Za Srbiju je priznanje genocida veleizdaja

Prenio sam transkript razgovora Radovana Karadžića sa Dobricom Ćosićem u filmu „Život i priključenija Radovana Karadžića“. To što Međunarodni sud pravde u Hagu nije nikada dobio transkripte sa sjednica Vrhovnog savjeta odbrane SR Jugoslavije, ne sprečava mene da pokažem tu vezu koju ovdje i djeca znaju. Znaju je i u Bosni i u svetu. Znamo šta je u tim dokumentima, znamo da su na tim sjednicama sedjeli Milošević, Karadžić, ponekad i Mladić i odlučivali o tome koja sredstva, koje pare mi treba da izdvojimo za rat u Bosni. Zbog neke pravne smicalice te transkripte Sud nikad nije dobio

* Suština vašeg umjetničkog angažmana je borba protiv totalitarizma i nasilja. Koje pojavne oblike totalitarizma vidite u Srbiji danas i koliko se razlikuju u odnosu na one koje ste vidjeli prije četrdesetak godina?

Imao sam sreću da je totalitarizma nestalo kad su nestale i moje sposobnosti da se aktivno borim protiv njega. Mi imamo sada neku drugu situaciju. Taj politički aspekt totalitarizma koji se sastojao u partijskoj vlasti, ne najgrubljoj na svetu ali bitno određujućoj, mogao se opisivati kao totalitaran – miješanje jedne ideologije u sve aspekte života. To nikada nije bilo kao u Sjevernoj Koreji, ali kao model društvenog obrasca koji pokriva i društveni i privatni život… zatim se u jugi desilo nešto što se u italiji ili njemačkoj odigravalo pre totalitarizma – populizam.

Podsjećam se mitinga u vrijeme Slobodana Miloševića koji su organizovani na sličan način kao što su i u vrijeme komunističke Jugoslavije, oko Trsta i povodom ubistva Patrisa Lumumbe, međutim funkcija im je bila drugačija – tada su bili za spoljašnju upotrebu. U vrijeme Slobodana Miloševića su bili organizovani za unutrašnju upotrebu. Miting služi za likvidiranje protivnika i to liči na Musolinija i Hitlera

* Da li je ostalo nešto od toga što smo vidjeli u godinama antibirokratske revolucije?

Ostalo je sve. To je stvar koja je netaknuta, ali je izgubila većinu i udarnu snagu. Duh totalitarizma se preselio i u nevladine organizacije, a najbogatija, najmoćnija i najorganizovanija je Srpska pravoslavna crkva, za njom Akademija, pa onda sve ostale.

U tim najjačim duh totalitarizma postoji i danas, samo što danas poprima funkciju nacionalne ideologije. Ne tako što će vam neko narediti kako ćete da živite i šta ćete da radite, ali može da ohrabri taj način mišljenja, da obeshrabri suprotno mišljenje svojim autoritetom. A autoritet, kada je autentičan, ili proističe iz nečije ekspertize, stvarnih liderskih sposobnosti, iz nečije, makar i bezrazložne omiljenosti kod biračkog tijela – treba tretirati sa respektom.

* Postoji naizged ambivalentan odnos građana prema Srpskoj pravoslavnoj crkvi, ona je institucija kojoj se najviše vjeruje – a prate je brojne afere koje su povezane i sa najobičnijom pljačkom?

To objašnjavam riječju „hajduk“. Na turskom to znači odmetnik, a kod nas su to heroji. Formulisanjem nacionalnog, historijskog mita, u ideološkoj interpretaciji, u desetercu, odjednom postale opšte vrijednosti. Mi smo spremni da se bunimo, pišemo, ali postoje samo dve kategorije ljudi koje su spremne da se tuku, policajci i kriminalci, to se vidjelo kod nas posljednjih decenija. To nije naš izum, to je svuda tako. A njima je važno da se dobro tuku, pucaju. Da budu u stanju da zastraše naše protivnike, recimo upadom u neko selo… Mislim da je to ostalo do danas kao vrijednost i ljudi se ne pitaju o tome šta je dobro, šta je rđavo, nego razmišljaju plemenski…

* O tome šta je korisno za zajednicu kakva god bila?

