Tajkunizam u fudbalu

Dobar dio svog života sam proveo u sportu i to kao aktivni igrač u rukometu, odbojci, a kratko vrijeme i kao fudbaler Novog Pazara. Valjda su me zbog toga i proglasili kao najsvestranijeg sportistu svih vremena u Novom Pazaru. Ovakav uvod pravim da bih dao sebi legitimitet da glasno razmišljam o jednoj pojavi u savremenom fudbalu, reflektovanoj na mikro planu, ili bolje rečeno u provinciji kakva je Novi Pazar.

Umišljeni menadžeri

Oni umišljeni menadžeri na lokalu, koji savremeni fudbal gledaju preko satelita i dnevnih listova „Sporta“ i „Sportskog žurnala“, trude se da u vođenju fudbalskog kluba oponašaju velike svjetske menadžere koji vode mega klubove poput Barselone ili Mančester Junajteda, pa su ukapirali da svih 11 igrača iz prve postave i 7 rezervnih mora biti sa strane, a samo dvojica kao domaćini. Da bi se obezbijedila finansijska sredstva za dovođenje stranaca i isplatu redovnih primanja tokom priprema i prvenstva, umišljeni menadžeri i uprava kluba opet pokušavaju da oponašaju svjetske sile u fudbalu. Prvo što se obavezno uradi, pronađe se moćni lokalni političar, koji se ustoličava za predsjednika kluba, a ovaj bez ikakvog razmišljanja prihvata tu nezahvalnu ulogu, upuštajući se u „nemoguću misiju“. To se dešava godinama i uvijek se po istom šablonu prije početka prvenstva obeća siguran ulazak u prvu ligu.

Politički predsjednik

A kada su u pitanju finansije, predsjednici klubova sa takvom arogancijom govore da pare nisu problem, makar ih davali iz svog džepa. I tu nastane veliki problem, koji povlači sve druge po principu „domino efekta“.

Kao prvo, ustoličeni politički predsjednik će obavezno slagati, jer je obećao da će od države obezbijediti pare, pa pošto se iz „suhe drenovine“ pare ne mogu iscijediti, onda se prelazi na plan B. A plan B ima ponovno u osnovi drugu laž, a to je da obećani novac moraju da daju lokalni tajkuni, koji će zauzvrat tražiti od ovog političkog predsjednika da im omogući pranje novca.
Pranje novca
Novac se do skoro i mogao lako oprati, a u zadnje vrijeme nešto se ova vlast, tačnije Ministarstvo za unutrašnje poslove, drznulo da ih hvata, tako da i ovaj drugi izvor finansiranja lokalnih timova, kao što je Novi Pazar, doživljava ozbiljan udarac.

Pri ovakvim ozbiljnim udarima na realizaciju plana i programa političkog predsjednika za obavezan ulazak u prvu ligu, pribjegava se realizaciji placa C. A plan C kaže da neko drugi, umjesto političkog predsjednika, mora poturiti leđa, a taj drugi je onaj koga je politički predsjednik ustoličio u neku fotelju sa koje je u prilici da trenutno može nešto uraditi i zaprijetiti. Ovi drugi su obavezno regrutovani iz redova mitingaša, koji su nosili stranačke zastave i klicali svojim liderima, pa su ne samo zbog toga, nego i zbog noćnog lijepljenja plakata na izlozima radnji (što je rizičan posao) morali biti nagrađeni dodjelom odgovornih funkcija i to upravo na onim mjestima gdje se zahtijeva stručnost. Kada to mjesto biva u atraktivnim javnim preduzećima gdje ima para, onda politički predsjednik izdaje usmeni nalog (nikako pisani) ovim drugim da se obezbijede pare za fudbalski klub.

Tog trenutka nastane glavni problem. Naime, kada je u vrijeme blagostanja ekonomija bila jača, pa i u vrijeme kada su postojala takozvana dvojna knjigovodstva, u javnom preduzeću, ili jačem državnom preduzeću, bilo je lako prikriti odliv para i njihov priliv u kasu fudbalskog kluba. Danas je to teško prikriti i skoro nikako, jer je, prije svega, kasa javnih preduzeća prazna, a radnici upravo tih preduzeća zbog transparentnosti ulaza i izlaza novca lako mogu otkriti nezakonitost u radu.

