Zašto ljudi jedni druge napuštaju?

Ja sam ta koja se vezala.
Još otkad sam bila dijete, ovaj temperament je bio jasan. Dok su se druga djeca lahko oporavljala poslije odlaska roditelja iz vrtića, ja nisam. Moje suze, kada bi jednom krenule, nisu lahko prestajale. Kako sam odrastala, naučila sam se vezati za sve što me okružuje. Od prvog razreda, trebala sam najboljeg prijatelja. Kako sam bivala starija, svaka svađa s prijateljem bi me potresla. Ničega se nisam mogla odreći. Ljudi, mjesta, događaji, fotografije, trenuci- čak i ishodi postajali su objekt mog vezivanja. Ako nešto ne bi završavalo kako sam ja htjela ili zamišljala da bi trebalo, bila bih razorena. A razočarenje nije bila obična emocija za mene. To je bila katastrofa. Kad bih se razočarala, nikada se u potpunosti ne bih oporavila. Nikad nisam mogla zaboraviti, a jednom slomljeno se nikad nije moglo popraviti. Poput vaze koju stavite na ivicu stola, jednom kad se slomi, dijelovi se nikad ne mogu kako treba spojiti.

Ali problem nije bio u vazi. Ili u tome da se vaze lome. Problem je što sam ih stalno stavljala na ivice stolova. Kroz vezivanje za ljude, ispunjenje mojih potreba je zavisilo od odnosa s njima. Dopustila sam da ti odnosi određuju moju sreću ili moju tugu, moj osjećaj ispunjenosti, ili osjećaj praznine, moju sigurnost, pa čak i osjećaj samopoštovanja. I tako, poput vaze stavljene na mjesto odakle će neminovno pasti, kroz te zavisnosti samu sam sebe izložila razočarenjima. Samu sebe sam izložila lomljenju. I upravo sam to i dobila: jedno razočarenje za drugim, jedno slamanje za drugim.
Ali ljudi koji su me lomili, nisu krivi ništa više nego što gravitacija može biti kriva za lomljenje vaze. Ne možemo kriviti zakone fizike kada se grančica slomi jer smo se na nju naslonili. Grančica nije nikada ni stvorena da bi nas držala.
Naše breme bi trebalo povjeriti samo Allahu.
Rečeno nam je u Kur’anu: Onaj ko ne vjeruje u šejtana, a vjeruje u Allaha – drži se za najčvršću vezu, koja se neće prekinuti. – A Allah sve čuje i zna(El-Bekara, 256)

To je ključna lekcija ovog ajeta: da postoji samo jedna veza koja se nikada ne lomi. Postoji samo jedno mjesto gdje trebamo smjestiti sve naše zavisnosti. Postoji samo jedan odnos koji bi trebao definisati naše samopoštovanje i samo jedan izvor iz kojeg trebamo crpiti našu konačnu sreću, ispunjenje i sigurnost. To mjesto je Allah.

Ali ovaj svijet je sav u traženju tih stvari na svim drugim mjestima. Neki od nas traže u karijerama, neki u bogatstvu, neki u položaju. Neki, poput mene, u odnosima s ljudima. U svojoj knjizi Jedi, moli, voli, Elizabeth Gilbert opisuje svoju potragu za srećom. Opisuje veze i raskide, pa čak i putovanje svijetom u potrazi za ispunjenjem. Ona traži ispunjenje – neuspješno – u vezama, meditaciji, pa čak i u hrani. I u tome sam upravo potrošila dobar dio svog života: tražeći način da ispunim unutarnju prazninu. Pa nije ni čudo što mi je djevojčica u snu postavila ono pitanje. To je bilo pitanje o gubitku, o razočarenju. To je pitanje o razočarenju. Pitanje o traženju nečega i vraćanju praznih ruku. Pitanje o tome šta se desi kad pokušavate beton kopati golim rukama: ne samo da se vratite bez ičega- već usput slomite i prste. A to nisam naučila čitajući o tome, niti slušajući nekog mudraca. Naučila sam tako što sam to i sama probala iznova, i iznova, i iznova.
I tako je pitanje te male djevojčice u suštini bilo moje vlastito pitanje… koje sam postavljala samoj sebi.

Zapravo, to je bilo pitanje o prirodi dunjaluka kao mjestu prolaznih trenutaka i privremenih vezivanja. To je mjesto na kome su ljudi s vama danas, a sutra vas napuste ili umru. Ali ova stvarnost boli naše biće jer je protiv naše prirode. Mi, kao ljudi, smo stvoreni da tražimo, volimo, težimo onome što je savršeno i vječno. Mi smo napravljeni da tražimo ono što je vječno. Mi to tražimo jer nismo stvoreni za ovaj život.  Naš prvi i jedini dom je Džennet: mjesto koje je i savršeno i vječno. Tako da je težnja takvom načinu života dio našeg postojanja. Problem je što mi to želimo pronaći ovdje. I tako pravimo kreme protiv starenja i radimo kozmetičke operacije u očajničkom pokušaju da ostanemo- u pokušaju da oblikujemo ovaj svijet u nešto što on nije, i nikad neće biti.

