Kada bi kojim slučajem Rasim Ljajić bio „spriječen“ da se bavi političkim životom, srpski režim bi proglasio sedmodnevni dan žalosti! Ne radi se ovdje o nikakvoj ironiji niti cinizmu, naprotiv!
Ako uzmemo analizirati političku evoluciju svih beogradskih poltrona iz reda bošnjačkog naroda, u poslednih stotinu godina, s obe strane Drine, doći ćemo do vrlo jasnog zaključka da je Rasim Ljajić, u svojoj dugogodišnjoj karijeri političara postigao najveći uspjeh glede mjere biološke i ideološke sličnosti svojim „gospodarima“.
Premazan svim farbama i bojama, hladnog pogleda, „specifičnog“ osmjeha više sliči svom prvobitnom političkom mentoru Vojislavu Koštunici, negoli ostalima uključujući i sadašnjeg Borisa Tadića.
Od gorostastog lava do preplašenog zeca
Iako je Ugljanin osvjedočeni borac protiv svega progresivnog u Bošnjaka Sandžaka, za njega se ne može reći da to radi sa oduševljenjem u mjeri u kojoj to radi Ljajić. Ugljaninu se na licu vidi da je ucijenjen, uplašen, da i kad hoće ne može do kraja da ima vlastiti stav. Najbolje se to moglo vidjeti na primjeru njegove konferencije za štampu u povodu zahtjeva za „protjerivanjem“ policije iz Sandžaka i Srbije, ali i prvobitnog pristajanja pa odustajanja od implementacije „turske inicijative“. Pokazalo se da Beograd do skoro sam, odskoro uz pomoć Rasima Ljajića u potpunosti kontroliše Ugljanina. Beograd nad Ugljaninovom glavom drži optužnicu iz 1993. godine, a Ljajić izvještaj o malverzacijama sda-aovske vlasti vrijedne 13 miliona eura.
Zbog toga i ne čudi kako je Ugljaninu od one „silne hrabrosti“ tokom 90-tih, kada je prijetio „ćetnicima“ „ljutim sandjaklijama“, kada je političkim protivnicima prijetio „mišjom rupom“, kao alternativa ostalo „podvijen rep“.
Takovski krst na vratu Rasima Ljajića
15. februara 2012. godine, na Sretenje, beogradska politika nas je „peškešila“ sa dva poklona koja svojom porukom determinišu suštinu odnosa srpske javne i tajne doktrine prema Sandžaku i Bošnjacima.
Rasim Ljajić, kao jedan od koordinatora Akcionog tima za hapšenje i lociranje haških optuženika, dobio je sretenjski orden prvog stepena. Ovaj orden nosi tradiciju Ordena takovskog krsta, koji je osnovao Mihajlo Obrenović, povodom 50 godina Drugog srpskog ustanka.
Istog dana beogradski dnevni list „Politika“, telal službene politike s Andrićevog vijenca, objavio je neobičan dodatak, Načartanije Ilije Garašanina koji u kontekstu onoga što se desilo 9. januara, u hali Borik, u Banjoj Luci svjedoči o 150 godina kontinuiteta srpske politike prema Bosni, Sandžaku i Bošnjacima.
Na prvi pogled moglo bi se kazati da ova dva dogadjaja nisu u uzročno-posljedičnoj vezi, ali nije tako. Oni su jasna ilustracija strateškog odnosa režima u Beogradu, srpske nacionalne politike prema nama.
Ogleda se u ponudi da pristaneš da služiš „vožda“ do mjere da ti i krst na vratu pristoji, u suprotnom Načartanije je uvijek tu da podsjeti Bošnjake šta im se desilo 1809. godine.
Naime, Ilija Garašanin pišući nacionalni program „Velike Srbije“, u dijelu u kojem govori o Bosni, Sandžaku i zločinačkom pohodu Karadjordja kroz naše krajeve, izmedju ostalog kaže:“ Karadjordje je bio vojni predvoditelj od prirode bogato obdaren i vrlo iskusan; on nije mogao prevideti onu preveliku vojnu važnost koju Crna Gora za Srbiju ima i koju će svagdar imati kad god se o tome stane raditi da se Bosna i Hercegovina od Turske odjele i Srbiji prisajedine. Pohod ovog vojvode na Sjenicu i Novi Pazar još svi dobro pamte i nije potrebno da mi sljedujući predlog novim dovodima potkrepljujemo“
A, šta je to Karadjordje uradio po Novom Pazaru i Sjenici 1809. godine!? Antonije Protić je napisao 1809. godine da su „Srbi prekršili časnu obavezu i po predaji grada dobrovoljno razoružane ljude, goloruke žene i nejač, plotunima pobili odmah po izlasku iz grada, a glave im natakli na vrbovo kolje. Sjeničani i danas citiraju riječi nekog popa koji je bio u Karadjordjevoj vojsci:“ Dvije iljade turskijeh glava nabismo na kolje. Glava je bilo još, al kolja nestade… Potom Vožd krstaš na tvrdjavu iznese…“ Govoreći o dješavanjima u Sjenici 1809. godine, Vuk Karadžić prenosi da mu je knez Miloš Obrenović pričao „kako je u srpskome logoru gledao tursku ženu (bošnjakinju) mrtvu gdje leži, a malo dijete uza nju i drpa je za sisu kao tobože sisa“. U pismu od 9. Juna 1809. godine Antoniju Pljakiću Karadjordje sa ironijom javlja:“… koje danas jesmo polak Turaka iz grada sasvim ispratilili na ćabu da više ne dodju. A ovo drugo što je ostalo sutra ću poslati kuda bilo, i posle toga ostaviću pola vojske, koja će poći pravo k Limu a jednu ovde da grad čuva u Sjenici, a ja ću s polak vojske pravo tamo doći i s pola topova na Pazar“.
