Ustav, koji kuje i snuje, SrBIA

Sandžak PRESS – Polazeći od biblijskog stiha: “Ljubi bližnjeg svoga kao samog sebe”, kao i teksta svetog ustava Republike Srbije u kom se kaže: “Republika Srbija je država srpskog naroda”, na osnovu odluke Sabora Rejsulejmanata, formiran je Rejsulejmanat Srbije na čelu sa Rejsulejmanom srpskim gospodinom Ademonom Zilkićem.

Sabor Rejsulejmanata Srbije na zasijedanju održanom 19. februara 2007. godine u Beogradu usvojio je najznačajnije ustavne tačke u historiji ovog naroda, nekada poturčenog, a sada čistog i prosvijetljenog:”

…………………………..

Član 21.

Sjedište Islamske zajednice Srbije je u Beogradu.

Član 24.

Znak Islamske zajednice čine polumjesec, otvoren na desnu stranu, i mapa Srbije u sredini polumjeseca.

Član 26.

Službeni jezik u Islamskoj zajednici je srpski jezik. Pored srpskog jezika u Islamskoj zajednici Srbije koriste se i jezici nacionalnih zajednica u skladu sa Ustavom Republike Srbije.

…………………………..

Ovaj tekst, gore naveden, je kopija iz ustava paravjerske tvorevine grupe imama na čijem čelu je Adem Zilkić, a koju je formirala Bezbjednosno informativna agencija Srbije (BIA Srbije) – poznatija kao UDBA.

Aktuelno je danas pitanje vjeronauke i problemi u vezi sa tim. Obični ljudi, Bošnjaci-muslimani vrlo često ističu negodovanje sa tim da im  se ova gore pomenuta kvazi-institucija brine o vjeri i da im ovaj gore kvazičovjek bude vjerski vođa. To mnogima van Sandžaka nije jasno, ali da bi se to objasnilo hajde da malo razjasnimo njihov tzv. ustav.

Tri su osnovna principa s kojim se mi Bošnjaci, dok je vijeka i svijeta nećemo pomirit, a to su:

Sjedište Islamske zajednice muslimana, Bošnjaka i drugih naroda koji su muslimani, ne može biti nikada u Beogradu. Razlozi za to su mnogobrojni, a glavni je taj što su sva zla, od vajkada, koja su zadesila Bošnjake, upravo došla iz Beograda. Drugačije bi bilo da danas postoji onih 250 džamija što srušiše zulumćari.

Simboli nas Bošnjaka, muslimana, nikada ne mogu biti krst, kokarda, četiri S, i trobojka. Razlozi su za to mnogobrojni, a glavni je to što su se pod tim simbolima desili jedanaest genocida među kojim je onaj u Srebrenici i onaj na Hadžetu. Zato nikada nećemo prihvatiti ovu srpsku zastavu, ovu srpsku himnu i njihove prijedloge za naše simbole, već su naši simboli mjesec i zvijezda, ljiljani i zelena, plava i bijela boja.

Nikada nećemo prihvatiti da nam se nametne da mi govorimo srpskim jezikom. Mi govorimo bosanskim jezikom, koji dvjesto godina ranije postoji od srpskog, a od kojeg je gospodin Vuk Karadžić mnogo ukrao i preuzeo. Zato se i njegov rječnik zove „Rječnik serbskoga jezika“, a i nije ni čudo, jer je svo jezičko pravilo pokupio sa prostora Hercegovine i Sandžaka. Nikada se nećemo pomiriti da naša djeca od malih nogu u školama uče pričati svojim „najlepšim“ srpskim jezikom i govoriti „lepo“, „mleko“ i „dete“, već će naša djeca govoriti onako kako smo govorili više od pola vijeka i to „lijepo“, „mlijeko“ i „dijete“.

Ovi članovi ustava su stvarni i postojeći i to nije nikakva šala i izmišljotina. Oni se nalaze na zvaničnom sajtu te paravjerske tvorevine. Nikada se nećemo pomiriti ni sa tim da se nad muslimanima, Bošnjacima i Sandžakom vrši permanetno pokrštavanje i srbizacija. Nikada!

Autor: Salih Bašić