Zifa (Terzić) Ejupović iz Istanbula – posljednji svjedok četničkog genocida u Pribojskom kraju (1941-1945)

Piše: Dr. Harun Crnovršanin

NAJPOZNATIJI HISTORIČARI KOJI SU ISTRAŽIVALI

STRADANJE BOŠNJAKA-MUSLIMANA U PRIBOJSKOJ OPŠTINI

Autor ovog teksta je o pokolju muslimanskog stanovništva Pribojskih sela pisao 2016. godine, u tekstu pod naslovom  „Četnici Draže Mihailovića u Pribojskom srezu tokom Drugog svjetskog rata ubili 4.000 Bošnjaka“. O ovom zločinu, koji predstavlja najveći pokolj na području Srbije, u komunističkoj Jugoslaviji se nije pisalo, čak ga ni poznati vojni historičari Vladimir Dedijer i Antun Miletić nisu obrađivali.

Tek 1996. godine, sa pojavom knjige prof.dr. Smaila Čekića, pod naslovom „Genocid nad Bošnjacima u Drugom svjetskom ratu“, po prvi put je publikovan poimenični spisak stradalih Bošnjaka sa područja Priboja. Riječ je o spisku od 1547 žrtve, među kojima je navedeno 650 djece do 15 godina starosti. Taj dokumenat predstavlja najznačajniji izvor o dimenzijama zločina tzv. Jugoslovenske vojske u otadžbini, odnosno četnika u Pribojskom srezu.

Džemail Arnautović (1925-2017), istraživač iz Priboja je u periodu od 1962-1965., uz pomoć 112 saradnika-dobrovoljaca, istražio svaku bošnjačku kuću i porodicu u 56 sela Pribojskog sreza i objavio tačan broj i imena žrtava stradalih u Drugom svjetskom ratu od četničke ruke. Arnautovićeva lista sadrži imenom i prezimenom 2.473 bošnjačke žrtve. (Podaci su objavljeni u Arnautovićevoj knjizi „Aktuelni događaji iz bliže i dalje prošlosti“, objavljene u Prijepolju 2005. godine.)

Međutim, ni ove dvije posljednje knjige nisu izazvale pažnju srpskih historičara koji poučavaju istoriju Ravnogorskog pokreta Draže Mihailovića, ili uopšte historiju Srbije od 1941-1945. Zbog svega navedenog, možda danas jedini objektivni, spski historičar Milan Radanović u svom tekstu “Belina u srpskoj istoriografiji“ navodi zaključak da je: „…Pokolj nad muslimanskim stanovništvom u Pribojskom kraju početkom februara 1943. nije evidentiran ni u jednoj istoriografskoj publikaciji koja je posvećena istoriji Srbije tokom Drugog svetskog rata. Nakon 1996, kada je objavljen prvi, nepotpuni, spisak žrtava četničkog pokolja u Pribojskoj opštini ali i nakon 2005, kada je objavljen dopunjeni spisak, ne postoji opravdanje za tu vrstu propusta. Pročetnički istoriča­ri jednostavno ignorišu najmasovniji zločin koji je tzv. Jugoslovenska vojska u otadžbini (čitaj četnici) počinila tokom rata.“ U navedenom tekstu Milan Radanović navodi ime istraživača, pukovnika bivše JNA u penziji, Safeta Hasanagića i njegov poimenični spisak od 3.708 ubijenih muslimana Pribojske opštine u toku 1941-1945. godine.

Inače, rahmetli Safet Hasanagić (1925-2019) je bio pukovnik bivše JNA po činu i živio je u Beogradu. On potiče iz najpoznatije pribojske familije koja je dala veliki broj poznatih antifašista kao što su Edib i Hilmija Hasanagić. Autor ovog teksta je imao čast da u ljeto 2017.godine  razgovara sa Hasanagićem koji je, nakon višegodišnjeg istraživanja, obradio skoro sve žrtve četničkog genocida u prošlom ratu (1941-45). U našem razgovoru pokazao je veliku emotivnu vezanost za Priboj i Sandžak. Govorio je da danas neki srpski  pisci pokušavaju da izmijene historiju i da prećute četničke zločine širom Sandžaka a posebno genocid u Limskoj dolini 1943. godine i masovno ubijanje muslimanskog stanovništva Pribojske opštine. Hasanagić je istakao da je pred Drugi svjetski rat u Pribojskoj opštini živjelo 70% Bošnjaka i da nije bilo četničkog genocida oni bi danas bili većinsko stanovništvo. Bio je ogorčen na knjigu „Pribojski kraj-istorija, kultura, ljudi, običaji“, autora Svetislava Purića objavljene 2011. godine, gdje je, po njemu, iznijeto mnogo gnusnih laži vezano za pripadnike porodice Hasanagić.

