Tranzistor

0
3

Medju rijetkim novopristiglim izbjeglicma iz Bosne bijaše tu i Zićro sa ženom.Oboje već starije osobe. Zićro bijaše penzioner poodavno a žena mu je bila domaćica jer nikad nije radila u nekom preduzeću ili državnom poslu. Zićro je penziju zaradio kao čuvar zatvora, pa još uvjek bijaše zadržao onu zatvorsku strogoću i disciplinu, istina sada u nesto ublaženoj formi.Zićrovica bijaše prava narodna žena.

Očigledno patrijahalno vaspitana i rječ njenog muža je bila zadnja, ali je ipak i ona znala da mu ponekad odgovori.Oni su bili rodom negdje od Foce i imali su tri sćeri, sve tri udate a živjele su negdje u srednjoj Švedskoj u okolini Štokholma.Zićro je bio jedan odvažan, ozbiljan čovjek i domaćin, a koji je pomno pratio zbivanja dolje u Bosni a i u svijetu takodje.Medjutim žena mu bijaše prava domaćica i nista je živo nije interesovalo osim spremanja hrane, odjeća i unučad.Tako bi ona uvjek nesto kupovala od ono skromnih para sto smo dobijali i pakovala to da pošalje djeci kako je govorila,smatrajući da su ona tamo gola i bosa.To je Zićra strašno nerviralo i iz principa nije ništa htio ovdje da pogleda a kamoli da kupi.Bio je ogorčen na svoju sudbinu da pod stare dane se potuca po svijetu i tudjim zemljama k`o prosjak,kako jednom reče.Zbog toga je onda ona morala često da krije te haljine što bi kupila.Ali ako bi Zićro to slučajno našao počeo bi strašno da galami govoreći:“Hm,sa ovim dronjama ćeš da mi zakućiš.Hm,ostavila si onoliku kuću na dva sprata u Bosni i svega puno u njoj a ovdje si našla da mi skupljaš ove prnje i gurbetluk.Bacaj to sve!“ I on bi lično bacao tu odjeću odozgo sa sprata dolje u dvorište,pa bi se cigani odmah počeli skupljati ispod prozora čim bi začuli Zićroovu viku, jer su znali da će odmah uslijediti bacanje robe dolje na travnjak.Onda bi oni tu odjeću sakupljali po travi i sjutredan odnosili te prodavali na pijaci. Često ponovo Zićrovoj zeni.
Kao što rekoh jedino što je trenutno Zićra sad interesovalo bijaše situacija u Bosni.Da bi bio koliko toliko u toku tih zbivanja on je danima kao i većina ovdje, odlazio u grad te po buvljim pijacama tražio kakav tranzistor ili manji radio-aparat,kako bi mogao slušati vijesti.Medjutim to nije bilo lako izvesti.Naime,mi nismo imali toliko para da bi mogli priuštiti sebi luksuz da kupimo nov radio ili tranzistor.Na televizor,pa ni onaj polovni, nismo mogli ni pomišljati a pošto smo tek stigli nismo ni znali gdje bi to mogli jeftino naći.Medjutim,nije lako bilo naći tranzistor koji je jeftin a da može “fatati“vijesti iz Bosne.Oni jeftiniji i manji tranzistori većinom su radili na ovdašnjim srednjim valovima ili FM a mi smo trebali one koji imaju duge i kratke valove.E te je bilo teže naći i bili su većinom duplo skuplji.Tako smo mi danima odlazili u potragu za tranzistorima i smatrali smo posebno uvaženog i sretnog onog koji je negdje nabavio tranzistor marke Philips a koji radi i na baterije a i na struju.To je skoro bilo pitanje prestiža.Tako nije bilo neuobičajeno da čuješ kako dva razgovaraju o nekom i jedan od njih kaže:“A, sad znam ko je taj.To je onaj što ima dobar tranzistor!“.Ili:“Ma nećemo ići tamo kod onog mufljuza. Dosadan je. Slab mu je tranzistor.“


