U Srbiji i dalje živi virus genocida

Jedno od najomraženijih imena u srbijanskom javnom diskursu ime je glavnog muftije Islamske zajednice u Srbiji Muamera Zukorlića. Neupućeni bi ovdje trebalo da obrate pažnju. Nikad se nije pomirio sa formiranjem nove Islamske zajednice (Islamska zajednica Srbije), kojoj duhovni centar nije više u Sarajevu, nego u Beogradu, odavno se sukobio i sa, do nedavno, najznačajnijim političkim faktorima u Sandžaku – Rasimom Ljajićem i Sulejmanom Ugljaninom, koji su i sami u čestoj zavadi, a pomirili su ih samo ministarskim funkcijama.

Zaboravljeni od Beograda, gdje Ljajić i Ugljanin borave, uz vječno provijavanje uzvika Vuka Draškovića o sječi ruku koje nose turske barjake, stanovnici Sandžaka su se na nedavnim izborima za Bošnjački nacionalni savjet odlučili za listu koju je predvodio sam Zukorlić. U Beogradu još nisu stavili pečat na izbornu volju, naprotiv, na sve načine pokušavaju da ometu formiranje Veća, nedavno su čak sa liste vjeroučitelja skinuli predstavnika Islamske zajednice u Srbiji, a najava gradnje vrtića na jednoj parceli, za koju u Islamskoj zajednici tvrde da je njihovo vlasništvo doprinijela sukobu Zukorlićevih pristalica i 1.000 policajaca, srećom bez većih posljedica. Autizam Beograda naspram problema u Sandžaku ogleda se i u poslednjem aktu Ministarstva vera odakle je muftiji upućena depeša da redovnim putem podnese zahtjev za razgovor koji bi ovi potom razmotrili. Bilo je još pokušaja pregovora, npr. ono u Ministarstvu za ljudska i manjinska prava, pa nedavni poziv predstavnika Bošnjačke liste Esada Dudževića, na koji se niko iz Bošnjačke kulturne zajednice, čiji nositelj na izborima je bio Zukorlić, na koji se nisu ni odazvali… Zatišje pred novu buru, ili nadamo se iskrene razgovore iskoristili smo da razgovaramo sa glavnim muftijom Islamske zajednice u Srbiji Muamerom Zukorlićem, koji je u međuvremenu optužen da formira i svoju stranku.

*Osjećate li Beograd svojim glavnim gradom?

Na žalost, punih 15 godina mog upornog nastojanja da doprinesem integraciji Bošnjaka u Srbiji, prije svega sa regijom Sandžak, aktuelni režim nije prepoznao i sve čini da udalji Bošnjake od Srbije. To je jako loše i to je dovelo do posljednje serije događanja, uključujući incidente u Novom Pazaru. Uprkos svemu tome mi nastojimo i dalje ostati dosljedni u borbi da nam Srbija omogući da je doživimo kao svoju domovinu i da se u njoj osjećamo ugodno, bezbjedno kao u svom domu. Za sada nemamo adekvatnog sagovornika, borimo se svim snagama da to promijenimo i ostat ćemo dosljedni tom cilju.

NA UDARU MINISTARSKE DISKRIMINACIJE

*Ko su za vas adekvatni sagovornici?
Svako ko bude vodio državu, ko bude imao kapaciteta da bude i predsjednik, i premijer, i ministar svim građanima, a ne samo građanima srpske nacionalnosti ili građanima jedne političke orijentacije.

*Ministar vera Bogoljub Šijaković nedavno je izjavio da očekuje da podnesete zahtjev, molbu, šta li već, za razgovor. Da li je on adekvatan sagovornik i planirate li da odgovorite na ovaj poziv?
Ministri Šijaković i Čiplić su svojim ponašanjem prvo pokazali visok stepen neodgovornosti, ali i tendencioznosti. Od mene se ne traži da odgovorim, od mene se traži da podnesem zahtjev za razgovor, a to samo demaskira stvarne namjere i suštinu i ministra Šijakovića. To je permanentna poruka da se Bošnjaci, muslimani sa njegove tačke gledišta prihvataju kao donji, kao prerađeni, kao oni koji će dolaziti na šalter da mole da budu primljeni. To je za nas neprivatljivo, tražimo od države da poštuje Ustav i zakon, a u Ustavu piše da su sve vjerske zajednice ravnopravne i da je diskriminacija krivično djelo.