Da. Arkan je heroj, Arkan je naš. Karadžić je heroj, sude mu Hagu, dakle sude našima… Srebrenica? Pa, bilo je nečeg, ali i oni su nas…. To je važeća vrijednost. I zato je moguće da ljudi toliko cijene svoju crkvu, jer ih je ona u prethodnim ratovima vodila. Ona nije bila njihov prvi vođa, ali je bila jedan od njihovih glavnih vođa, sa velikim autoritetom. Milošević ne bi ni postojao da se nije oslanjao na nekoliko glavnih stubova u tom režimu, među kojima su bili Crkva, Vojska, Akademija, širok krug intelektualaca, i ono što je najvažnije mediji – jer se tako kontroliše javnost, odnosno ulica, mitinzi.. nacionalna masa. Zato ovdje i ne može ni da se pokrene pitanje odgovornosti na pravi način. Jer mi imamo pravne instrumente koji nam omogućuju da razlikujemo šta je zločin prema pravu, kriminal, od onog šta su odgovornosti druge prirode.

Međutim, braneći se od nečeg što se naziva nepravednim gonjenjem našeg naroda i naših „heroja“ pravnim sredstvima, mi smo automatski amnestirali od odgovornosti sve ostale institucije, pa i Crkvu. Da ne bi bilo zabune, ja ne govorim o krivici naroda, nego o masovnoj krivici pojedinaca kojih je možda 99 posto. Ta krivica je moralne i političke prirode. Ko je digao ruku za Adolfa Hitlera – jednako je kriv kao onaj ko je digao ruku za Slobodana Miloševića. Bilo bi lijepo da se pokaje, niko ga neće u zatvor zbog toga, ali tog pokajanja nema. I dalje su najmoćniji ljudi u državi u institucijama koje nikada nisu preispitale svoje poslove za vrijeme rata, a među njima su Crkva i Srpska akademija nauka i umjetnosti.

* Sa takvom ste idejom osmislili i realizovali svoje filmove – svjedočanstva o ratu u bivšoj Jugoslaviji, mislim, pre svega, na „Srpsku epiku“ i „Škorpione – spomenar“. Vidljiva je Vaša namjera da dokažete kako nisu postojale paravojne formacije, već da su svi zločinci bili u državnim formacijama?

Da, i u nekim drugim filmovima. Prenio sam transkript razgovora Radovana Karadžića sa Dobricom Ćosićem u filmu „Život i priključenija Radovana Karadžića“. To što Međunarodni sud pravde u Hagu nije nikada dobio transkripte sa sjednica Vrhovnog savjeta odbrane SR Jugoslavije, ne sprečava mene da pokažem tu vezu koju ovdje i djeca znaju. Znaju je i u Bosni i u svetu. Znamo šta je u tim dokumentima, znamo da su na tim sjednicama sjedili Milošević, Karadžić, ponekad i Mladić i odlučivali o tome koja sredstva, koje pare mi treba da izdvojimo za rat u Bosni. Zbog neke pravne smicalice te transkripte Sud nikad nije dobio.

* A ovdje se pominjanje takvih detalja naziva veleizdajom?

Da, i izdavanje takvih dokumenata bi bila veleizdaja, ko ih objavi bio bi vjerovatno uhapšen. Skrivanjem dokumenata došlo se do toga da Srbija nije odgovorna za genocid. Govorilo se na tim sjednicama i o tome koje akcije država treba da sprovede za realizaciju projekta RAM za zaokruženje srpskih teritorija. Kao i o tome koje propagandne aktivnosti sa vojnog stanovišta treba da sprovedemo kako bismo ojačali čitav taj projekat. Tu je bio čak i projekat izdavanja novca u Republici Srpskoj i Republici Srpskoj Krajini koji je trebalo da realizuje Narodna banka Jugoslavije. Da koriste naše pare, pare Penzionog fonda, pa i Socijalnog osiguranja. Ne znam da li može da postoji veća mjera povezanosti.

* Kako je moguće da ti dokumenti nisu objavljeni?