I zaista u svojevrsnoj medijskoj blokadi,naš čovjek je bio željan naše riječi ovdje.To je pak bilo najvažnije većini ljudi ovdje, jer sudbina zemlje je bila u pitanju a sva rodbina im je ostala dolje pa je razumljivo zašto je bio toliki interes za vjestima odozdo.Švedski jezik nismo razumjeli pa je jedini spas bili kakav radio ili tranzitorski prijemnik.Taj radio je bio tada jedina nekakva veza sa domovinom, pošto ni telefonske ni poštanske veze nisu funkcionisale.
Tako tranzistor postade naša opsesija i zavlada prava tranzistormanija.Mogao si vidjeti tada naše ljude oko buvljaka i prodavnica sa tehničkom robom u svim djelovima ovog velikog grada, kako uzbudjeno i sa ozbiljnim izrazima lica stavljajući ovu spravu na uho pažljivo osluškuju šuštanje radiotalasa i zatim daju žive komentare o kvalitetu prijema.Tako ako čuješ kakvu larmu i viku u kakvom budžaku gdje je smješten buvljak,znadni da se to naši pogadjaju oko cijene sa prodavcem tranzistora.Tako jednom i ugledah Zićra, sveg oznojenog koji uzbudjeno pazarivaše tranzistor od nekog finskog ciganina.Larma i galama ove dvojice u jednom trenutku zagluši sve ostale prodavce pa čak i same Kurde, koji su do sad u tome bili ovdje neprikosnoveni.Pola se sale tada okrenu u tom pravcu prateći ovaj dramatičan pazar.Problem je bio u tome što je Zićro pričao i pazarivao na našem jeziku jer drugi nijedan nije znao, a onaj finac je mješao sve moguće jezike izuzev našeg,koji kao za inat nije znao.Tako čujem da Zićro njemu viče koliko ga grlo nosi:“Slušaj bolan, ne bio.Je si li ti pametan da ne razumiješ, kad ti lijepo kazem.Ja nejmam toliko para!Ja sam izbjeglica.Tamo je rat, kukala ti majka.“, stalno pokazujući prstom na zaljepljenu cijenu na aparatu i kad pomene rat onda rukama pokazuje u vazduh i kao puca iz puške.Finac ga totalno nista ne shvata i na cigansko-finsko-englesko-

