Zločin u Štrpcima: Dugo čekanje na pravdu koja neće doći

1
816

O Štrpcima se govori samo na godišnjicu zločina i poslije toga opet sve utihne, piše autor (Al Jazeera)

Piše: Edin Smailović

“Vala smo se obrukali“, rekao je jedan od ministara u prošlom sazivu vlade Crne Gore pred porodicama stradalih u Štrpcima. Ministar je tako olakšavao svoju savjest kad već obraz nije mogao spasiti.

Početkom sljedeće godine se navršava 29 godina od zločina u Štrpcima, u kojem je iz voza oteto 19 ljudi, mahom Bošnjaka, i nakon toga zvjerski ubijeno. Politička pozadina ovog zločina nije nikada razjašnjena, kao ni uloga tadašnjih vlasti u njemu.

O Štrpcima se obično govori samo na godišnjicu zločina i poslije toga opet sve utihne. Do sljedeće godišnjice. Povod za pisanje ovog teksta je informacija da je u Srbiji suđenje za ovaj zločin opet odloženo. Razlog – jedan od optuženih je u međuvremenu umro. S obzirom koliko se često odlaže nastavak sudskog procesa, sva je prilika da se čeka da i ostali optuženi za ovaj zločin umru. Očigledno da se pravosuđe u Srbiji rukovodi logikom – ako nema živih optuženih, onda nema ni sudskog procesa.

Država je zakazala pravno i moralno

U Bosni i Hercegovini se, takođe, vodi sudski proces za isti zločin. Pravosuđe u Bosni i Hercegovini radi svoj posao kao i ono u Srbiji. I tamo je jedan od optuženih za zločin u Štrpcima umro. Očigledno je obrazac rada isti, kao i očekivanja. Ali, u Bosni i Hercegovini su ishodi isti i za puno teže zločine od onog u Štrpcima.

A gdje je u svemu tome Crna Gora? Kada je u pitanju ovaj zločin, Crna Gora je, nakon dugog čekanja, napravila spomen-obilježje žrtvama Štrbaca u Bijelom Polju. Dio ubijenih još nije pronađen i porodice tragaju za njihovim posmrtnim ostacima. Oni koji su pronađeni ukopani su u porodičnim mezarjima, uz po jednu rečenicu u centralnoj informativnoj emisiji u 19:30: “Danas je ukopan … dženazu je predvodio reis…“ Toliko, ni riječ više.

Ono na šta želim skrenuti pažnju su žive žrtve zločina u Štrpcima. A njih je, nažalost, puno više. Većina stradalih u Štrpcima su uglavnom bili jedini koji su bili zaposleni u ovim porodicama. Nakon ovog zločina, porodice žrtava su dospjele, većinom, na socijalnu marginu. Država je obećavala, uz uobičajene floskule o ulaganju napora, skoro pravdu.

Ali, Crna Gora je, kada je ovaj slučaj u pitanju, zakazala i pravno, i moralno. Ono što se u stvarnosti dešavalo bilo je lagano guranje ovog zločina pod tepih. Izloženi siromaštvu i marginalizaciji, frustrirani sporim nalaženjem žrtava i još sporijom pravdom, mnogi članovi porodica žrtava su napustili Crnu Goru i trajno se nastanili u zemljama Zapadne Evrope.

Najbolje da potomci žrtava ‘nestanu’

Imam osjećaj da je država to i htjela. Potomci žrtava su neprijatni svjedoci nečovječnosti i nesposobnosti državnog aparata. Zato je za državu bilo najbolje da potomci žrtava “nestanu”. U ovom slučaju, rasele se po svijetu kao Sijermina djeca. Izuzev od pojedinaca, porodice žrtava ni od kog drugog nisu imale nikakvu iskrenu podršku.

Razne nevladine organizacije su održale brojne tribine i okrugle stolove, na kojima su se uzimali honorari i mlataralo o blagodatima mira i potrebi pomirenja. Takođe, razni bošnjački funkcioneri u Crnoj Gori, bilo iz građanskih ili nacionalnih partija, nisu uradili ništa da olakšaju život ovim porodicama. Eto, ni danas nije jasno po kojem su zakonu oni mogli sebi da namaknu po stan, dva ili više, a nijedna porodica žrtava nije mogla dobiti pomoć za rješenje stambenog pitanja.