Nije tajna. To sa Narodnom bankom bilo je otprilike kao da vam kažem „dozvolite da koristim vašu kesu zbog toga što je to u višem, patriotskom interesu“. I to naredi jedan čovjek, sa svim stubovima moći na kojima je počivao. A kada je riječ o dokumentima, propis koji je omogućio da se zaustavi njihova predaja Sudu pravde u Hagu je, zapravo, nešto što je ustanovljeno na Međunarodnom sudu za ratne zločine u Hagu, zovu ga „hrvatski zakon“, jer je država Hrvatska prihvatila da preda neke dokumente o svojoj uključenosti u neke vojne operacije, ali da ne budu objavljivana niti korišćena u druge svrhe. I onda, u istom gradu, pijući kahvu u istim kafićima, visoki predstavnici Međunarodnog suda pravde u Hagu i Tribunala u Hagu slegli su ramenima i rekli „Vidite, ako možete bez toga, mi to ne možemo da vam damo“.

I, doista, ako već jedan sud donese propis, on ne može da postupa arbitrarno, jer bi to teško oštetilo njegov međunarodni kredibilitet.

* Primjećujete li namjere međunarodne zajednice da Srbiju ne zateže previše oko tih pitanja iz ratova 90tih?

Imam osjećanje da evropska zajednica pre svega ali i Amerika u posljednje tri sedmice nastoje da pošalju potpuno jasan signal o tome da Srbija neke stvari mora konstruktivno da uradi u vezi sa saradnjom sa Kosovom, bez obzira na to da li ga priznaje ili ne. U okviru čvršćeg ujedinjavanja Evrope došlo je do nekih preciznih signala kojima se od Srbije traži sasvim drugačije ponašanje. Prvo je taj signal došao od Španije, koja ne priznaje nezavisnost Kosova – oni su rekli „vi morate građanska pitanja na Kosovu da rješavate“. Zatim je Amerika rekla „nama je u interesu da pitanja koja su vezana za normalan život stanovništva budu unaprijeđena“. Zatim su došli Đani de Mikelis, pa Bernar Kušner. Sjećam se, budući da sam radio za međunarodne institucije na Kosovu, koliku nervozu je izazivalo to što Beograd, u vrijeme Vojislava Koštunice, nije htio da primi Kušnera, a sada dolazi kao francuski ministar inostranih poslova sa jasnom porukom. A posle odlazi na Kosovo, što prenosi državna televizija.

* Kako ocjenjujete sve što se ovdje dešavalo u vezi sa nenapisanom deklaracijom o Srebrenici; vidjeli smo odsustvo bilo kakvog saosjećanja sa žrtvama?

Imamo jak krug ljudi koji dovodi u pitanje prvo da se genocid uopšte desio, a zatim, kada prihvati da se to desilo – jer, riječ je o činjenicama koje je teško opovrgnuti – tvrdi da su brojke lažne. Da je riječ o tri – četiri hiljade ljudi, a ne o sedam hiljada.

Ono na šta se poziva taj krug ljudi, a time sam se bavio u svom filmu o generalu Mladiću, jesu nalazi glavnog patologa Zorana Stankovića, stručnjaka i vrlo pozitivne figure, koji je, nakon prvih obdukcija, dao izjavu da je kod više od četiri hiljade leševa – koje je do tada obradio – video tragove vezivanja ruku i to da su ubijeni s leđa. To govori o egzekuciji, a ne o tome da su žrtve poginule u nekom oružanom sukobu. To je bilo rečeno vrlo precizno i nekoliko puta je ponovljeno. Dakle, on je govorio o onome što je on radio, a ne koliko je ljudi ubijeno. I danas se pronalaze posmrtni ostaci žrtava.

Živimo, nažalost, u rašomonskoj sredini gdje uspijeva podvala, neki ljudi se grupišu oko nje, štampaju, a ono što bi se očekivalo je više podsticaja za javne tribine gdje bi došli i oni koji to osporavaju. Druga strana, međutim, negira činjenice i ona, preko svojih specijalizovanih medija, lansira otrovnu, zlobnu i dugoročnu konstrukciju laži.