*Da li eventualni pregovori isključuju predstavnike druge Islamske zajednice – Islamske zajednice Srbije?
Problem tzv. druge islamske zajednice je vještački. Suštinski problem je između nas i režima u Beogradu koji je proizvođač tzv. paralelne islamske zajednice. Besmisleno je razgovarati sa proizvodom, jer proizvod ne odlučuje. On je prosto rezultat drugih aktera. Iza cijepanja Islamske zajednice stoje Sulejman Ugljanin, Ministarstvo vjera i obavještajni sistemi Srbije. Ako treba razgovarati razgovaraću sa onima koji su donijeli te odluke a ne onima koji su produkt te odluke. Ambicija režima je u stvari bila da to predstavi kao podjelu među Bošnjacima, što je posljedica, a ne uzrok niti suština. Radi se isključivo o političkom projektu koji ima za cilj, prvo otimanje Islamske zajednice, a potom slabljenje. Otimanje nije uspjelo. Ja sam se sa Ugljaninom razišao na samo jednom pitanju – a to je njegova navika da ima svoje imame koji govore u džamijama „ko ne glasa za Sulejmana Ugljanina nije musliman“. Naravno da smo se tome suprotstavili i kasnije donijeli odluku da zabranimo strogo svaku stranačku aktivnost imamima u džamiji. On, naravno nikad nije uspio preći preko toga i tražio je priliku za osvetu. Od tada vodi rat protiv Islamske zajednice, ali nije imao snage dok nije našao sagovornike u državnom režimu u vrijeme Vojislava Koštunice. Savršeno je jasno i na drugim vidovima provjere da apsolutna manjina podržava odmetnuto krilo Islamske zajednice i da bez konekcija i podrške državnog aparata čak i to bi se potpuno isušilo i zato imamo sada nove udare na vjeronauku da bi istjerali legalne vjeroučitelje, a postavljaju svoje da bi ih uhljebili. Sva ta agentura u uniformama Islamske zajednice, koja je ostala bez hljeba, nije uspjela napraviti samofinansirajući sistem. Sada su ti saradnici srpske UDBA-e u vrijeme komunizma, koji su bili udarna snaga Islamske zajednice za otcjepljenje, aktivirani. Međutim, ostali su bez uloge zato što taj projekat ne može da uspije.

ISLAMSKA ZAJEDNICA JE ŽRTVA POLITIČKIH INTERESA

*Nije li greška napravljena u prvim koracima, dopuštanjem dubokog penetriranja vjerskih zajednica u školstvo, ali i ostale državne institucije? U nekoliko navrata i sami ste ukazivali na tu činjenicu, posebno kada se govori o SPC.
To se može tretirati kao tema i kao problem, ali veći problem je diskriminatorski odnos i dvojni standard. Principijalno ne vidim problem da vjera bude prisutna u jednoj zakonitoj i kontrolisanoj mjeri u javnom sistemu, ne kao faktor uticaja, nego kao potreba, kao što postoji potreba u vojsci i drugim javnim ustanovama. To nije nikakva novina, poznato je da najveće demokratije na zapadu imaju takvu pojavu i to ne ugrožava sekularni sistem. Ovdje je problem diskriminatorskog odnosa gdje srpska vlast prihvata da demokratizira zakone uz očuvanje principa ravnopravnosti crkava i vjerskih zajednica i njihove autonomnosti od države, isključivo na papiru radi evropskih integracija. Dok je u implementaciji i dalje izuzetno izražen diskriminatorski odnos. Do maksimuma se preferira SPC, a umanjuje se značaj drugih crkava i vjerskih zajednica i to je ono što Islamska zajednica nipošto ne može da prihvati. Dakle, zašto smo mi optužili režim za agresiju na Islamsku zajednicu, bez obzira što su operativno to bili neki muslimani. Baš zato što se vlast ponašala neprincipijelno u odnosu na nas i u odnosu na SPC.

U isto vrijeme je bio pokušaj registrovanja Crnogorske pravoslavne crkve u Srbiji i Ministarstvo vjera je to odbilo, a recimo hitro je podržalo registraciju paralelne Islamske zajednice. To nam je poslalo poruku da je cilj obračun sa Islamskom zajednicom, a ne principijalnost. Naravno, na svim drugim primjerima kao što je slučaj povlačenja Zakona o diskriminaciji iz procedure, i to skoro iz završne faze dokazano je da su u pitanju dvojni standardi, da SPC itekako ima uticaj u državnim pitanjima, a da Islamska zajednica ne samo da nema uticaj nego je žrtva političkih interesa, faktora koje sam pomenuo.