Zbog toga, ako živimo sa dunjalukom u srcu, on nas slomi. Zbog toga dunjaluk boli. Zato što defincija dunjaluka, kao nečeg privremenog i nesavršenog, je suprotna svemu za šta smo napravljeni da težimo. Allah je u nama napravio težnju koja samo može biti zadovoljena onim što je vječno i savršeno. Pokušavajući naći ispunjenje u nečemu što je prolazno, samo trčimo za hologramom … za fatamorganom. Kopamo beton golim rukama.

Pokušavajući pretvoriti nešto što je po prirodi prolazno u nešto što je vječno je poput pokušaja da iz vatre iscijedimo vodu. Samo se opečete. Tek kad prestanemo polagati nade u dunjaluk, tek kad prestanemo od dunjaluka praviti ono što on nije- i što i ne treba biti (Džennet)- tek tada će ovaj život prestati slamati naša srca. Također moramo shvatiti da se ništa ne dešava bez razloga. Ništa. Čak ni slomljena srca. Čak ni bol. To slomljeno srce i ta bol su lekcije i znakovi za nas. Oni su upozorenja da nešto nije uredu. Oni su upozorenja da trebamo napraviti promjenu. Baš kao što nas opekotina upozori da trebamo izvaditi ruke iz vatre, emocionalna bol nas upozorava da trebamo napraviti promjenu u sebi. Da se trebamo odvojiti. Bol je oblik prisilnog odvajanja. Kao što se udaljavamo od voljene osobe koja nas povređuje iznova i iznova, što nas više dunjaluk boli, to se neminovno više od njega udaljavamo. Neminovno ga počinjemo manje voljeti.

Ali sama bol je pokazatelj naših privrženosti. Ono što nas nagoni na plač, ono što nam  zadaje najviše boli jeste mjesto gdje počiva naša lažna privrženost. I to su ove stvari kojima smo privrženi i koje predstavljaju prepreku na našem putu ka Allahu, kojem jedino trebamo biti privrženi. Ali bol stvara stvara stanje u našem životu koje želimo promijeniti, i ako u našem stanju postoji bilo šta što ne volimo, onda postoji božanska formula kako da to promijenimo: Allah kaže: Allah neće izmijeniti jedan narod dok on sam sebe ne izmijeni. (Er-Ra’d, 11)

Nakon što sam godinama upadala u isti obrazac razočarenja i slamanja srca, konačno sam počela shvatati nešto dublje. Prije sam uvijek mislila da ljubav prema dunjaluku znači biti vezan za materijalne stvari. A ja nisam bila vezana za materijalne stvari. Ja sam se vezala za ljude. Ja sam se vezala za trenutke. Ja sam se vezala za osjećaje. Tako da sam mislila da se ljubav prema dunjaluku ne odnosi na mene. Ono što nisam shvatala je da su ljudi, trenuci, osjećanja sve dio dunjaluka. Ono što nisam shvatala je da je sva bol koju sam proživjela u životu bila zbog jedne stvari, i samo jedne stvari: ljubavi prema dunjaluku.

Čim sam došla do te spoznaje, veo je uklonjen s mojih očiju. Počela sam uviđati u čemu je problem. Očekivala sam da život bude ono što nije, i ono što i nikad nije trebao biti: savršen. A pošto sam idealista, borila sam se svakom ćelijom svoga tijela da ga takvim učinim. Morao je biti savršen. I ne bih prestajala dok ne takav ne postane. Trošila sam krv, znoj i suze u tom nastojanju: pretvaranju dunjaluka u Džennet. To je podrazumijevalo očekivanje od ljudi koji me okružuju da budu savršeni. Očekivanje da odnosi s ljudima budu savršeni. Očekivanje mnogo toga od ljudi koji me okružuju i od života. Očekivanja. Očekivanja. Očekivanja. A ako postoji recept za nesreću onda su to: očekivanja. To je bila moja kobna greška. Moja greška nije bila što sam imala očekivanja; kao ljudi, nikad ne trebamo gubiti nadu. Problem je gdje sam ja polagala ta očekivanja i nadu. Na kraju dana, moja nada i očekivanja nisu bila okrenuta ka Allahu. Polagala sam nadu i očekivanja u ljude, odnose, sredstva. Konačno, polagala sam nadu u dunjaluk, umjesto u Allaha.