O Srebrenici se danas raspravlja i govori o tome koju će formu da dobije deklaracija u Skupštini Srbije. Jedan je pristup donošenje rezolucije o svim zločinima, a drugi da, ipak, ovdje imamo zločin genocida i to nije ista stvar, te, prema tome, treba da se izdvoji posebna rezolucija za to. Postavlja se u javnosti i pitanje da li je neko od poginulih na mostovima u Srbiji u vrijeme NATO intervencije žrtva genocida – nije, zato što nije poginuo zbog toga što je neke nacionalnosti. To je ozbiljan ratni zločin, ali nije svaki ratni zločin genocid. Jer, onaj čovjek na mostu nije ubijen zato što je Srbin, nego zato što je bio na mostu. A u Bosni, Hrvatskoj, na Kosovu, ljudi su ubijani samo zato što pripadaju određenoj naciji ili veri.

Ubijani su i Srbi i razume se da su to slučajevi genocida, koje nećemo riješiti poređenjem brojeva, nego time što ćemo razlikovati genocid, namjeru i nosioce genocida. Da li iza toga stoje artikulisane političke snage, ili sluđeni razbojnički pojedinci. I ono najvažnije sa čim Srbija ne može da se suoči jeste da li iza takvih zločina stoji država. Jedna marionetska država kao što je Republika Srpska je stajala iza zločina genocida. Država SR Jugoslavija – neću ja da joj sudim – Sud je našao da nije učinila ništa da spreči genocid. To bi trebalo da bude dovoljno, to što je Sud rekao, da Srbija treba da donese takvu deklaraciju.

* Posle presude je u medijima bilo u prvom planu da „Srbija nije kriva“?

Zaboga, pa, inženjerijske jedinice Vojske Jugoslavije učestvovale su u kopanju masovnih grobnica i njihovom zaravnjivanju. Postojala je žestoka svađa između Mladića i Miloševića, koju sam nagovijestio i opisao u svom filmu, jer tačno je da se nije Milošević slagao sa tom akcijom, on jeste bio lud, ali nije bio glup. Ali je, kada je počela, u njoj učestvovao.

* I autosaobraćajna preduzeća iz Srbije su učestvovala u srebreničkom masakru, prevozila su žrtve?

Naravno, i to nisu male stvari. I time se Sud nije bavio; nije se bavio tehničkim dokazivanjem učestvovanja nekih segmenata jugoslovenskog društva u tom zločinu, nego učestvovanjem države koje ne možemo da dokažemo, jer nemamo taj papir.

* Dolazimo do paralele Srebrenica – Kosovo?

U svetu ništa neće promijeniti da li će Srbija donijeti rezoluciju o Srebrenici, ali će perspektiva Srbije time biti bitno obilježena, na svim nivoima, obrazovnom, kulturnom pa do privrednog, sve do uključivanja u Evropsku uniju. Ta odluka ima veliku političku cijenu.

Kada je riječ o Kosovu, postoje dva načina za maskiranje i oba su korišćena – prvi „tu se ništa nije dogodilo, život je izgubilo desetak hiljada ljudi, što i nije tako strašno za moderne ratove“. I to je tačno. Ali, ako se uzme broj stanovnika i način na koji su ti ljudi izgubili živote, uključujući i masakre koje su na samom početku izvršile i kasnije redovno vršile i policija i vojne jedinice (češće paravojne nego jedinice regularne Vojske), moramo upotrebu tih jedinica da tretiramo vrlo ozbiljno. Da malo pojasnim, ne bih nikoga da okrivljujem ni amnestiram za nešto zbog čega su neki već završili u Hagu; regrutovane jedinice nisu dobre za izvršavanje zločina nad civilima. Oni nemaju srce za to. Ali, jedinice redovne vojske redovno su upotrebljavane za to da se izoluje i obezbjedi teritorija, da se opkoli selo, ako treba i izvrši artiljerijska priprema – za ulazak drugih. Onda ulaze paramilitarci, a država više „nema ništa s tim“, oni imaju odriješene ruke. A država ih posle toga ne goni. To je slučaj Škorpiona i njihovog djelovanja na Kosovu.

Najmračniji su zločini oduzimanja života, ali nije ni najmasovniji ni najmarkantniji od svih koji su se na Kosovu desili. Tu imamo i drugu stvar, protjerivanje 850 hiljada ljudi. To je zločin genocida, jer je namjera bila genocidna. Postojala je namjera čišćenja teritorije od albanskog stanovništva.

* I ona je realizovana?