Džemail Halilagić (1950), rodom iz Priboja i stalno nastanjen u Priboju, novinar, publicista, nepokolebljivi borac za ljudska prava i bivši politički aktivista SDA Sandžaka, nedavno je u Sarajevu objavio knjigu „Sandžak bez Bošnjaka – Velikosrpski zločinački plan“. On je u pet poglavlja knjige obradio dešavanja devedesetih godina prošlog vijeka (od 1990. do 2000. godine) u tri sandžačka grada: u Priboju, Pljevljima i Prijepolju. Da bi pokazao kontinuitet zločina nad Bošnjacima Priboja, Pljevalja i Prijepolja, Halilagić je u knjigu uvrstio i svjedočenja iz Drugog svjetskog rata, kao i kraću historiju Priboja i Prijepolja.

„Priboj, Pljevlja i Prijepolje tri su sandžačka grada koja gravitiraju istočnoj Bosni, a Priboj i Pljevlja graniče s bosanskim gradovima Višegrad, Rudo, Čajniče i Foča. Upravo se u ova dva sandžačka grada i desio najveći teror i zločin nad Bošnjacima devedesetih godina prošlog stoljeća, a najviše tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu. Plan političkog, vojnog i policijskog sistema Srbije i Crne Gore, u ratno vrijeme Savezne Republike Jugoslavije, bio je da se u Priboju i Pljevljima etnički očisti od Bošnjaka širi prostor uz granicu prema Bosni i Hercegovini, i to kroz otvoreni teror, ubijanje, protjerivanje, paljenje imovine, a da se raznim vrstama pritisaka, poput otpuštanja s posla, prijetnji, zastrašivanja, povremenih premlaćivanja, selektivnim paljenjem imovine, izvrši pritisak na šire bošnjačko stanovništvo u ovim općinama kako bi napustili svoja ognjišta. Dobrim su dijelom u tome i uspjeli.

U Priboju je prepolovljen broj Bošnjaka od 1991. do 2002. godine. Naime, na popisu 1991. godine bilo je 33% Bošnjaka (koji su se izjasnili uglavnom kao Muslimani), a na popisu 2002. godine bilo ih je 15%, što je za oko 7.000 ljudi manje. Približno dvadeset sela i zaseoka u pribojskoj općini, koja gravitiraju Bosni, etnički je očišćeno, 185 kuća je uništeno. U pribojskom selu Sjeverin oteto je 22. oktobra 1992. godine i ubijeno 17 Bošnjaka. Iz voza u Štrpcima 27. februara 1993. godine oteto je i ubijeno 19 Bošnjaka iz Sandžaka. I danas je gotovo nepoznato javnosti da je Vojska Jugoslavije (SRJ) 18. februara 1993. godine bombardirala minobacačima pribojsko selo Kukurovići. Tom prilikom ubili su troje ljudi: Uzeira Bulutovića, Mušana Husovića i Fatimu Sarač, a onda su zapalili selo.“ (Iz teksta Anesa Džunuzovića „Sandžak bez Bošnjaka-velikosrpski zločinački plan“, odbjavljen na internetu 25.12.2019).