svedskom mu kaže otprilike da je to dobra roba i da neće eksplodirati.On najprije pokaza rukama i reče:“No, booom!“ i onda prstom odrečno pokaza: “No!“.Tada mu se Bećo unese i još jače će:“Sta nije, majku ti lopovsku.Znači ja lažem.Nije rat.Nego ja doš`o na izlet ovdje.“ I ko zna kako bi se i dokle ovaj biznis završio da ne naidje neki Jozo koji je dugo ovdje živio te pomože i objasni u čemu je stvar.Onda nasta natezanje oko cijene i slušanje radia od još dobrih pola sata, dok konačno ne pazariše na radost svih prodavaca okolo,jer švedske musterije bijahu počele izbjegavati ovo suviše bučno, pa time za njih i opasno mjesto.
Od tada se kod Zićra sjedilo ponajviše i slušale vijesti do duboko u noć.Normalno da je novokupljeni tranzistor zauzimao počasno i najviše mjesto u sobi i niko mu ni blizu nije smio prići a kamoli da neko pruži ruku i da ga takne,jer bi odmah navukao gnjev domaćina i taj se više ne bi naslušao vjesti možda do kraja rata.Taj Zićrov aparat, kako ga on zvaše,je sada podsjećao na svetu kravu iz Indije.Mogao si ga gledati do mile volje ali ga taknuti nisi smio nikako i nikada, pa da taman da iz njega počne da izbija vatra.Ali svi su bili prosto ushićeni čistinom prijema i jasnoćom tona, pa su nešdedimice hvalili domaćina i sada ponosnog vlasnika na takvom umjeću da izabere najbolji prijemnik u cjelom hotelu, a možda i šire.Jedino je Zićrovica bila vidljivo nezadovoljna i to trostruko.Hem što nije smjela više ništa da priča a što joj je ranije najdraže bilo.Hem što su pare otišle za tranzistor i znala je da onda ona ne može ništa od odjeće kupiti do sljedećeg mjeseca kad stiže nova socijala.A treće bijaše najcrnje pošto je morala kuhati tolike kahve po vascijelu noć.
I tako su prolazili dani i noći i mi smo kod Zićroa redovno slušali vijesti.Prodje tako od kupovine i desetak petnaest dana a tranzistor je funkcionirao izvanredno.Sve do jednom.Jednom tako po običaju Zićro slušaše radio,pa primjeti da nema duhana i skoči da kupi na obližnjoj trafici.A Zićrovica je vazda trgujući po buvljacima negdje pronašla i kupila nekakvu poveliku skalameriju koja je imala više funkcija izmedju ostalog, služila da se podgrijava stari hljeb i da se prave sendviči.Iako se Zićro ljutio,tvrdeći da mu to čudo ometa prijem, ona malo iz inata a malo iz praktičnih razloga postavi svoj aparat na istu policu a pored njegovog radia.Medjutim ta sprava je radila na trofaznu struju a koju smo imali pored one utičnice za normalnu struju od 220 volti.Kabal i utikač od tog tostera,kako se sprava zvala,se ni po čemu nije naizgled razlikovao od ostalih kablova za domaćinstvo,sem što je na njemu sitno bila ispisana oznaka za onu jaču, to jest trofaznu struju.E taj dan Zićrovica pripremi dosta hljeba i kajmaka za prženje, jer je bila pozvala neke svoje zene na kahvu i čerez,kako je ona kazala po starinski, a što znači mala zakuska.Sve ona to lijepo i vješto isječe i sortira po tanjirima. Zatim kad pripreme biše okončane ona htjede da započne prženje pa uzme kabal te ga ušteka u struju.Medjutim kako su sprava i tranzistor bili jedan do drugog a ona se zabavila poslom,pogrešno je uzela kabal od onog radia te ga gurne u onu trofaznu utičnicu. Onaj čuveni Zićroov tranzistor najprije krknu kao da ga kolju, pa prosto poskoči na polici od strujnog udara i zanjemi zauvjek a iz njega pokulja nekakav crn dim.Vidi ona šta uradi pa bježi u komšiluk.Ne smije da čeka Zićra živa.Tamo je smire i dogovore se da kažu Zicru kako je nastao spoj na centralnom osiguraču te je bilo nestalo struje u cjelom hotelu.Tako i urade a kao dokaz, komšije pokažu šokiranom Zićru nekakvu peglu koja je tobože takodje stradala od udara, a ustvari nikad nije ni radila, pošto im je neko podvalio i prodao je na čuvenom buvljaku zvanom Kviberg.Kad se Zićro konačno oslobodio stanja šoka, priznao je da je još samo jednom bio tako žalostan zbog zijana i to onda kad mu je krepala krava u komšijskoj detelini, a u kojoj je ovaj zlotvor namjerno pustio da se prejede.Medjutim, on se bio toliko navikao na tranzistor i vjesti, da je odmah sjutredan otišao i kupio sličan i to bez mnogo cenkanja.To kod nas izazva pravo oduševljenje a za Zićrovicu bi velika žalost.

Autor:
Smail Jonuz,
Pljevlja


Sandžak PRESS pratite putem Facebook | Twitter | Android| iPhone

Stavovi iznešeni u ovom tekstu su autorovi i moguće je da isti ne predstavljaju stavove naše redakcije.
Komentari su vlastita mišljenja autora i redakcija zadržava pravo brisanja vulgarnih i uvredljivih komentara.

OSTAVITI ODGOVOR

Molimo unesite komentar!
Ovdje unesite svoje ime

Ova web stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.