U Srbiji i danas mnogi tvrde – i ja teško mogu da prihvatim toliku dozu licemjerja, mislim da se ona ponovo „rešava“ sukobljavanjem sa činjenicama – da su ti ljudi bježali od bombardovanja. Ja sam ih dočekivao jer sam u to vrijeme radio za OEBS, kao stručnjak za medije i propagandu srpskih medija, prije svega RTS. I bio sam u prilici da čujem prije svega one koji su išli u logor Stenkovac. Čuo sam kako su pokupljeni, kako su im oduzimana dokumenta, u kojim su opasnostima bili. Da je njih neko instruirao da lažu i da je to možda bila OVK – moguće je. No, trebalo je vjerovatno 200 – 300 hiljada instruktora da nam kažu nešto o tome što im se dogodilo. A na željezničkoj stanici u Prištini oni pakuju ljude u vagone i ubijaju svakoga ko im se učini sumnjivim, to je vjerovatno dovelo do ubijanja najboljeg i najhumanijeg političara na Kosovu Fehmija Aganija…

* I njegove djece.

Tačno. A osim toga, na drugom mjestu, ubijeni su veliki pravnik, advokat Bajram Keljmendi i njegovi saradnici. To su samo dva markantna primjera da pokažu tehniku egzekucije koja je obilježavala prinudnu deportaciju tih 850 hiljada ljudi. Jedan od razloga je osveta, „vi ćete nas bombardovati – mi ćemo njih izbaciti“. A po mom mišljenju, osnovni razlog je bio vojni. Ne možete toliko ljudi držati u okupaciji dok vas neko bombarduje.

Dvije trećine svih poginulih u intervenciji na Kosovu su Albanci. Ja saosećam sa svakim članom porodice žrtve koja je stradala kao kolateralna šteta u Srbiji. Ali, dok ne budem na Kosovu, gdje je većina tih žrtava, čuo da postoji neki problem sa tim bombardovanjem i da je ono zločin – nisam spreman da o tome razgovaram. Svakoga dana prolazim pored zgrada Generalštaba, a ne znam kada sam to prošao pored nečega što je neko gađao kao civilni cilj, sa namjerom da ga uništi. A kada je riječ o bombardovanju Televizije, kada se neki medij po jednom potpuno gebelsovskom obrascu pretvori u instrument rata – onda je on i ratni cilj. U uslovima rata je i Petrohemija i fabrika toalet papira koja u vreme rata proizvodi toalet – papir za vojsku, ratni cilj. A selo nije. A voleo bih da dođe neki vojni stručnjak i procjeni kako su jugoslovenske snage birale ciljeve na Kosovu, a kako su to činile interventne snage.

* Bilo je šansi da se to izbjegne?

Morao bih da kažem nešto o sadašnjoj politici Srbije prema Kosovu kao o kontinuitetu ondašnje politike. Uz puno znanje da bi do intervencije moglo doći, ali da će ona „raditi za nas, a ne protiv nas“, odbijen je sporazum u Rambujeu. Taj sporazum garantovao je da je Kosovo autonomija u okviru Srbije. Da mora da ima svoje pravne instrumente, izbore, ustav, ali je dio Srbije. To je glatko odbijeno. Onda je odbijeno sve redom, da bi završilo se planom Martija Ahtisarija koji je, predlažuću kosovsku nezavisnost, garantovao poseban status srpske zajednice i posebnu zaštitu kulturno – historijskih spomenika, groblja, naselja. Srbija je taj plan odbila, a zalaže se za ono što je u Rambujeu odbila.

* U čemu je suština tog srpskog odbijanja – od asimetrične federacije, preko plana Z-4, šumskog parlamenta sa Dobricom Ćosićem i Miloševićem, svih primirja i sporazuma, do Kosova? Možete li da nađete zajednički imenitelj?

Mislim da je riječ o politici koja nije nimalo originalna i kojoj pribjegava svaka strana u nekom konfliktu, koja nema nijedan drugi kapacitet osim da smeta. Strategija smetanja je nešto što na ovim prostorima Josip Broz nikada nije radio, a posle njega svi i uvijek.