Prema detaljnom istraživanju gospodina Džemaila Halilagića na teritoriji opštine Priboj nalazi se 88 masovnih grobnica iz Drugog svjetskog rata. U njima se nalaze posmrtni ostaci oko 4.000 ubijenih Bošnjaka. Ima sela u kojima se nalaze po 2 ili 3 masovne grobnice. Do sada je klanjana dženaza-namaz za Bošnjake iz samo dvije grobnice. Prva je klanjana ubijenim Bošnjacima sela Zahćenja (Zastijenja) 1990. godine na gradskom groblju u Priboju, a predvodio je rahmetli Asim ef. Cviko. Četnici su 05. februara 1942., u mjestu Buhrići zaustavili kolonu od 33 bošnjačka civila i sve pobili. Jedino je preživio Šahin Hamzić koji je kasnije ispričao šta se desilo. Druga dženaza- namaz klanjana je za 65 ubijena Bošnjaka u selu Crnugoviću 27.06. 2017. godine a predvodio je muftija Mevlud ef. Dudić. Inicijativu za podizanje spomen-obilježja u Crnugoviću pokrenuo je mještanin Remzija Islamagić. Napomenimo i to da je, od četničke ruke, iz familije Džemaila Halilagića ubijeno 16 članova.

SITUACIJA U PRIBOJSKOJ OPŠTINI NA POČETKU DRUGOG SVJETSKOG RATA

U drugoj polovini 1941. godine sa područja jugoistočne BiH, tj. desne obale rijeke Drine: Foče, Čajniča i Goražda, dođoše na teren Pljevalja, Rudog i Priboja prvi muhadžiri (muslimanske izbjeglice). Pričali su o četničkim klanjima i upozoravali da će zločinci doći i u Sandžak i da će im se pridružiti lokalni Srbi i Crnogorci. Naš narod se uznemirio jer je uvideo potrebu da se treba organizovati, biti oprezan i spreman na odbranu. Kako i uz čiju pomoć? Sa obzirom da je u vojsci Kraljevine Jugoslavije bila diskriminacija prema Bošnjacima i Albancima iz tih razloga nije ni bilo rezervnih oficira a malo podoficira da organizuju i povedu narod. Na prste si mogao prebrojati bošnjačke oficire u Pribojskom srezu. Bili su to: Mehmed Mehović iz Čitluka, Ahmed Ibragić iz Kasidola i Kahro Šuman iz sela Zabrnjice dvadesetak kilometara udaljenog od Priboja. Pribojski Bošnjaci su izabrali Kahra kaplara da ih organizuje i predvodi. Kahro je to prihvatio i skupio 200 vojno sposobnih Bošnjaka. Jedni su bili sa vojničkim puškama koje su donijeli iz poražene kraljeve vojske, drugi sa lovačkim oružjem, treći sa pištoljima i revolverima a četvrti bez oružja da čekaju na ubijene četnike te od njih da se naoružaju. Kahrov štab je bio u Zabrnjici pa je po kuririma, u svako udaljeno selo odbornicima poslao pismo sa zahtjevom da spremi po imenu one koji imaju vojničke puške. Nije prošlo mnogo vremena a četnici napadoše Kahrovu vojsku koju je narod prozvao „kahrovci“. On je četnike dočekao organizovano i hrabro i ne samo da ih je odbio, već ih je porazio i nije im dao da stanu sve do preko daleke Metaljke prema Čajniču i još dalje do Rudog, tako da je na mostu kod Rudog, na lijevoj obali Lima bio Kahrov stražar a na desnoj stražar četnika Miodraga Prijovića rezervnog kapetana rodom iz Her Goleša kod Priboja. U toj bitci četnici su imali velike gubitke u mrtvim i ranjenim. Samo na jednom položaju kod mjesta Mustafin grob koji su držala tri hrabra brata Bunje: Mujo, Džafo i Adem, ubijeno je 13 četnika. U decembru 1941. pribojskim četnicima stižu u pomoć četnici iz Pljevalja koji su u svom naoružanju imali i puškomitraljeze što je tada bila velika stvar. Kahro tada naređuje bošnjačkom civilnom stanovništvu da se povuče u grad Priboj kod Italijana, a on se sa vojskom taktički povlači i brani zbjegove. Tada je sa Kahrom bio i Munib Ćebo. Dolaskom u Priboj Italijani su Kahra, Muniba Ćeba i još 20 njegovih vojnika razoružali i poslali u Višegrad koga su držale ustaše. Kahro je tamo organizovao svoju komitsku četu sastavljenu od iskusnih boraca. Ova komita je napadala četnike na terenu od Ustiprače blizu Goražda uz Drinu do Višegrada i dalje do Dobruna. Drugu komitu predvodio je Munib Ćebo i ona je operisala na relaciji Goražde-Foča, na desnoj obali Drine. Pamte se njihove akcije kada su u selu Koštice nedaleko od Međeđe ubili 7 a u selu Strmica 9 četnika.