Lako je pronalaziti izgovore, ali da je država Crna Gora ozbiljna država, kao što nije, odavno je trebala (i mogla) da uradi sljedeće: Obešteti porodice žrtava, da ih stambeno i socijalno zbrine; Pored izgradnje spomen-obilježja, zločin u Štrpcima, odnosno učenje o njemu, uvede kao dio obrazovnog procesa;  Organizuje obilazak spomen-obilježja i držanja časa istorije na ovu temu;  Nazove makar jednu ulicu u Crnoj Gori “Ulicom žrtava zločina u Štrpcima“;  Raznim kulturnim aktivnostima održi sjećanje na žrtve; I, naravno, obaveže se da će ganjati počinioce zločina ma gdje se nalazili.

Na otpadu evropske birokratije

Ali, bojim se da smo predaleko od ovakvog razvoja događaja. Crna Gora nije iskoristila šansu da postane ozbiljna država, a bojim se da su šanse da to postane sve manje.

Do prije nekoliko godina bila je živa nada o priključenju Evropskoj uniji. Taj zagrljaj je primoravao Crnu Goru da, iako nevoljno, makar simulira rad kada su u pitanju sudski procesi vezani za ratne zločine. Sa sve izvjesnijim krahom ideje Evrope i sa činjenicom da smo gurnuti na otpad, koji sterilne evropske birokrate zovu Zapadni Balkan, prestala je i potreba simulacije. Istina je da je pravosuđe u Crnoj Gori nesposobno i korumpirano, ali je još gore što je itekako podložno političkim uticajima i pritiscima.

Sa udaljavanjem od Evrope, sudije i tužioci su izgubili i posljednji oslonac u borbi da sankcionišu počinioce ratnih zločina. U takvoj situaciji teško je očekivati bilo kakav napredak, iako bi gore navedeno bilo minimum što u ljudskom i pravnom smislu treba da uradi jedno civilizovano društvo. Ovako, bez pritiska izvana, ovdje je pitanje pravde prepušteno onima koji su u Crnoj Gori zakonodavna, izvršna i sudska vlast. Odnosno, prepušteno je da oni sami odrede mjeru vlastite ljudskosti kroz odnos prema ovom i drugim ratnim zločinima, a nada za to je mala i tanka.

‘Hoćeš li nam halaliti?’

I za kraj, po muslimanskom običaju, prije nego što se mejt (umrli) ukopa, hodža koji predvodi dženazu upita prisutne, ako je bilo kakvih nesuglasica između umrlog i nas koji ga pratimo na put u vječnost, da li ćemo mu halaliti (oprostiti). Obično se iz stotina muških grla začuje: “Halalosum!”

Pri svakom novom ukopu nedužne žrtve zločina u Štrpcima pomislim da bi trebalo pitati onoga koji zbog grijeha imena strada: “Hoćeš li nam halaliti?” Zbog našeg neljudskog odnosa prema vama, a još više prema porodicama koje su ostale iza vas. Zbog toga što smo sigurno mogli učiniti da patnja i bol vaših najmilijih za vama bude manja i  da se lakše podnese.

Mogli smo učiniti svi puno više, a nismo. I zato će ovaj zločin i naš odnos prema njemu ostati naša vječna mrlja, koju nikada saprati nećemo. Nikada…

Izvor: https://balkans.aljazeera.net/


Sandžak PRESS pratite putem Facebook | Twitter | Android| iPhone

Stavovi iznešeni u ovom tekstu su autorovi i moguće je da isti ne predstavljaju stavove naše redakcije.
Komentari su vlastita mišljenja autora i redakcija zadržava pravo brisanja vulgarnih i uvredljivih komentara.

1 komentar

  1. Mora da se otkrije, osudi I obelezi mesto svakog stradalog coveka, jedno je rat, ovo je drugo. Ja se kao Srbi I pravoslavac gnusam I odricem, izvrsioca, nalovodavca I onog ko ih krije. To nisu pripadnici mogao naroda nago olos umobolni.

    Pravda za zrtve

OSTAVITI ODGOVOR

Molimo unesite komentar!
Ovdje unesite svoje ime

Ova web stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.