*Stiče se utisak da ne postoji ni najmanji zajednički nazivnik oko kojeg bi ste se složili. Protestvovali ste i na parceli na kojoj se gradi vrtić, a koju Islamska zajednica u Srbiji, dakle Vi, smatrate svojom.
Na toj parceli je za vrijeme Drugog svjetskog rata ubijeno preko 2.000 Bošnjaka za nekoliko dana. To je tada bilo oko 10 posto populacije, uglavnom društvena elita. To je bilo obezglavljivanje jednog naroda. Nema porodice, a da nema nekoga ko je tu ubijen. Ministar Ljajić je rođen na svega nekoliko stotina metara od te parcele i mislim da je sve namjerno urađeno. Sujeta ministra Ljajića je pokrenula tu provokaciju, jer je njegova lista izgubila katastrofalno u njegovoj mahali. Bošnjačka kulturna zajednica koju sam ja predvodio je pobjedila, Ugljanin je dobio više glasova, a on je bio tek treći. Meni je to bio niski pokušaj da se ti glasovi nekako vrate kroz provokaciju da će on započeti izgradnju dječjeg vrtića u tom kvartu, znajući da će to da izazove niz problema, a onda za to da optuži muftiju Zukorlića, koji eto ne da njima da prave vrtić u toj mahali. To je bila jako nisko sračunata priča koja je dovela do toga da je jedno gradilišto došlo da brani preko 1.000 policajaca. Ne postoji ni jedno gradilište na svijetu koje brani toliko policajaca. Pa šta i da je demolirano, šta i da je spriječeno? Da li zaslužuje, koji je to cilj koji je tako skup da se dovlači preko 1.000 policajaca sa rizikom da dođe do sukoba?

Ovdje se radi o tome da nije u pitanju zaštita jedne zakonite radnje, već ucjena Ljajića i Ugljanina prema vladi koja ima tanku većinu. Kao rezultat te ucjene imamo da je vlast dala Ljajiću da raspolaže policijom sa ciljem da povrati uticaj koji je izgubio na poslednjim izborima i to po onom modelu koji je funkcionisao godinama na Kosovu. Poruka izgleda ovako – ako me ne volite, sad ćete da me se bojite. To je jedan od segmenata represije koji su jako prisutni posljednjih sedmica i to ide na više nivoa. Ovo je trebalo da bude završnica, neka demonstracija sile koja treba da zastraši narod i da mu kaže da ako ponovo budu glasali za opcije mimo režimskih stranaka da će biti kažnjeni. Kad se doda još medijska tortura koja je pod uticajem režima, onda je tu jedna jako ružna slika, stalna satanizacija, predstavljanje kako je sandžačko društvo islamizirano, kako se pravi neki Teheran, neki ajatolasi, maharadže…

*Malopre ste uporedili dešavanja u Novom Pazaru sa onima na Kosovu. Često pravite takve paralele. Zašto?
Kosovo i Sandžak se razlikuju, ali se jako malo ili ni malo ne razlikuje ponašanje režima, konceptualno. Razlikuje se po brutalnosti, ali konceptualno ne. Režim je nespreman da prihvati legitimne vjerske i nacionalne faktore Bošnjaka kao sagovornike i permanentno pokušava da se po modelu Seida Bajramovića, Rahmana Morine, Redžepa Hodže proizvodi slika kako ti Bošnjaci tamo vole Beograd, kako je sa njima sve u redu, samo ima neki muftija tamo koji sa svojim fanaticima pravi probleme. Posljedica toga je slanje što više policije, pendreka i čizama. Malo ih prebijte i sve će biti u redu. To je ono što su radili na Kosovu.

DANAŠNJA SRBIJA LIČI NA MILOŠEVIĆEVU

*Tih 1.000 policajaca pojedini pripadnici Islamske zajednice nazvali su četnicima. Nije li to jednako opasno?
Točno, ali jako je bitan kontekst. Jedan segment tog konteksta je da srpska javnost zna da je jedan dio pripadnika zloglasne JSO prebačen u redove Žandarmerije. To za nas Bošnjake izgleda stravično. Znamo šta su na čelu sa Arkanom i Legijom po Bosni radili. Drugo, činjenica je da je od tih 1.000 policajaca značajan broj bio sa juga Srbije, to smo uvidjeli po registarskim brojevima autobusa, a radi se o ljudima sa velikim iskustvom u represiji i nasilju na Kosovu jer su sa tog područja. Treće, jedan od pripadnika tih snaga je imamu Šaćiroviću rekao: „Ubijao sam pripadnike vašeg naroda u Bosni, ubijaću i vas.“ Na tu konstalaciju dolazi izjava o četnicima koja je oštra, koju ne pravdam ali je razumijem.