Međutim, tako malobrojna milicija od 200 slabo naoružanih branitelja nije imala šanse da se suprostavi brojnim i dobro naoružanim četničkim formacijama Draže Mihailovića. U do detalja isplaniranoj četničkoj ofanzivi (započeta 06. januara a završena  sredinom februara 1943. godine) stradali su svi sandžački gradovi u dolini rijeke Lim, kao i gradovi jugoistočne Bosne. Masovno ubijanje bošnjačkih civila počelo je  od Bijelog Polja, preko Pljevalja, Priboja, Nove Varoši do Rudog, Čajniča, Foče i Višegrada. Udruženi četnički eskadroni smrti iz Crne Gore i Srbije, predvođeni vojvodama Pavlom Đurišićem i Vojislavom Lukačevićem, ubili su za samo mjesec dana preko 14.000 Bošnjaka! U ovaj broj uračunati su i ubijeni  opštine Priboj.

 ČETNIČKI GENOCID NAD BOŠNJACIMA PRIBOJSKE OPŠTINE

Srpski četnici, prve bošnjačke komšije u selima Pribojske opštine izvršili su, u toku jedne godine, genocid u dva talasa nad nezaštićenim muslimanskim stanovništvom.

 Prvi pokolj  je trajao od 24. januara do aprila 1942. godine a izveden je od strane četnika pod komandom Draška Drobnjakovića, Miće Manovića iz sela Batkovića, Dikana Novakovića iz sela Kasidola i Dušana Rakovića iz sela Banja na desnoj obali Lima.

   Drugi pokolj počeo je 05. februara i trajao do aprila 1943. godine. Izveden je u saradnji srbijanskih i crnogorskih četnika pod komandom Vojislava Lukačevića i Pavla Đurišića.

Naveščemo bošnjačka sela Pribojske opštine koja su potpunoi stradala. Njihovo stanovništvo je skoro svo pobijeno a kuće opljačkane i popaljene. Najviše su stradala sela  Zagradina sa 411, Kasidole sa 330 i Zabrnjica sa  257 ubijenih, zatim slijede: Potoci, Plašče, Zašćenje, Strmac, Međurečje, Sočice, Zabrđe, Zaostro, Kula, Kukuroviće, Miliješ, Čitluk i druga.

   U prvom genocidnom talasu dogodila su se dva grozna zločina: četnici su 24. januara 1942. u selu Zabrnjici u kući Jusa Terzića zapalili njih 45, a u selu Crnugovići su, nakon tri dana- 27. januara 1942., u jednu kuću strpali  njih 65 i bombama  svirepo ubili.

Kako se broj izbjeglih u Priboju enormno uvećao te je prijetila opasnost da zavlada glad i zarazne bolesti ugledni pribojski Bošnjaci na čelu sa Ćamilom Hasanagićem (1917-1945) se obraćaju italijanskoj komandi sa molbom da zbijeg kamionima i zu vojnu pratnju prebace u Prijepolje i dalje do Sjenice. Italijani su pristali da to urade. U Priboju su ostali prognanici iz sela koja su bila bliže gradu. Izbjeglice je tada napao tifus tako da je nekoliko osoba umrlo od ove zarazne bolesti. Usred zime, tačnije 28. januara 1942. Italijani bošnjačke izbjeglice trpaju u voz i  prebacuju u Rudo gdje ih smještaju u napuštene bošnjačke kuće. Tamo su ostali 20 dana. U ovom gradiću se nalazio veliki broj četnika koji su ih provocirali i prijetili. Pošto je postojala realna opasnost da budu pobijeni, Bošnjaci su se dogovorili da podmite Italijane da im obezbijede voz do Višegrada. Tako je i bilo. Skupili su nešto para, ćilima i nakita i Italijani ih vozom dopratiše do Višegrada.