Reketiranje biznismena

Nakon ovoga postavlja se pitanje ima li politički predsjednik i plan D. Naravno da ga u rukavu ima i ovaj se plan ponajviše primjenjuje, ali je kratkog daha. A taj plan D podrazumijeva sljedeće U svakom gradu, pa i u Novom Pazaru, rade u veoma teškim uslovima privatni preduzetnici i to dvije vrste. Jedni koji su u dosluhu sa političkim predsjednikom (i koji su ga, između ostalog, i svojim glasovima doveli na vlast) i drugi, koji su glasali za drugu stranu, ili su pak bili politički nezainteresovani. Za ove prve je nesporno da će im politički predsjednik naložiti da budu donatori fudbalskog kluba (što je početak realizacije plana D/1), ali problem uvijek nastane kada se uvidi da je ta kasa rupa bez dna, pa se mora preći na plan D/2, što podrazumijeva pritisak na privatne preduzetnike iz ove druge grupe, koji nisu glasali za političkog predsjednika. Tada se pribjegava takozvanoj „kombinovanoj metodi“, koja podrazumijeva prizivanje u pomoć plana C, tako da ovaj rezervni plan dobija oznaku C+D/2. A to znači, onaj koga je politički predsjednik postavio na takav položaj (obično u poreskoj upravi, finansijskoj policiji ili javnom tužilaštvu) mora sada uzvratiti svom donatoru poklonjeni položaj tako što će svakodnevno slati inspektore u kontrolu sa prijetnjom ovim drugim privatnim preduzetnicima da ne samo budu donatori fudbalskog kluba, već i da na narednim izborima moraju glasati za političkog predsjednika.

Kad na vrbi rodi grožđe

Naravno da je i meni jasno da ova analiza stanja u pazarskom fudbalu nije neko moje autorsko djelo, već da je ovakav tajkunizam poznat svakom ljubitelju fudbala, ali mi nije jasno kako vatreni navijači ovog kluba ama baš svakog jula mjeseca tekuće godine, kada počinju pripreme, nasjedaju na laži uvijek nove uprave da će ove godine ući u prvu ligu. Izgleda da se odgovor nalazi u usijanim glavama zaljubljenih navijača, jer nam i vjera kaže da zaljubljeni ne znaju normalno da rasuđuju, dok oni svjesni, naravno hladnih glava, kažu da će Fudbalski klub Novi Pazar ući u prvu ligu „limburga mjeseca kada se majmuni šišaju“ ili „kada na vrbi rodi grožđe“ i to sve dok klub budu vodili ovakvi predsjednici i tajkuni.

Nije samo u ovome glavni problem. Još veći problem je u saznanju, ili neznanju, šta su prioriteti u sportu i u društvu u cjelini. Ovo je, naravno, druga tema, ali ću samo za sada naglasiti ono najvažnije i najaktuelnije. Naime, nama iskusnim i dugogodišnjim sportistima je poznato šta znači talenat u sportu i da to treba ganjati. A to znači da su u Novom Pazaru veliki talenti samo u boksu, rukometu, odbojci, biciklizmu i u novije vrijeme u atletici. To svakako nismo u fudbalu, pa je svako „na zor“ angažovanje u tom sportu „Sizifov posao“. Lokalni stručnjaci iz fudbala, ako smiju i hoće ovo da potvrde, još bolje će nam pojasniti da je nemoguće ući u prvu ligu sa 20 stranaca u ekipi i da nikako Fudbalskom klubu Novi Pazar uzor u tome ne mogu biti Arsenal ili Inter (kod kojih je takav slučaj sa strancima). Naravno da uzor ne može biti ni mladi Adem Ljajić, jer je on jedan promil u desetine hiljada fudbalera.

Kockanje sa fudbalom

I na kraju, da se razumijemo, nisam ja protiv fudbala u Novom Pazaru u principu kao sportske igre. Samo sam protiv nametanja velike prevare svjetskih razmjera sa posljedicama koje dolaze od stereotipa da je fudbal „najvažija sporedna stvar na svijetu“. Zbog mega popularnosti ovaj stereotip je važio do momenta kada su kockarnice zagospodarile omladinom. To nam nije smetalo dok su one bile u tuđoj avliji, a kada su se preselile u našu čaršiju, i to ponajviše Ramazanom, onda nam se profesionalizam u fudbalu obio o glavu, upravo zbog oponašanja velikih svjetskih klubova po aforizmu „vidjela žaba da se konji potkivaju, pa i ona digla nogu“.

Ovo naslijepo oponašanje mi liči na pokušaje lokalnih fudbalskih kvazi-stručnjaka da sjeme profesionalizma u fudbalu zapate na suhoj sandžačkoj zemlji, a ono kao takvo obavezno daje plod u vidu navodnih igara na sreću (čitaj klasične kockarnice), dok drugi dio ploda u vidu zakržljale vriježe, koja treba da dosegne do Beograda i prve lige, a nikako da pređe Batnjik ili Milatkoviće. Nekada dojari do Raške i Kraljeva, pa se vrati na Banjsku petlju, jer joj presuši izvor za navodnjavanje. Dok je izvor imao imalo vode, onih osam stranaca iz prve postave je i nekako uspijevalo da izvuče neriješeno kao domaćin, a kada slavina presuši utakmica se na strani izgubi još u autobusu na putu prema Raški.

Autor: Mahmud Memić

Izvor: Glas-Islama.info