*Ima li muftija političke ambicije?
Morali biste definisati šta su to političke ambicije. Stranačko-političke nemam. Smatram da su funkcije koje obavljam mnogo časnije od tih.

*I uticajnije?
Pa čak i uticajnije. Problem je u tome što političari misle da je najvažnije biti predsednik političke stranke, biti funkcioner na vlasti. Ja ne mislim tako. Za mene bi prelazak sa ove vjersko-prosvjetne uloge koju imam u društvu bio silazak s konja na magarca, čak i u formalnom smislu. Ne razmišljam u tom smjeru. Ne vidim čovjeka u svijetu koji ne želi da ima jači uticaj na okruženje, to je normalna ljudska ambicija, samo je pitanje sa kojim motivom i moralnom osnovom. Ja smatram da su politička pitanja od opšteg značaja, ona koja su iznad uskostranačke politike, toliko važna da bismo ih prepustili samo političarima. Ne dozvoljavam nikome da me diskriminiše na osnovu moje uniforme, ili vjerske pozicije da mi zabrani da imam politički stav. Ja na to imam pravo i kao pojedinac – građanin i kao muftija. Naravno da bi bilo jako ugodno da političarima prepustimo da oni sami prave političke i stranačke trgovine, a da neko ko je na važnoj poziciji, a to znači da puno vidi, ne govori. Ako se to smatra politikom onda su moje političke ambicije jako visoke.

*Osim usporedbe sa Kosovom upoređivali ste i sadašnju Srbiju sa onom Miloševićevom. Po čemu su to slične?
Još jedna sličnost je izražajna, koja na žalost ima dublji korjen pa treba vremena da se eliminiše. Jako je prisutan broj onih koji su na poziciji vlasti, a onako dubinski vjeruju da su Bošnjaci i svi drugi manjinski narodi opasnost za Srbiju. To je neka filozofsko-etička osnova iz koje proizilaze brojni problemi. Prije svega to je nastavak koncepcije koja ide od Garašanina, Moljevića, Cvijića, Čubrilovića do Ćosića. Onda kad nastupate sa pozicije vlasti, i uopšte sa pozicije nekog uticaja i smatrate da je postojanje tog naroda opasnost potkožno vam se rađa ideja da bi bolje bilo da Bošnjaci ne postoje. Tu su virusi genocida i to je za Srbiju veliki problem. Srbija bi morala sa svim svojim kapacitetima, političkim, intelektualnim da se oslobodi jednog takvog uticaja i da nađe snage da Bošnjacima i drugim nesrpskim narodima da mogućnost da budu njeni građani. A svakako da postoje i ogromne razlike. Ovaj režim proklamuje demokratiju, u ovom režimu nemamo topove iznad Novog Pazara, u ovom sistemu imamo proevropsku orjentaciju, ma koliko ona bila iskrena, ili ne. I naravno, imamo garanciju slobode govora, pa ako već imamo onda i govorimo.

Photo: LA

*Da li se razlikuju duhovna komponenta Islamske zajednice u Srbiji i Islamske zajednice Srbije?
Ne, apsolutno se ne radi o vjerskom razilaženju. Savršeno je jasno da se radi o političkom projektu koji ima za cilj da vrati islamsku zajednicu u poltronski status kakav je bio u vrijeme komunizma, gdje će Islamska zajednica biti mehanizam koji će servisirati političke interese vlasti ili pojedinaca u toj vlasti.

*Neko ko gleda sa strane sukob podsetiće se čuvenog filma Monty Pythona – „Life of Brian“ gde se za iste ciljeve – a to je proterivanje Rimljana bore Judejski narodni front i Narodni front Judeje, koji se međusobno ne podnose. Ne živimo li mi upravo nešto slično?
Ovo je potpuno drugi fenomen. Ovdje imate fenomen kad Izrael uđe u južni Libanon i proizvede proizraelsku libansku vojsku koja ratuje na strani Izraela sve dok se nisu povukli. Kad se Izrael povukao prestaje postojanje vojske. Ovdje se radi o kvislinzima, ovdje se radi o petoj koloni koja se proizvodi da bi pomogla projektu, a ne o različitim putevima.

Izvor: E-Novine.com