Krajem aprila 1942. Italijani naređuju da bošnjačke izbjeglice moraju da se vrate u svoja sela i da im oni garantuju bezbjednost. Nisu imali drugog izlaza te su se vratili u svoja sela koja su bila potpuno opljačkana i popaljena. Tamo su pokušali da poprave ono što je ostalo od njihovih kuća i da posiju nešto žita kako bi se prehranili. Mislili su da se četnici više neće vraćati u njihova sela. Međutim, početkom  februara 1943. godine, zločinačka četnička armada, ovoga puta mnogo jača nego u prvom talasu, došla je da potpuno uništi muslimansko stanovništvo u selima Pribojske opštine. Ubijanja, klanja, silovanja, pljačke i paljevine ponavljaju se u najgorem mogućem obliku. Među najmonstruoznijim  zločinima  bile su žive lomače koje suse dogodile 05. februara 1943., u selu Rijeka (kasnije prekršteno u Milanoviće) gdje je zapaljeno 76 muslimana i u zaseoku Dolovi kod Zabrnjice, gdje je u kući Mehmeda Homovića zapaljeno njih 43. Autor ovog teksta je, zahvaljujući rahmetli Refiku Terziću, došao do kompletnog spiska žrtava u Dolovima.

O zločinima u Zabrnjici i Dolovima autor Crnovršanin je 2016. godine  razgovarao sa Refijom i Refikom Terzić iz Priboja. Oni su unuci rahmetli Jusa Terzića u čijoj kući su četnici  24. januara 1942. zapalili 45 Bošnjaka.

SUSRET SA POSLJEDNJIM SVJEDOKOM GENOCIDA U PRIBOJU

ZIFOM (TERZIĆ) EJUPOVIĆ (1926)

   U Istanbulu, u opštini Bayrampaša živi nana Zifa (Terzić) Ejupović (tursko prezime Kahraman), vjerovatno posljednji svjedok četničkog genocida u Pribojskom kraju (1941-1945). Nakon razgovora sa ing. Ismailom (Kahraman) Ejupovićem, sa kojim se autor Crnovršanin sreo 08. marta 2020 na promociji knjige „Sinovi Sandžaka“ u udruženju „Bosna-Sandžak“ u Pendiku, došlo je i do susreta sa njegovom majkom Zifom. Ona danas živi u istanbulskoj opštini Bajrampaša sa svojim sinovima Marufom i Omerom. Nana Zifa je bila upoznata sa mojim dolaskom, tako da mi je detaljno opisala tragičnu sudbinu svoje familije u toku Drugog svjetskog rata. Zdravlje je još uvijek dobro služi i živo se sjeća svih događaja tokom četničkih divljanja u selima Pribojskog kraja. Svoju tužnu životnu priču započela je ovako.

