Početak nove 2011. godine ne obećava ništa lijepo, a koliko se prema izjavama i djelima naših zvaničnika vidi, ni ništa novo. Narod jedva spaja kraj s krajem, a političari udarili u kampanje i bave se isključivo sami sobom i svojim ciljevima.
Izuzetak nisu ni bošnjački vazali zvaničnog Beograda, ministri Sulejman Ugljanin i Rasim Ljajić.
Doduše, da ne griješim dušu, Ugljanin se ni ne oglašava, a čini se da je taj zaboravio kako se zove i preziva, već vjerovatno misli da mu je ime Gospodin Ministar. Zato od njega ne treba očekivati ništa što se tiče prava bošnjačkog naroda. Uostalom, nisam ga čula da je jednu progovorio na ovu temu, pa teško da će sada.
Međutim, ministar Rasim Ljajić se itekako pojavljuje svuda gdje stigne, što bi rekao narod „iskače i iz frižidera“. Svako malo on nešto prokomentariše i da neku izjavu koja ima veze sa svačim, ali naravno nikada sa pravima Bošnjaka.
Trenutno bošnjački Sejdo Bajramović ima pametnijeg posla od svog naroda. Sada je on okupiran svojom partijom u kojoj je, uzgred budi rečeno, veliki broj njegovih „privatnih Srba“. Kakav je ovo paradoks!
„Privatni Bošnjak“ zvaničnog Beograda ima „privatne Srbe“. Moram priznati, ovo je već debela filozofija, ali i faktičko stanje.
Elem, Ljajiću je sada najvažnije da u predstojećoj izbornoj trci dobije i svoj dio kolača, a o tome što pripadnici islamske vere i dalje nemaju mjesta za dostojnu islamsku sahranu i molitvu, što bošnjački vjeroučitelji nemaju prava, ni riječi!
Što se tiče statusa Sandžaka, o tome ovaj gospodin i ne razmišlja.
Jedino što njega zanima je fotelja, ali kako se šuška po beogradskoj čaršiji, ne bilo kakva fotelja. Pošto se ovaj „velikan“ zasitio Beograda, kao i Sandžaka nekada davno, on puca na Evropu, i to ni više ni manje nego na Strazbur.
Javna je tajna da Rasim ima ambiciju da postane predstavnik Srbije u Evropskom parlamentu u Strazburu. Volio bi on da je poslanik tamo, ali zna da tako nešto, na njegovu veliku žalost, nije moguće jer samo zemlje članice EU imaju poslanike, a zemlje kandidati predstavnike.
Međutim, to Ljajića ne pogađa puno. Njegova deviza je „daj šta daš“, samo da se on dokopa tog mjesta, a što se tiše svega drugog – „posle njega i potop“.
Mogu samo da zamislim što će tek onda da ga interesira Sandžak i njegovi sunarodnici Bošnjaci, zahvaljujući kojima je došao na vlast, pa potom dobio amneziju. Ako se stvarno ostvare gradske priče, pitam se kakvu li će tek onda amneziju da doživi? Verovatno kao i Suljo – ima da zaboravi i ime i prezime.
Nova godina je počela i nama svima tek predstoji da vidimo šta će se dešavati. Postoji, naravno, nada da će se nešto promeniti i sve krenuti nabolje, ali kako stvari sada stoje – teško.
Autor: Ana Mileusnić
Izvor: Glas-Islama.info
Vrlo zanimljiv tekst poznate novinarke Ane Mileusnic. Drago mi je da je Ana, kao dobar poznavalac (poznavalica po LDP-ovski) napisala ovako kvalitetan tekst, tekst na kome bi joj mogla pozavideti i monogo poznatija pera naseg novinarstva. Bravo Ana, ponosni smo na tebe, tvoju inteligenciju i stil!
PA DA LI STE VI LJUDI NORMALNI?!
KOLIKO NEKO TREBA DA JE IDIOT PA DA VAM VERUJE?!
A ALLAH NAJBOLJE ZNA!
Trebalo je kad je trebalo i da zna koje i sta hoce. Jedini koji je stao u odbranu svog naroda i Sandzaka. Jedini koji je formirao institucije na koje su se drugi gadili a sada u njima likuju. Jedini koji je nosio i nosi bajrak od kojeg su drugi bezali a sada ga prihvataju . Jedini koji je organizovao referendum na kome smo mi koji smo bili uz njega imenom i prezimenom rekli sta trazimo za Sandzak, onda kad su glave sa ramena letele.Jedini koji stavlja interes svog naroda ispred svog interesa za razliku od jednog skorojevica seljackog koji bi odusta od autonomije za koju se gromoglasno zalaze samo ako bi mu akreditovali univerzitet, ako bi mu priznali samo njegovu privatnu islamsku zajednicu i njegovo privatno Bosnjacko nacionalno vijece. Jedan od najvecih Sandzackih sinova dr.Sulejman Ugljanin bio i bice ponos svog naroda.