The Guardian: Britanija i SAD su žrtvovale Srebrenicu

BiH – Novo istraživanje otkrilo je da su zvaničnici Velike Britanije i SAD-a znali da će Srebrenica pasti čak šest sedmica prije nego što se to desilo, ali su je odlučili žrtvovati u svojim naporima za mir, piše britanski The Guardian.

Šefovi država i političari će popuniti VIP tribine na obilježavanju 20. godišnjice genocida u Srebrenici idućeg vikenda. Tu će biti održani govori i odana počast žrtvama, ali vjerovatno neće biti odgovora na pitanje “Kako se desila Srebrenica?”, odnosno zašto je odredima smrti bosanskih Srba omogućeno da neometano ubiju više od 8.000 Bošnjaka u samo nekoliko dana, i to pred nosom trupa UN-a čiji je zadatak bio da štite te ljude?, piše britanski list.

“Kroz dvije decenije u Haškom tribunalu osuđeno je 14 ubica zbog ratnih zločina. Politički vođa bosanskih Srba Radovan Karadžić i njegov vojni kolega, general Ratko Mladić, čekaju presude na suđenjima za genocid. Među krivcima iz redova “međunarodne zajednice”, je i general Bernard Janvier, zbog protivljenja intervenciji, posebno zračnim udarima koji bi odbili srpske snage, te holandski vojnici koji ne samo da nisu ispunili svoju dužnost i zaštitili Srebrenicu, već su gledali kako Srbi odvajaju žene i malu djecu od muškaraca”, navodi list.

U tekstu se dodaje kako je novo istraživanje velikog broja dokaza otkrilo da je pad Srebrenice zapravo bio “dio politike” tri velike sile – Velike Britanije, Francuske i SAD-a, kao i rukovodstva UN-a, u nastojanju da se uspostavi mir po svaku cijenu. Dovelo je to do krvavog raspleta u julu 1995. godine. Preciznije, strategija za donošenje mirovnog sporazuma i iscrtavanje poslijeratne karte BiH pratila je i realno stanje na terenu, a pad Srebrenice je bio predviđen tom strategijom.

Mladićeva namjera

“Ne može se reći da su zapadne sile čiji su pregovori doveli do pada Srebrenice znale za razmjere masakra i genocid koji će uslijediti, ali dokazi pokazuju da su bili svjesni Mladićeve namjere da bošnjačko stanovništvo cijele te regije “nestane u potpunosti”, a iz prethodne tri godine rata moglo se sasvim jasno zaključiti da to može značiti samo jedno – smrt”, piše Guardian.

Dodaje se i kako je Srebrenica i do tog krvavog jula 1995. prošla kroz tri godine pakla tokom rata.

“Snage bosanskih Srba su od proljeća 1992., u nastojanju da izbore svoju etnički čistu državicu unutar BiH, najveća divljaštva činili upravo u istočnoj Bosni, gdje su iskorjenjivali čitava sela i palili gradove, ubijajući njihovu populaciju. Preživjeli su pobjegli u tri istočne enklave: Goražde, Žepu i Srebrenicu u kojima su nemilosrdno bombardovani i uglavnom odsječeni od dotoka zaliha hrane i lijekova. Tako je broj stanovnika u Srebrenici narastao sa 9.000 na 42.000, a do marta 1993. situacija je postala “dovoljno užasna” da je francuski general Philippe Morillon obećao da je Srebrenica ubuduće pod zaštitom UN-a. Na taj način je Srebrenica postala jedna od šest zona “pod zaštitom UN-a”, navodi list.

Sljedeći mjesec, aprila 1993., Vijeće sigurnosti UN-a usvojilo je rezoluciju kojom mir u BiH mora “biti zasnovan na povlačenju sa teritorije oduzete upotrebom sile i etničkim čišćenjem”. A u istom mjesecu, u izvještaju istog tog Vijeća upozoreno je na “potencijalni masakr u kojem može stradati 25.000 ljudi ako srpske snage uđu u Srebrenicu”. Strah je bio opravdan jer je Radovan Karadžić ubrzo najavio da će u slučaju ulaska njegove vojske u Srebrenicu “biti krvi do koljena”.

Dvije godine kasnije, Srebrenica je ostala pod nemilosrdnom opsadom, dok su se UN, EU i Kontakt grupa koju su činili SAD, Velika Britanija, Francuska, Njemačka i Rusija, bavili pitanjem mira.

Do proljeća 1995. godine, Kontakt grupa je napustila rezoluciju iz 1993., koja je bila protiv nagrađivanja etničkog čišćenja, te su tražili rješenje u podjeli Bosne, na srpsku državicu i bošnjačko-hrvatsku federaciju. Postojao je plan da tri istočne “zaštićene zone” graniče jedna sa drugom i dijelom Federacije, na što se srbijanski predsjednik Slobodan Milošević požalio američkom pregovaraču u Kontakt grupi Robertu Frasureu, navodeći kako ta sigurna područja predstavljaju “monstruozne izrasline” na srpskoj teritoriji. Onda je Frasure u Washingtonu istakao da Milošević neće pristati na mir osim ako se ne napravi modificirana mapa kojom će Srbima biti ustupljena sigurna područja.

Uz to, postojao je i određeni broj važnih ljudi koji su svakako smatrali da su enklave neodržive, te da bi se našle u komplikovanoj situaciji.