Tako sam shvatila jednu jako bitnu Istinu. Jedan ajet mi je počeo prolaziti kroz glavu. To je ajet kojeg sam i ranije čula, ali po prvi put sam shvatila da zapravo mene opisuje:Onima koji ne očekuju da će pred Nas stati i koji su zadovoljni životom na ovome svijetu, koji su u njemu smireni i onima koji su prema dokazima Našim ravnodušni. (Junus, 7)
Misleći da ovdje mogu sve imati, moja nada nije bila u mojem susretu sa Allahom. Moja nada je bila u dunjaluku. Ali šta to znači polagati nadu u dunjaluk? Kako se to može izbjeći? To znači da kada imate prijatelje, ne očekujte da oni ispune vašu prazninu. Kad se vjenčate, ne očekujte od supružnika da ispuni svaku vašu potrebu. Kada ste aktivista, ne polažite nade u rezultate. Kad ste u nevolji, ne polažite nade u sebe. Nemojte ovisiti o ljudima. Ovisite o Allahu.

Tražite pomoć od ljudi- ali shvatite da nisu ljudi (ili čak vi sami) oni koji vas mogu spasiti. Samo Allah to može uraditi. Ljudi su samo alat, sredstvo kojim Allah upravlja. Ali oni nisu izvor pomoći ili spasa bilo koje vrste. Samo je Allah izvor pomoći.
Ljudi ne mogu čak ni krilo mušice stvoriti. (El- Hadždž, 73). Stoga, čak i dok s ljudima stupate u međusobne odnose, okrenite svoje srce Allahu. Okrenite Mu sami, kao što je poslanik Ibrahim, a.s., lijepo rekao: Ja okrećem lice svoje, kao pravi vjernik, prema Onome koji je nebesa i Zemlju stvorio, ja nisam od onih koji Njemu druge pridružuju!  (El- En’am, 79).

Ali kako poslanik Ibrahim, a.s., opisuje svoj put do toga? Proučavao je Mjesec, Sunce i zvijezde i shvatio je da nisu savršeni. Oni zalaze.

Oni nas napuštaju.

Tako se poslanik Ibrahim, a.s., okrenuo samo Allahu. Poput njega, i mi trebamo staviti sve svoje nade, povjerenje i zavisnost samo pred Allaha. I samo pred Allaha. A ako to uradimo, saznat ćemo šta to znači konačno pronaći mir i stabilnost u srcu. Tek tada će toboganu, koji je nekada definisao naše živote, konačno doći kraj. To je zbog toga ako naše unutrašnje stanje ovisi o nečemu što je po definiciji nestalno, naše unutrašnje stanje će također biti nestalno. Ako je naše unutrašnje stanje ovisno o nečemu što je promjenjivo i prolazno, to unutrašnje stanje biti u stalnom stanju nestabilnosti, uzburkanosti i nemira. To znači da smo jedan trenutak sretni, ali čim se to nešto o čemu je naša sreća ovisila promijeni, naša sreća se također promijeni. I postajemo tužni. Stalno se vrtimo između jedne krajnosti do druge i ne shvatajući zašto.

Proživljavamo ovaj emocionalni tobogan jer nikada ne možemo pronaći stabilnost i trajni mir dok se ne budemo vezali i ovisili o nečemu što je stabilno i trajno. Kako se možemo nadati da ćemo pronaći konstantnost ako se držimo za nečega što je promjenjivo i prolazno? Izjava Ebu Bekra, r.a., je dobra ilustracija ove istine. Nakon što je Poslanik, s.a.v.s., umro, ljudi su bili u šoku i nisu mogli podnijeti tu vijest. Ali iako niko nije volio Poslanika, s.a.v.s., kao što ga je Ebu Bekr, r.a., volio, on je dobro shvatio u koga se ljudi samo trebaju uzdati. Ebu Bekr je tada rekao: Ako ste obožavali Muhammeda, znajte da je Muhammed mrtav. Ali ako obožavate Allaha, znajte da Allah nikad ne umire.

Da biste postigli to stanje, nemojte dozvoliti da uzrok ispunjenja bude bilo šta drugo osim vašeg odnosa s Allahom. Nemojte dozvoliti da vaša definicija uspjeha, neuspjeha, ili samopoštovanja bude bilo šta osim vašeg položaja kod Allaha.
Najugledniji kod Allaha je onaj koji ga se najviše boji, Allah, uistinu, sve zna i nije Mu skriveno ništa. (El- Hudžurat, 13)
Ako tako postupite, onda ćete postati neslomljivi, jer je ono za šta se držite neraskidivo. Postat ćete neosvojivi, jer vaš oslonac nikad ne može biti pobijeđen. I nikad nećete biti prazni, jer je izvor vašeg ispunjena je beskrajan i nikada se ne smanjuje.
Kada se ponovo prisjetim sna kojeg sam imala sa 17 godina, pitam se jesam li ta mala djevojčica bila ja. Pitam se jer je odgovor na njeno pitanje lekcija koju sam učila nekoliko teških godina svog života. Moj odgovor na njeno pitanje zašto ljudi moraju napustiti jedni druge bi bio: Zato što ovaj život nije savršen; jer da jeste, kako bismo nazvali drugi život?

 

Napisala:Yasmin Mogahed

Prijevod i izvor: IslamBosna.ba