Vukovar se sjeća žrtava iz 1991. godine

Nije samo ćirilica problem Vukovara, nego i nezaposlenost, loš životni standard, te brojna druga otvorena pitanja.

Vukovar će 18. studenog ponovno biti Hrvatska u malome.

Okupljanjem u dvorištu Opće bolnice Vukovar i prigodnim programom krenut će tradicionalna Kolona sjećanja, koja je i ove godine središnji događaj obilježavanja Dana sjećanja na žrtvu Vukovara 1991. godine. Potom će desetine tisuća okupljenih, tiho i sa pognutim glavama, krenuti prema Memorijalnom groblju žrtava iz Domovinskog rata, gdje će biti položeni vijenci i služena misa. Kolona će se i ove godine kretati istim onim ulicama kojima su Vukovarci prije 22 godine, poslije opsade grada, napuštali razrušeni i spaljeni grad.

Hrvatski grad heroj posjetit će predsjednici Republike, Sabora i Vlade, a predstavnici su gradskih vlasti pozvali sve da dostojanstveno i ponosno obilježe stradanje grada i da se prisjete ubijenih i nestalih.

Preživjeli se i danas sjećaju slika tada razrušenoga grada u kojem nije bilo niti jedne čitave kuće. Mnoge od njih su bile zapaljene, a ceste su bile prepune ostataka razrušenih kuća. Grad od 45.000 stanovnika je bio na aparatima, gotovo mrtav.

Prisjećajući se tih ratnih dana Vukovarci govore kako svaka ulica, pa gotovo i svaka kuća, nosi neku životnu tragediju. U Vukovaru su te ratne jeseni ginuli svi. Najmlađa žrtva imala je svega šest mjeseci. Nestajale su i uništavane cijele obitelji.

Povratak u prošlost

Danas, 22 godine kasnije, Vukovar i Vukovarci se opet vraćaju u prošlost. Međutim, koliko god to ne bismo htjeli, Kolona sjećanja i tužna obljetnica grada bit će u sjeni dešavanja vezanih za dvojezičnost, koja se provodi temeljem Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina.

Od 2. rujna, kada su dvojezične ploče prvi put postavljene na nekoliko državnih institucija, Vukovar je gotovo svakodnevno udarna vijest u svim medijima. Svijet su obišle slike nasilnog skidanja postavljenih ploča i prosvjedi koje je organizirao Stožer za obranu hrvatskog Vukovara.

U dva navrata grad je bio pod „opsadom“ interventne policije, koja je pod punom opremom čuvala postavljene ploče.

Sve je kulminiralo prošloga ponedjeljka, kada je pred zgradom policijske postaje došlo do sukoba dvije osobe koje su došle razbiti postavljenu ploču i policajca koji ih je spriječio u tome. Jedna osoba je tom prilikom zadobila teške tjelesne ozljede radi kojih je zadržana na liječenju u KBC-u Osijek. Policajac, čija se obitelj od toga dana radi brojnih prijetnji nalazi pod policijskom zaštitom, u tom istom događaju zadobio je lakše tjelesne ozljede.

Zbog svih tih događanja Stožer najavljuje da će biti negostuljubivi prema vladajućima, te da će svima koji danas budu dio Kolone sjećanja biti jasna razlika između vukovarske i nevukovarske Hrvatske. Situacija je toliko usijana da se ne krije zabrinutost u vezi s organizacijom ovih događanja i do čega bi sve to moglo dovesti.

Potpisi protiv ćirilice

Višemjesečne aktivnosti Stožera rezultirale su time da su 17. studenoga počeli s prikupljanjem potpisa za raspisivanje referenduma, kojim se želi regulirati pravo uvođenja dvojezičnosti u Hrvatskoj.

Ako prikupe dovoljan broj potpisa, u što u Stožeru ne sumnjaju, referendumsko pitanje će glasiti: “Jeste li za to da se članak 12, stavak 1 Ustavnog zakona o pravima nacionanih manjina mijenja tako da glasi: ‘Ravopravna službena upotreba jezika i pisma kojim se služe pripadnici nacionalne manjine ostvaruju se na području jedinice lokalne samouprave, državne uprave i pravosuđa kada pripadnici pojedine nacionalne manjine čine najmanje polovicu stanovništva takve jedinice’?”

I dok, sa jedne strane, traje žestoka borba protiv uvođenja dvojezičnosti, Vukovarci ukazuju na brojne probleme sa kojima se građani svakodnevno suočavaju.

“Teško se živi. Svih ovih godina radilo se na obnovi ratom uništenih objekata, ali nema posla. Nije otvoren niti jedan značajniji gospodarski pogon gdje bi ljudi mogli raditi i zarađivati da prehrane svoje obitelji. Borova gotovo da i nema, Vuteks je ugašen. Ostao je Vupik koji je privatiziran. Od nekada iznimno bogatoga grada došli smo do toga da smo postali gotovo grad socijalnih slučajeva. Da nema policije, školstva, zdravstva i sličnih poslova u državnim službama tako bi i bilo”, kaže Ivana Matić (49) iz Vukovara.

‘Zidove ne možemo jesti’

Ivana dodaje i to da radi svega toga ne treba nikoga čuditi što mladi i školovani ponovno napuštaju grad i odlaze negdje gdje mogu prehraniti svoje obitelji. Podsjeća da se Vukovarcima 90-ih godina obećavalo sve i svašta samo da se vrate, ali da od toga nema ništa.

Njene riječi dokazuje i još prazna Gospodarska zona Vukovar, koja je umjesto proizvodnih pogona i 500-ak radnih mjesta, kako se najavljivalo prilikom njenog otvaranja, zarasla u travu.

U Zavodu za zapošljavanje krajem listopada evidentirano je 3.015 nezaposlenih osoba, što je povećanje od čak 6,7 posto u odnosu na samo mjesec dana ranije.

Unatoč svemu tome, gradonačelnik Sabo smatra da za Vukovar dolaze bolji dani, kao i to da se napredak može vidjeti i golim okom u svakom dijelu grada.

“Idemo prema naprijed. Vukovar je danas najveće gradilište u Hrvatskoj. Iz dana u dan grad je sve ljepši i uređeniji. Ulažemo mnogo i u mladost, tako da svi naši studenti dobivaju stipendije. Imamo pripremljen niz drugih projekata. U isčekivanju smo ulaganja u izgradnju termoelektrane na plin i pogona za proizvodnju bioetanola. Samo ta dva projekta donose ulaganje od nekoliko stotina milijuna eura. Imamo i velika očekivanja od Gospodarske zone, za koju postoji veliki interes. Vukovar će uskoro opet biti jak i moćan grad. Siguran sam u to”, zaključno poručuje Sabo.

(balkans.aljazeera)