Savjetnik bivšeg predsjednika SAD-a Billa Clintona, Alexander Vershbow, prisjetio se u svojoj izjavi 1998. godine da je do juna 1995. godine budućnost Srebrenice izgledala prilično sumorno. On je kazao kako se razmišljalo o razmjeni te istočne enklave za neku drugu teritoriju. Francuska i Britanija su se sa tim složili, a rezultat je bio taj da se karta mijenja kroz pregovore i takva je poruka proslijeđena Ratku Mladiću, u ime Francuske i Britanije. Pritisak je izvršen potom na predsjednika BiH Aliju Izetbegovića, da ustupi Srebrenicu i druge zaštićene zone.

Cijena mira

“Poruka je bila jasna: enklave nemaju budućnosti”, prisjetio se šef kabineta bh. vlade Mirza Hajrić, citira Guardian.

“Izetbegović je rekao civilnim vlastima u Srebrenici još u novembru 1993. godine da predaja njihovog grada može biti cijena mira, ali su oni odbili da razgovaraju o tome. U aprilu 1995. godine Predsjedništvo BiH je pozvalo 15 vojnih komandanata iz Srebrenice u Tuzlu i zabranilo im da se vrate, jer je zaštita zaštićene zone dužnost međunarodne zajednice. U međuvremenu, 8. marta, vojna komanda bosanskih Srba izdala je “Direktivu 7”, koja je eskalirala u ono što se tada nazivalo “sporim gušenjem enklava”, a onda su naređene borbene operacije koje bi dovele do nepodnošljive situacije u Srebrenici i Žepi. Direktiva je tražila trajno uklanjanje Bošnjaka i “oslobađanje” cijelog Podrinja”, navodi Guardian.Istoga dana, 8. marta 1995., Mladić se u Vlasenici sastao sa britanskim generalom Rupertom Smithom, šefom mirovnih snaga UN-a u Bosni i Hercegovini. Tada je izvadio kartu i označio svaku enklavu.

Amerikanci su zauzeli stav da su enklave neodržive, te da se mogu štititi prebacujući pojačanja njihovim helikopterima, a u krajnjoj liniji i udarima NATO-a. Francuski general Bernard Janvier, glavni zapovjednik snaga UN-a na terenu, rekao je 24. maja da su enklave neodbranjive, a status quo neodrživ, kao i da su snage UN-a suviše ranjive u zaštićenim zonama te da trebaju biti ili ojačane ili povučene, čime bi bio otvoren put za zračne udare. Već sljedećeg dana, 25. maja, nestali su izgledi za daljnje napade iz zraka, jer su Srbi uzeli za taoce 400 vojnika UN-a, u znak odmazde za zračne udare.

Lideri SAD-a, Francuske i Velike Britanije, Bill Clinton, Jacques Chirac i John Major odlučili su potom zaustaviti zračne udare u doglednoj budućnosti, ali i da se to ne iznosi u javnost.

Bosanski Srbi su se već raspitivali o reakciji UN-a u slučaju da oni zauzmu enklave i protjeraju sve ljude koji tu žive. Bilo je poznato da vojno sposobnim muškarcima ne bi bio dozvoljen izlazak iz enklava, a 2. juna Mladić je naredio “uništenje bošnjačkih snaga u tim enklavama”.

“Bivši ministar odbrane Holandije Joris Voorhoeve tvrdi da su zapadne vođe znale za ove naredbe, ali da su holandske trupe “držane u mraku”. On je ustvrdio kako su obaveštajne službe najmanje dvije od pet stalnih članica Vijeća sigurnosti UN-a već početkom juna 1995. znale da Srbi namjeravaju napasti Srebrenicu, Žepu i Goražde. Naveo je da su te dvije velike zemlje znale za planove Srba, ali te informacije nisu dijelile sa Holandijom”, piše Guardian, ističući kako je potvrđeno da se radi o SAD-u i Velikoj Britaniji.

Smith, Janvier i specijalni izaslanik UN-a za Balkan, japanski diplomata Yasushi Akashi, sastali su se 9. juna u Splitu, gdje je Janvier podržao ustupanje enklava, rekavši da je za Srbe najprihvatljivije da one pripadnu njima, ali je dodao da to nije prihvatljivo za međunarodnu zajednicu.

Nepostojeći odgovor UN-a

Smith je upozorio Akashija da će biti teško reagovati na krizu. Prošao je cijeli mjesec dok se Mladić pripremio za napad i ispostavilo se za masakr i genocid. Već početkom jula vojska bosanskih Srba bila je u poziciji da pregazi enklave, a kako je odgovor UN-a bio gotovo nepostojeći, oni su nastavili sve dok nisu ostvarili svoje ciljeve.

Akashi i generali Smith i Janvier sastali su se i 8. jula, ovaj put u sjedištu UN-a u Ženevi. Smith je rekao da će se vratiti na odmor na hrvatski otok Korčulu, dok je Akashi, kao jedina osoba ovlaštena da naredi zračne udare, otišao u Dubrovnik na dvodnevni odmor.

Bh. rukovodstvo u Sarajevu upozorilo je UN 8. jula da “može doći do genocida nad civilnim stanovništvom Srebrenice”, ali nije bilo poziva na evakuaciju. Stanovništvo je izabralo da ostane, pogrešno vjerujući da će ih svijet zaštititi u skladu sa dvojim dužnostima.

Priče o padu Srebrenice i genocidu počinjenom nad Bošnjacima nakon toga dobro su poznate…

(Faktor.ba)