Jedino što u cijeloj ovoj priči neodgovara Rasimu Ljajiću je činjenica da i pored toga što je zaslužio i što mu pristaje- takovski krst, zbog blizine izbora morao ga je primiti posredno preko uloge u „Akcionom timu“, iako je i ptici na grani jasno da ni Karadžić ni Mladić nebi bili uhapšeni da Tadić nije popustio pritisku evropskih integracija.
Autor je predsjednik Instituta za istraživanje genocida u Sandžaku i predsjednik Odbora za zaštitu ljudskih prava i sloboda
Ja sam Bosnjak – dican junak:
Vjeran svetom domu svome,
Vjeran slavi svojih djeda
I narodu Bosanskome!
Njegov ponos na mom srcu
Ko amanet sveti stoji;
Ponos koji nigdje ne da,
da se Bosnjak lava boji!…
Majka me je Bosnjakinja
Zaklinjala svojim mlijekom,
Za cast ove casne grude,
Da proljevam krvcu r`jekom;
Da joj sluzim, kosto sluzi
Rob svojega gospodara,
Da je branim od dusmanskih
Bojnih koplja i handzara!
Na tvoj poziv, evo s`macem
a mejdan ti stupam smjelo:
U poganoj Tvojoj krvi,
Da trijumfa vezem djelo.
S`Tvojom krvi da sapirem
Crnu ljagu s`roda svoga,
Crnu ljagu – sto j`rodio
Izdajicu prokletoga!
Izdajicu uspomeni
Svojih djela slave stare,
Sto se drzn`o blatnom rukom,
Da svetinje njine tare!
Al ` sto rekoh o mejdanu?…
Ne, nikada s`hrgjom takom:
Bosnjak junak bojni mejdan
D`jeli samo sa junakom!
A Ti sakri mrsko lice
Ispred sv`jeta cijeloga:
U podzemlje mracno bjezi,
Izdajico roda svoga!
Jer nad Tobom rodnog neba
Zlatnog sunca placu zrake,
Place jasna mjesecina
I treptanje zvjezde svake,
Place svaki zemni atom,
Na kog Tvoja noga stane;
Svaka travka tebi klice:
Izdajica, nak propane!
Sakri lice izdajico,
Nek ne pljuju ljudi na Te,
A znaj I to: Izdajicu
I pod zemljom klevete prate!…
Invazija Pagana sa karpata!!!
http://www.youtube.com/watch?v=s3aJQIkY0xA&feature=player_embedded#!
Ala se autor nalupao gluposti
njemci za ovo kazu “Zuckerbrot und Peitsche” 🙂 na kratko isto ko kod baba slusas dobices nagradu neslusas dobices kajs 🙂
Cudna vakta! Svako li se danas krije iza ahmedije!
Rasim je jedini bosnjak koji ima u sebi evropejski duh,covek fleksibilan u vremenu i prostoru!!!Dobro vodjenje politike je postizanje moguceg,a ne zelje postavljati kao prioritet.
cuj europski duh,ovakvi ljudi u EU nikada nebi dostigli do politike,brat mu bio najveci narkoman na ovim prostorijama,a on najveci sluga dobro slusa radi ono sto mu se rekne,ovakvi dugo ne stignu
RE:Ahmedija ” U kojoj se državi može najlepše živeti … u onoj državi gde i oni koji trpe nepravdu i oni koji je ne trpe jednako gone i kažnjavaju one koji nepravdu čine ”.
Randa(Rasim Ljajic) ti je veci srbin od samih srba!
Znas li ti sta znaci rec duh?
Fleksibilan u kojem smislu ?
od predstavnika Bosnjaka pa do njihovog Dzelata!
dobro vodzena pilitika? Veleizdaja !
Borba(U POLITICKOM SMISLU) za prava Bosnjaka su za tebe i njega zelje a ne prioritet!!!
OVDE JE NEKO LUD!!!