To rade sredine koje imaju neku vrstu autonomije i nastoje da iz toga izvuku neke povlastice, za spoljnu ili domaću upotrebu, znajući da takva politika ne vodi nikud. To je strategija koju možemo danas da vidimo u preovlađujućoj politici u Republici Srpskoj. Ništa oni od tog referenduma nemaju, nikuda to ne ide i to im je rečeno jasno, pa i preko glavnih medija. Međutim, za unutrašnju politiku znači mnogo, i kao poruka međunarodnoj zajednici, kao trajna politika otrcavanja.

* Kontinuitet u permanentnoj prijetnji?

Otprilike, „ja ne mogu da vam uradim ništa, ali mogu mnogo da vam smetam“. Dolazimo do čuvene priče o geostrateškom položaju Srbije koji, vjerujem, u vrijeme ratova iz vazduha nije mnogo veliki. Istina, okružiti takvu teritoriju sa svih strana bio bi skup poduhvat. I mnogo jeftinije je da se taj region integriše. Ometanje takvog interisanja je također tehnika smetanja. To je no što je Milošević otpočetka radio međunarodnoj zajednici.

E, sad, kako je moguće da neko ostane da smeta, a to razvlašćena opozicija i danas primjenjuje kao strategiju. Sve vlade, uključujući i ovu koja je sa prethodnom činila koaliciju na vlasti, od toga su pravile svoj politički program. Prethodna vlada je uradila samo dvije krupne stvari: donošenje Ustava i prodaju Naftne industrije Srbije. Obe su usmjerenje na smetanje.

* Radili ste godinama urednički posao, pisali za novine… Kako danas vidite medijsku scenu u Srbiji?

Ona je malo bolja nego politička, jer stranke plaćaju tajkuni, a za medije ne ostane uvijek dovoljno para. Mediji koje plaćaju tajkuni izgledaju bolje a pišu lošije od onih medija koji imaju skromnije izvore sredstava, pa su im i obaveze prema davaocima manje. Neka pitanja ne mogu da se pokrenu u medijima upravo zbog toga što bi to dovelo do poremećaja u tokovima njihovog finansiranja. Ali i zato što mi novinari ne možemo da rizikujemo pad popularnosti. Ne možemo, zato što mislimo da je državna politika prema Kosovu loša, Jeremića među rogove. Da li je nama najviše kriv jadni Jeremić, pogotovu kada postoji centralizovana vlada koja kontroliše sve segmente i njega koristi njega da predstavi njenu politiku. To je teška situacija za medije, nije tako teška kao u Putinovoj Rusiji, ali ima neka slična obilježja. A od slobodne medijske scene, kakvu imamo u nordijskim državama, ili u Kanadi, Sjedinjenim Državama, daleko smo kao i od električnih automobila.

* Neizbježno pitanje za Vas je kako ste doživjeli direktni susret sa totalitarizmom? Kako danas doživljavate to što ste preživjeli tokom istrage suđenja i zatvora zbog filma Plastični Isus ?

Mnogo lakše i sa mnogo više rezerve i razumijevanja za vlast, nego što sam ih imao ranije. Jer sam mnogo putovao i video mnogo teže oblike totalitarizma, tamo gdje vas ubiju nasred ulice. U vrijeme zrelog totalitarizma, kada sam ja progonjen, gotovo da nije bilo političkih ubistava. Bilo ih je nekoliko, za koje ja znam, ali još uvijek neuporedivo manje nego u današnjoj Rusiji, na primjer. Što je opet manje nego u Južnoj Americi, a što je još mnogo manje od onoga što se dešava u nekim afričkim državama. Dakle, mislim da građani mogu malo da odahnu onda kada poredak iz svoje revolucionarne faze počne da vlada relativno malom primjenom nasilja. Samo nestabilni poredak ima potrebu za viškom nasilja. S druge strane, ništa se ne mijenja u odnosu na državu: ona ima monopol na nasilje, pa će uvijek na duši imati najveći broj zloupotrebe sile i izvitoperavanja pravde – i u totalitarnim i u demokratskim uređenjima. Na građanima je da tih zloupotreba bude što manje, a naročito da spriječe zataškavanje onih koje se ipak dese.

Razgovarali: Bojan Tončić i Milica Jovanović

Izvor: E-Novine.com