Promišljanje o kniževnoj umjetnosti, posebno o građi za pisanje književnih tekstova, autor romana Ustraga iskazuje u eseju o romanu Vječnik koji je izrečen u poglavlju Pismo umjetniku. Iz ovog eseja vidimo da je književno ono što smo doživjeli, proživjeli ili na drugi način uspostavili emotivnu vezu sa pojmom o kome pišemo. Književno je samo ono organsko, ono što se srcem piše. Bilo bi, sigurno, pojednostavljeno, svedeno na jednoću, Jahićevo poimanje pisanja književnog teksta samo na stavove iznijete u spomenutom eseju, jer je roman Ustraga majstorski osmišljen i u saglasnosti uma i srca napisan, uz ogromnu koncentraciju i istraživački napor autora.
Otpor pisanju ove proze vidimo upravu u stavu da se srcem i damarima osjeća građa koja treba da se povinuje volji i zamisli pisca. Volja i nakana autora Ustrage jeste u naporu da savlada i rekonstruiše doba od hiljadu godina (999-1998), odnosno do akademika Narone rekonstruiše i emotivno obilježi. Po onoj latinskoj krilatici iz dječijih usta progovara istina, autor otvara prošlost kroz narativne dionice dječaka Jamesa Phartije, ali i Ahzura Hotče, Ibhisa Muhadžirova i Una Narone. Autor je sačinio deltu od sopstevenog bića da bi se vratio od zvijezda do gnijezda ili, kako su to bosanski patareni govorili, od gnijezda do zvijezda. Sva četvorica imaju svoj dvogled i svoju lampu i jedan drugom dosvetljuju u tamnom vilajetu rodoslova i zavičaja. Sva četvorica su u svom vremenu ostavila pisane tragove čije sadržaje treba uklopiti u hiljadugodišnje porodično, nacionalno i bosansko stablo. Između ovih zapisa su ogromne praznine koje je u iskustvenom, tragalačkom i emotivnom naporu trebalo napisati i organski povezati. U sastavljanju hiljadugodišnjeg mozaika prvi polazi James Phartija, unuk Mogamada Phartije.
Sastavljajući nišan preko Jamesa i Mogamada, autor cilja u daleku prošlost, u patarensko doba. Prvo poglavlje romana i jeste Patarenski ljetopis. Ljetopis je dobio svoj autentičnu lokalizaciju prema ostacima duhovne i materijalne epohe srednjovjekovne Bosne. Ostaci utvrđenja Borča i Pavlovca, Prače, planine i pritoke Prače, Gosinjska dolina, Behramova ravan bivaju oživljene predajama o Jerinji, gostu Miogostu, Behramu, te o nazivima geografskih pojmova. I svaki put će priče u raznim dobima i carevinama oživjeti prostor Jamesovog i zavičaja porodice Phartija, koja je dobila prezime po rijeci Prači. U Patarenskom ljetopisu, kroz priče i predanja, kroz Lovačke priče, a naročito kroz lovačke priče Mogamada Phartije, opisana je porodična lovačka tradicija porodice Phatrija, koja se prenosi s koljena na koljeno. Patarenski ljetopis obuhvaća legende i predanja o Jerinji, priče o utvrdama, Prači. Ljetopis sadrži i jezičke podloške sa stećaka. Jezička supstanca Ljetopisa je u komunikaciji sa patarenskim dobom, ali i sa jezičkim kompetencijama savremenog čitaoca. Jezičkim tolmačenjima tačno se utvrđuju pojedine činjenice, a to magično, nemušto poznanje jezika bosanskoga upravo posjeduje autor ovog romana, profesor Dževad Jahić. Patarensko doba se prelama i u svijesti školarca Jamesa, uspostavljajući u dječaku tragove po kojima se treba orjentisati na hiljadugodišnjoj stazi.
Na patarenskom, kasnije zavičajnom prostoru Phartija, Mogamad pripovijeda povjest o dinastiji Osmanovića. Behramova ravan se povezuje sa sultanom Fatihom koji je u Pohodu na Bosnu zastao i odmorio se na ovoj ravni, te naredio da se sagradi prva džamija u tom kraju. Na ovu ravan, mnogo godina kasnije, dobježat će s pašinom kćerkom i naseliti se prvi upamćeni predak Phartija, Jahja Čauš.
Poglavlje Sultanska povijest čine dedine priče o sultanima i slike sa sultanskog rodoslova koje autor pretvara u priče, trudeći se da na osnovu likova sultana prodre u suštinu njihove ličnosti. Mogamad prepričava ljudima na posijelima Hamerovu historiju Osmanlija, ali to čini na svoj, emotivan i zdravorazumski način. Mogamadove priče pamti James i one postaju dio njegovog identiteta, njegove emocije jer su vezane za djeda, a djed govori o dinastiji Osmanovića kao o svojoj. Tako se u Praču ulivaju osmanaska tradicija i islam, ali žubor ostaje njen, pračanski, bosanski, jer se u jezik bosanski ulila i pomiješala turska pritoka, koja će sresti akademika Naronu na njegovom putu ulivanja bosanske pritoke u turske vode.