„Rođena sam 1926. godine u selu Zabrnjici kod Priboja, od oca Derviša i majke Hamide. Svoje roditelje nisam zapamtila. Imala sam dva brata: Meha i Ćazima i tri sestre: najstariju Šerifu, Fatu i Zadu. Šerifa i Fata su bile udate a Zada nije, ona je bila dvije godine starija od mene. Pošto sam rano ostala siroče brigu o meni i bratu Ćazimu preuzeo je stariji brat Meho, pa sam ja, kad bi me neko pitao „čija sam“, uvijek govorila „Mehova“. Kada je rat počeo imala sam 14 godina. U zimu 1942. godine naše selo su napali četnici iznenada, sa svih strana. Bilo je to 24. januara kada je snijeg bio napado više od pola metra. Ja sam negde pred mrak izašla vani da u kuću unesem drva kad sam u daljini primjetila da se selu približavaju crne kolone ljudi. Slutila sam da će se nešto strašno desiti pa sam se popela na šljivu koja se nalazila ispred kuće. Kada se kolona ljudi približila našim kućama vidjela sam da su to bili vlasi- četnici. Mene niko nije primjetio jer je već bio pao mrak. Počeli su da upadaju po seoskim kućama i da, sa uperenim puškama, izvode komšije napolje. Opkolili su i kuću moga amidže Jusa Terzića, koja je bila oko 50 metara udaljena od moje kuće, i u nju počeli da silom ubacuju naše komšije. Žene i djeca su počeli da plaču. Mojeg bratučeda, Sejfa Terzića, koji je imao preko 70 godina, zaklali su na pragu njegove kuće. Sve moje Terziće, njih dvadeset, skupili su u amidžinu kuću, opkolili je sa svih strana, daskama zakovali ulazna vrata i zapalili. U kući su bile i moje dvije sestre Šerifa i Zada. Šerifa je bila trudna i sa sobom je imala još četvoro maloljetne djece. Ona je bila udata za Fehima Mehinagića iz Ljubatovića kod Zabrnjice. Tu noć je bila došla iz Ljubatovića da se skloni u kuću amidže Jusa Terzića.  Zada je bila neudata  imala je tek 16 godina. Nisam mogla da vjerujem svojim očima šta se to događa u mom selu. Nastala je vriska i plač. Vatra se brzo širila i počela da zahvaća krov.  Četnici su počeli da ubacuju bombe kroz prozor i da pucaju iz pušaka i mitraljeza. U jedno doba utihnula je vriska i više se nije čulo ništa. Ja sam tako zgrčena, skoro premrzla od hladnoće, prenoćila na šljivi.  U rani sabah spustila sam se sa šljive i krenula ka svojoj kući.

Nakon tri dana krenula sam sa Mehovom ženom Zejnom i sa još troje njene djece da bježimo iz Zabrnjice  u drugo selo, jer je naše selo bilo zapaljeno a stanovništvo pobijeno i razbežalo. Došli smo u selo Crnugoviće gde se beše skupilo mnogo naroda u jednu kamenu kulu.  Tamo više nije imalo mjesta pa smo krenuli dalje. Jedan Srbin nas je video i rekao: „Hajte bule ovamo, ovde kod mene je sigurno, neće vas niko.“ Promrzli i gladni, mi smo mu povjerovali. Kad smo se skupili, on je krijući pozvao četnike i kazao gdje smo. Opkolili su kuću i počeli da nam bacaju bombe kroz prozor. Jedna žena iz Zabrnjice, Hankija se zvala, izbacila je dvije bombe napolje i one su tamo eksplodirale. Onda su četnici počeli da pucaju na nas i streljaju sve odreda. Ja sam slučajno ostala živa, jer je na mene pala mrtva  žena i potrpala me. Ja sam tako, cijela krvava ćutala, praveći se da sam mrtva sve dok četnici nisu otišli. Negde kasno u noć, jedna žena je bila živa i pitala je: Imali ko živ? Ja nisam smjela da se javim u početku nego sam i dalje ćutala. Tek kad je ta žena počela da prebira po mrtvima javila sam se. Bila je to Mera Šuman iz Zabrnjice. Moja snaha, a Mehova žena, Zejna i njen sin Derviš od 8 godina ubijeni su, ali su ostali živi drugi sin Nedžib i ćerka Temima. Nedžib je umro u Bosni prije 7 godina a Temima prije 3 godine u Australiji. U toj kući u Crnugovićima ubijeno je mnogo našeg naroda. Od krvi i raskomadanih tijela nije moglo da se izađe napolje. Tek sutradan su nas izvukli. Sad pričaju da je ubijeno 65 muslimana, a ja koliko pamtim bilo ih je i dvije stotine. Moja treća sestra Fata ubijena je sa svoja dva sina: Vehbijom i Kadrijom u selo Krajčinoviće. Bila je udata za Mehmeda iz sela Sočice.  Ono malo nas što je preteklo pobjeglo je na Pešter u selo Rasno. Smestili su nas kod familije Ejupović. Ja sam se kasnije udala za Ahmeta Ejupovića (1925-2016) i sa njim imala 6 djece, sinove: Marufa, Omera i Ismaila i ćerke Muniru, Meru i Munibu. U Tursku smo došli 1967. godine. Eto, ovde smo sad velika familija. Imam i unučad i praunučad i svi me lijepo gledaju. Moj Ahmet je preselio na Ahiret 2016. godine i sad živim sa sinovima Omerom i Marufom.“