazovanje.

Od 2002. godine i kasnije izrađuje se plan i program osnovnog obrazovanja (od 1.-5. razreda) i niže srednje škole (od 6.-9. razreda) po modelu države Kanade. U izradi plana i programa učestvuju i bošnjački prosvjetni radnici koji se bave nastavom iz nacionalnih grupa predmeta; bosanski jezik, historija, likovno i muzičko. Dakle, autori knjiga iz nacionalne grupe predmeta su Bošnjaci, dok se ostale knjige prevode sa albanskog jezika prema planu kosovske vlade i Ministarstva za obrazovanje. Oko 80% udžbenika za osnovnu i nižu srednju školu su sada dostupni bez prateće literature i bez lektira. Za lektire i dodatni obrazovni sadržaj škole se same snalaze. Vlada Kosova je odobrila da Bošnjaci mogu uvesti knjige one koje nedostaju iz Bosne i Hercegovine.
Za višu srednju školu, od 10.-13. razreda, ne postoji nijedan takav udžbenik. Učenici i škole se same snalaze uvozeći knjige iz Bosne i Hercegovine i na druge načine.

Visoko obrazovanje za Bošnjake odvija se preko dva fakulteta na kojima se izvodi nastava na bosanskom jeziku. To su Edukativni fakultet u Prizrenu sa smjerovima bosanski jezik i književnost, matematika i informatika i Fakultet menadžmenta u Peći. Na prištinskom univerzitetu Bošnjacima je data mogućnost da slušaju predavanja na albanskom jeziku, a ispite polažu na bosanskom jeziku. Upisi su također omogućeni u zemljama u okruženju, ali su uslovi upisa otežani (naročito školarina).

Usprkos rezervisanim mjestima na Univerzitetu u Prištini i dostupnosti studija na bosanskom jeziku na fakultetima u Peći i Prizrenu, pristup i uživanje datih mogućnosti i dalje je otežano zbog slabog poznavanja albanskog jezika učenika iz zajednice kosovskih Bošnjaka. Mnogi se opredjeljuju za upis na Univerzitet u Mitrovici ili druge javne univerzitete u regionu.

Ova druga opcija ostaje problematična zbog nepriznavanja kosovskih obrazovnih diploma u drugim zemljama.
U ruralnim oblastima djevojčice iz zajednica Bošnjaka često napuštaju školu poslije završene osnovne škole. Zbog tradicije i društveno-ekonomskih ograničenja, mnoge djevojčice se udaju po završetku obaveznog osnovnog obrazovanja.

Jedan dio manjinske zajednice koja živi u općini Dragaš, a koji se izjašnjavaju kao Goranci, pohađaju obrazovni sistem na srpskom jeziku koji finansira Republika Srbija. Dio zajednice općine Dragaš koji se izjašnjavaju kao kosovski Bošnjaci, školuju se u skladu sa kosovskim sistemom obrazovanja na bosanskom jeziku.

Većina Goranaca u općini Dragaš radije upisuje djecu u škole kojima upravlja Srbija i u kojima se nastava odvija na srpskom jeziku, jer im se tako pružaju veće mogućnosti za upis na srpske univerzitete. U zadnje vrijeme goranska djeca sve više postaju predmet borbe za vlast između dva školska sistema na Kosovu, a posebno pritisaka kosovskih institucija da integrišu goranske učenike i nastavno osoblje u kosovski sistem obrazovanja.
Goranci srednjoškolci i neki učenici osnovnih škola koriste usluge prijevoza koje pruža općina Gora, kojom upravlja Republika Srbija i vlada Srbije. Učenici Goranci koji odluče da nastave visoko obrazovanje, čine to na Univerzitetu u sjevernoj Mitrovici, Srbiji ili regionu.

(Bosnjak-ks)