Pored paterenskog podteksta ovog romana, u tursko doba se umeće i intertekst sevdalinke, koji će se, prema potrebi slikanja najtanahnijih emocija junaka, pojavljivati do kraja romana. U ovoj vrsti intertekstualnosti teoretičari prepoznaju postmoderni roman, ali, kako napominje Hasnija Muratagić-Tuna, i realistički postupak pripovijedanja. Treba napomenuti da radnja Ustrage teče hronološki, sa čestim krugovima dopričavanja. Tako se o Mogamadu Phartiji, djedu Jamesa Phartije, govori tokom cijelog romana iako imamo posebno poglavlje o njemu. Sličan postupak slikanja imamo i kada su drugi likovi u pitanju.
Mogamad Phartija je razdelnica ove pripovijesti, od njega ide priča i ka prošlosti i ka sadašnjosti. Mogamad je spoj svih doba u ovoj knjizi. Jahić najviše prostara daje ličnostima koje su najdominantnije; od sultana to su Sulejman Veličanstveni i sultan Fatih, a od Phartija Jahja Čauš, Mogamad i Ahbiz Phartija. Naravno, ni kod sultana, a ni kod Phartija nije zapostavljena ženska strana rodoslova. Istražujući i ženske i muške pritoke, autor uspostavlja svoj identitet, razdvojen u četiri starosna i spoznajna doba, kroz četiri naratora.
Ne postoji osnovni narativni tok romana Ustraga, niti je to moguće u vremenu koje obuhvaća 1000 godina. Ustraga je roman od priča. Sve što je moglo da se pretvori u priču, opričano je. Priča, kako kažu pripovjedači, pomaže da se dvaput živi. U pričanju priča koje povezuju prostor, kulture i ljude, Jahić sklapa svoj ljudski lik, čuvajući porodičnu relikviju u sebi.
Kako se mijenjaju vremena, tako se mijenja i arhitektura prostora u romanu. Patareni su ostavlili tragove u tvrđavama i legendama, Turci ostavili džamije, turbeta i priče o graditeljima, Austrijanci željeznicu. Svako od doba i carevina ostavolo je trag u Jamesovom zavičaju. James je sve to vezao za Phartije i sebe lično, i sve što su drugi donijeli i sagradili, sraslo je u Jamesu, Ahzuru, Ihbisu i Neroni, sraslo uz autora, Bošnjake i Bosnu. Za razliku od rijeka, vidimo da se velike civilizacije ulivaju u manje.
Roman se završava Ahbizovim odlaskom u Bijelu Dolinu. Na mostu preko Neretve, njega, Zuhretu u kojoj je nerođeni James, i dijete Đulejmana hoće da obori vjetar. Ahbiz pomaže ženi i sinu da pređu preko mosta i uđu u kuću koju im je dodijelila vrast. Tu gdje se završava roman, nastavlja se priča o Ahbizu i Jamesu, a ta priča je na početku romana Ustraga, pa se kraj romana ulio u njegov početak, uliva u sjećanje Jamesa na djetinjstvo, Gosinjsku dolinu, lov, Mogamada, školovanje, priče o lovu i precima, sultanima… Dakle, sve se uliva i nadovezuje, sve je isprepletano, prolazno, i ako nije opričano i zapisano, kao da nije ni bilo. Zapisujući porodičnu hroniku, pisac joj je udario obale, preko kojih neće preliti, ostat će onakve kakvim ih je autor srcem vidio i u pismena okovao. Svjestan nestalnosti priča i pripovjesti, autor je koristio sve mogućnosti da uhvati istinitost onoliko koliko je to moguće, da iznese sumnje i slutnje, ali i da prenese porodične relikvije do svoga vremena.
Jezik kojim je napisana ova pripovijest je, kako i Tuna primjećuje, matematički precizan, ali i vrlo ekspresivan, liričan sa leksičkim slojevima različitih doba i pripovjedača. U jeziku ovog romana sačuvana je i oživljena esencija bosanskoga jezika. U ovom jeziku su rekonstruisana mnoga tamna mjesta ove porodične i nacionalne pripovijesti. Veza po vremenskoj vertikali od hiljadu godina najbolje se čuva u jeziku i simboličkom značenju koje ima za bošnjački etnos. Vrhbosne, grad Sarajevo, ostaje u romanu nepromjenljiv, i povezuje jedan milenij i narod. Sličnu simboličku ulogu imaju i drugi patarenski nazivi koji traju do Una Narone.
Peik Ibro, predak Ahzura Hotče, napisao je nekoliko stotina stranica hronike Bosne i Podrinja, ali su od njega ostala samo tri nagorjela lista. Takva je i naša povijest, nagorjela, prekrivena pepelom, zaboravom. Ustraga se od zvijezda vratila do gnijezda, a od gnijezda hiljadu godina teče Makova i Jahićeva Modra rijeka, čiju je tmušu neprebolnu podobro osvijetlila Ustraga.
Autor: Zehnija Bulić
